Voli pomagati i najsretniji je kada ga se zamoli za pomoć oko neke „odrasle“ stvari. Ima nježnu i brižnu crtu u sebi što se vidi u ophođenju prema mlađemu bratu i općenito u odnosu prema mlađima od sebe. Međutim, oduvijek je s njim bio najveći problem njegovo neslušanje i apsolutno ignoriranje bilo kakvih uputa. Jednostavno ga se fizički mora odvući od neke aktivnosti. Taj problem se sada nastavlja u vrtiću, jer gotovo svaki dan slušamo primjedbe na njega: pljuje hranu, baca se i valja po podu, lovi djecu za vrat, zna se tu i tamo i potući, ali ono najglavnije: ništa ne sluša. On se naprosto ogluši na pozive i dovikivanja. Obzirom na činjenicu da stvarno puno s njim razgovaramo i primjenjujemo sustav pohvala, nagrada i kazna više jednostavno ne znamo što da radimo, jer se čini da ništa ne pali. Izmislila sam lik pomoću kojeg mu pričam priče odgojne tematike (i on ga obožava!), a kroz igru i igranje uloga učimo ga što je prihvatljivo ponašanje. I u svemu tome, kad ga se pita – on sve zna nabrojiti, što se smije i što se ne smije, ali to nažalost ne primjenjuje. Moram dodati da je izrazito povodljiv te se sad još i priklonio dječaku u vrtiću koji mu je po temperamentu veoma sličan, pa su sad njih dvojica nezaustavljivi i – najbolji prijatelji. Očajni smo. Imamo osjećaj da svi naši napori ne donose ama baš nikakve rezultate, a problemi se samo nastavljaju. Kada upitamo tete u vrtiću za savjet, one kažu budite dosljedni, puno razgovarajte i imajte strpljenja. Nama je to već postalo smiješno, jer sve navedeno od prvog dana primjenjujemo, samo nam je sada već ponestalo strpljenja. Što da radimo?
Dragi roditelji,
lijepo je kako se bavite svojim djetetom i kako razmišljate i o svojim postupcima. Postoji jedna izreka koja kaže „Ako te ono što radiš ne dovodi do onoga što želiš, radi nešto drugo“. Dakle, ukoliko od početka radite jedne te iste svari koje ne dovode do rezultata koje želite, vrijeme je za razmišljanje što sada?
U prvom redu bih htjela naglasiti da je vaš dječak vjerojatno takvog temperamenta koji pospješuje njegovu aktivnost. Prema podjelama i kombinacijama temperamenta postoje „zahtjevnija“ djeca s kojom je potrebno uložiti više energije nego s nekom drugom djecom da bi došli na isto. Ako je tome tako, bitno je da i dalje budete strpljivi te da prihvatite činjenicu da je nekoj djeci jednostavno potrebno više (pažnje, aktivnosti, strukturiranog vremena, zajedničkog vremena i sl.…).
Što se pak tiče njegova neslušanja i ignoriranja iz vašeg pisma ne znam točno kakav je vaš sistem pohvala, nagrada i kazni i kako to točno radite.
Pitanja koja će Vam možda ukazati na područje promjene jesu: - Koliko dnevno provodite u zajedničkim kreativnim i drugim aktivnostima? Stručnjaci preporučaju barem sat vremena u konstruktivnoj igri, koja podrazumijeva da smo potpuno posvećeni djetetu i igri, bez razmišljanja o obavezama koje nas čekaju. - Jeste li precizni, konkretni i jasni u postavljanju zahtjeva? Primjerice, umjesto "budi dobar", trebali bi navesti što točno pod tim podrazumijevate (pospremi igračke, sjedni za stol i jedi, opasno je da trčiš s vilicom u rukama…). - Stavljate li se ponekad u „njegove šlapice“? Npr. roditelj može reći „nije bio dobar“, a dijete se bavilo aktivnošću koja ga ne zanima i dosadno mu je te pokazuje znakove nestrpljivosti. Dakle, činjenica jest da je djetetu bilo dosadno, a ne da nije bio dobar. - Povezujete li njegovo ponašanje s njegovim potrebama? Ukoliko vam se čini da se po vama neželjeno ponaša iz određenog razloga slobodno to možete verbalizirati. Primjerice "čini mi se da ti se nikako ne da na spavanje pa se trudiš ne čuti me ili čini mi se da si ljut zbog toga"… - Jeste li iskreni prema njemu? U smislu da mu ne obećate neke stvari samo da odgodite trenutne neugodnosti. Primjerice, dijete silno želi u parkić, a roditelji su na putu za dućan pa mu obećaju da će u park ići poslije dućana. Poslije to zaborave i odlaze kući. Premda se ne čini tako, ali dijete pamti. Povjerenja ima samo ako smo iskreni prema njemu.
U vezi nagrađivanja i kazni preporučila bih vam da pročitate naš članak U ritmu djeteta: Odgoj bez prijetnji i ucjena.
Osim svega navedenog moj je savjet jako „jednostavan“: živite sa svojim djetetom i neka vaša ponašanja budu određena ciljem koji želite postići.
Vjerujem da vas smeta što vas ignorira kao što bi vas smetalo da vas ignorira bilo koja druga osoba (partner, prijatelj, neki drugi član obitelji, kolega na poslu). Što biste učinili u toj situaciji? Hoću reći da ponekada ne moramo razmišljati o odgoju kao procesu za kojeg smo zaduženi mi roditelji i o kojem ovisi dobrobit i budućnost naše djece. Dakle na pitanje što učiniti, protupitanje je što biste vi najradije učinili?
Objasniti ću na primjeru mame koju dijete ignorira: Ona ovisno o situaciji, raspoloženju itd. ne reagira uvijek isto. Ponekada se smije i juri za njim, unese mu se u lice i kaže „Ti si me mislio ignorirati, ne može“. Pri tome se smije, pa ga digne, vrti i sve to preraste u igru u kojoj mu ipak NE dopušta da ju ignorira. Ako radi nešto što zna da ne smije a ignorira upozorenja, mama može vrlo jasnim tonom glasa izraziti nezadovoljstvo i jasno, glasno, uvjerljivo kazati „Ne“. U slučaju da dijete ipak krene, fizički ga makne i to je kadra činiti dok ne odustane. Pri tome nema ljutnje, nema neželjenih emocija. Vrlo često stavi se u djetetove cipele i pojmi koliko je njemu nešto zanimljivo, novo, uzbudljivo što mi odrasli zabranjujemo. Stoga mu zabranjuje samo one stvari koje bi ugrozile nju, drugoga ili imovinu ili u određenim situacijama kada je neko ponašanje nužno kao na primjer kada su u parku i dođe vrijeme da mama ide na posao, a djetetu se naravno ne ide iz parka jer je baš sada najbolje. Tada mu kaže da ga razumije da mu je lijepo te da ne želi ići kući, ali da mama mora ići raditi i ako treba digne ga u naručje i krene. Dijete nakon nekog vremena zaista vjeruje.
Ukoliko ste prepoznali nešto što možete učiniti drugačije, promijenite strategiju i sretno!
Srdačan pozdrav,
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, dipl. soc. rad., Centar Proventus