U društvu koje inteligenciju i uspjeh mjeri verbalnom elokventnošću, ne čudi činjenica da roditelji pokazuju veliku zabrinutost ukoliko njihovo dijete ne progovori u društveno zadanom vremenskom periodu.
Einstein je, pak, postao svjetski priznat znanstvenik kao što su i mnogi vrhunski stručnjaci postali veliki, unatoč tome što su nekoć kaskali za svojim vršnjacima po pitanju govornih vještina. Djeca koja kasnije progovore ne moraju nužno imati poteškoće u razvoju, ali ih treba pratiti.
Najmlađa djeca u obitelji obično kasnije progovore
Djeca uglavnom slijede sličan put od prvih brbljarija do složenih rečenica pa tako u dobi od dva mjeseca artikuliraju zvukove i pokušavaju nam uzvratiti na naš govor. Sa šest mjeseci možemo čuti i spojeve poput da-da ili na-na, a do godine dana i konkretne riječi poput mama i tata. Do druge godine djeca su u stanju spajati riječi i govoriti jednostavnije rečenice, a do četvrte možemo čuti i složene rečenice s eventualnim pogreškama u padežima, rodovima te izgovoru pojedinih glasova.
Ako dijete ne prati ovaj niz, ne znači da s njim automatski nešto nije u redu ili da će njegova inteligencija biti niža. Naime, mnogo je faktora koji mogu određivati vrijeme prvih riječi i rečenica, a genetika je jedan od njih. Ako u obitelji postoji jedna ili više osoba koje su kasnije progovorile, isto se može očekivati od djeteta.
Djeca koja odrastaju u dvojezičnim obiteljima, vjerojatno će progovoriti kasnije, ali će zato biti u stanju tečno govoriti dva jezika što je veliki uspjeh.
Neka djeca nisu jako motivirana za rano učenje govora, a to se ponajviše odnosi na najmlađu djecu u obitelji. Mališani koji imaju stariju braću i sestre naviknuti su da uvijek ima netko tko može razgovarati umjesto njega i zauzeti se za njegovo mišljenje pa se previše ni ne trude progovoriti.
Djeca koja su sklona perfekcionizmu često ne žele izgovarati određene rečenice dok nisu sasvim sigurna da će ih izgovoriti onako kako treba odnosno jednako kao mama ili tata. Budući da je u dobi od dvije godine to prilično težak zadatak, takva djeca čekaju idealan trenutak da bi progovorila.
Kada se zabrinuti?
Oko 60 % djece koja kasnije progovore neće imati razvojne poteškoće, tvrdi priznati američki razvojni psiholog, Stephen Camarata. Ipak, kasniji početak govora može biti indikator razvojnih ili neuroloških stanja poput autizma, gluhoće, nagluhosti ili poteškoća u učenju.
Ukoliko dijete predugo zaostaje za svojim vršnjacima ili je naučene vještine naglo zaboravio, obratite pozornost na nekoliko ključnih čimbenika.
Djeca koja zaostaju u motoričkim vještinama (teško podižu i zadržavaju stvari u rukama, slabije hodaju, ne pokazuju na stvari) ili u intelektualnim vještinama (ne prepoznaju osobe ili objekte, ne snalaze se u prostoru) trebaju se promatrati. Jednako kao i djeca koji imaju poteškoće u socijalnoj interakciji (ne uspostavljaju očni kontakt, ne prepoznaju zvukove, ne razlikuju bića od predmeta i ne shvaćaju simboličku igru).
Ako vam se čini da dijete pokušava izgovoriti riječ ili rečenicu, a ne uspijeva mu, ili mislite kako vas ne razumije bez da upotrijebite neverbalne znakove, vrijeme je da se posavjetujete sa stručnjakom. Iako ni ove situacije ne moraju biti pokazatelj ozbiljnog stanja, vrlo je vjerojatno da je njihovo prisustvo znak za uzbunu.
Kod slučajeva u kojima izostaju znakovi ozbiljnijih stanja, presudno je vrijeme. Roditelj mora znati da djetetov izostanak govora nije njegova krivica i definitivno ne mora značiti njegovu nižu inteligenciju.