Prije svega, riječ je o djeci koja uživaju u ispunjavanju težih zadataka, postavljaju si visoke kriterije i ulažu veliku količinu energije kako bi ostvarili zamišljene ciljeve.
Isto tako, perfekcionizam djecu tjera da nikada ne budu u potpunosti zadovoljni s rezultatima budući da je većina postavljenih ciljeva nerealna. Pogreške su perfekcionistima neoprostive pa je među njima prisutna visoka razina nezadovoljstva samima sobom.
Neka fokus bude na procesu, a ne na rezultatu
Vaše dijete usred bojenja bjesomučno gužva papir i baca ga na pod jer je nezadovoljno odabirom boje, oštrinom olovke ili je pogriješilo prilikom crtanja.
Ovakve situacije odaju malene perfekcioniste koji svoje ponašanje podjednako mogu pripisati genetici te društvenim pritiscima koji najčešće dolaze od roditelja, učitelja ili trenera.
Prepoznat ćete ih i po velikoj osjetljivosti na kritiku, razvijenoj samokritičnosti, slabijem samopouzdanju, velikoj razini anksioznosti u slučaju neuspjeha, a ponekad i po psihosomatskim poremećajima poput glavobolje i trbuhobolje uslijed neuspjeha.
Roditelji malenih perfekcionista često se osjećaju preplašeno, ne videći način na koji svojemu djetetu mogu objasniti da malo uspori. Glavni je, stoga, zadatak ukazati mu da je proces ono čemu se treba posvetiti i što ga treba radovati, a ne nužno konačan cilj.
Perfekcionistima je sigurnost iznimno važna
Maleni perfekcionisti vole red u svojemu životu kao i poštivanje pravila, rasporede i sigurna okruženja. Ova su djeca jako aktivna, vole istraživati, zadavati si zadatke i mini projekte zbog kojih se, ako ih ne ispune onako kako su zamislili, osjećaju loše.
Budući da vole pravila, ostaloj braći, sestrama i sustanarima ponekad znaju nametati vlastiti raspored i tražiti od njih da ih slijede u njihovim naumima. Vole preuzimati glavnu riječ u igri te ljude i situaciju držati pod kontrolom koliko god mogu.
Iluzija kontrole najveći je problem malenoga perfekcionista, jer onoga trenutka kada dijete shvati da stvari izmiču kontroli i da svijet ipak ne može plesati onako kako ono svira, nastupaju kaos i razočarenje.
Iako je roditelj prva karika u procesu suočavanja djeteta s realnošću i ublažavanju perfekcionističke naravi, on je najveći oslonac koji mu je potreban kako bi se nosio s teretom u svojoj glavici.
Mali se perfekcionisti, prije svega, vole osjećati sigurno i podržano u obitelji pa ih nikako nemojte manje maziti i paziti pod izlikom odvikavanja od perfekcionizma. Dijete koje se svakodnevno bori sa svojim umom koji od njega zahtjeva neizvedivo, umorno je i ponekad zbunjeno životom u kojemu živi. Znajući da u svojoj borbi ima obitelj koja ga voli i prihvaća takvog kakvo jest, dijete će osjetiti dovoljno snage da se suprostavi napornom glasiću koji mu, uvijek iznova ponavlja "može to i bolje".