Dječje svađe

Kada igra s drugom djecom završi svađom ili tučom i suzama, dijete obično poleti kod mame ili tate da im se potuži i da potraži utjehu i zaštitu. I većina roditelja zaista utješi dijete. Malo će ih međutim, ukazati djetetu da je pogriješilo time što je izazvalo svađu jer je obično netko drugi kriv. Većina ih je sklona umiješati se i istjerivati pravdu. Ne samo da će izvidjeti tko je uvrijedio njihovo dijete, nego su skloni izgrditi tuđe dijete, pa čak i započeti svađu s njegovim roditeljima.

Ne ulazeći u prave motive ovakvih postupaka, ukazat ćemo da su oni štetni iz više razloga. Dijete u svom razvoju i tijekom prilagođivanja društvu mora doživjeti i prebroditi ovakve male sukobe. Ako ih riješi samo, uz malu, ali pravu pomoć roditelja (razumijevanje za ono što osjeća), ono će biti sve sposobnije da samostalno rješava buduće prepreke i sukobe.
Dječje patnje u igri su u nekom trenutku zaista velike, ali ne traju dugo i dijete već sutradan nastavlja druženje i igru s istim društvom. Ako se roditelji umiješaju, svađe se produžuju, djeci obično biva zabranjeno da se dalje druže i igraju. To pogađa svako dijete jer zabrana ostaje i kad je ono već posve zaboravilo uzrok svađe.

Ispada da tako poslije prvih dječjih sukoba roditelji prekidaju njihovo druženje, što je krajnje nepoželjno. Roditelji se ne bi trebali miješati u dječje svađe ili tuče, rješavajući ih u prilog svome djetetu. Neka ostave njemu da samo riješi (ili zaboravi) svoje nesporazume u igri. Bit će dovoljno da mu pomognu malom utjehom ili savjetom, pokazujući mu da razumiju njegove osjećaje.