Jako je pričljiv i u školi ga je učiteljica već nakon dva sata stavila u kaznu u jednu prostoriju, samog. Kada je kasnije došao u grupu, bio je miran i nastavio raditi dalje, ali na kraju tog dana su se morali potpisati na rad, on nije znao i djeca su mu se ponovno smijala. Nakon tog dana odbija ići u školu, ne tvrdim da je to uzrok, ali nakon toga su nastali problemi. Bili su kod psihologa, koji smatra da je on hiperaktivan i ima problema s koncentracijom i da je to faza koja će proći. Kaže da treba razgovarati s njim i da on pomalo manipulira. Bio je u školi i dalje, ali uplakan. Sve odbija, ne želi raditi, kod kuće je pakao jer ne prestaje plakati. Urla cijeli dan, postao je agresivan prema roditeljima, grebe se, ozljeđuje. Rekao je čak i da želi skočiti kroz balkon, da ga raskomadaju, da mama umre i ide u zatvor. Zanima me, treba li pomoć psihologa i treba li ga prisiljavati da ide u školu? Na koji mu način pomoći, i njemu i roditeljima? Očajna sam jer im ne mogu pomoći. Roditelji se boje da nešto s njim nije u redu. Molim Vas da nam pomognete. Unaprijed hvala.
Draga bako,
uvjerena sam da ste zabrinuti zbog iznenadnih promjena u ponašanju Vašeg unuka. Prema onome što ste opisali izgleda da je Vaš unuk doživio snažne neugodne emocije vezane za vršnjake u maloj školi i samu malu školu. To što su mu se druga djeca smijala kada se nije potpisao na svoj rad vjerojatno je utjecalo na njegovo kasnije odbijanje odlaska u malu školu. Naime, kada djeca dožive negativne reakcije iz okoline (u njegovom slučaju to bi bilo smijanje druge djece) često se javljaju snažne emocije za koje dijete treba vremena da ih proradi. Dakle, njegova reakcija da ne želi opet ići u malu školu je normalna. Svako se dijete na svoj način nosi s prilagodbom na promjene (u slučaju Vašeg unuka to je prilagodba na malu školu) koja je već sama po sebi dovoljno velik događaj, te ne čudi da je to sve izazvalo u njemu snažne emocije i promjene u ponašanju. Njegovim ispisivanjem iz male škole vjerojatno biste kratkoročno utišali njegove snažne reakcije, ali biste mu možda i poslali poruku da je OK odustati od nečega kada postane teško ili kada nešto nije kako smo očekivali, što s obzirom na Vašu brižnost, mislim da nije ono što želite postići. Ono što on sada treba je Vaše razumijevanje i prihvaćanje onakvim kakav on jest kako bi mogao riješiti osjećaje koje ima u sebi i steći ponovno kontrolu i osjećaj sigurnosti u novoj okolini.
Razmislite, što se događa unutar njega da je tako promijenio ponašanje? Koje emocije leže ispod agresivnih ispada? Reflektiranje emocija sastoji se u tome da Vi umjesto njega verbalizirate što se zbiva unutar njega, npr. „Čini mi se da te je strah ići u malu školu.“„Vidim da si jako ljut!“ i sl. Vi, kao i njegovi roditelji možete mu poslužiti kao prozor u svijet gdje ćete Vi umjesto njega izraziti ono što on u sebi osjeća te mu tako bar na neki način olakšati teret neugodnih emocija. Tako će se on osjećati shvaćenim i prihvaćenim. Također, koliko god je to ponekad teško, iznimno je važno da izbjegnete podučavanje o prihvatljivim ponašanjima kada je on već preplavljen nekom emocijom, tj. kada vidite da je uzrujan, ljut ili sl. Tada mu jednostavno izrecite njegove osjećaje („Vidim da te povrijedilo što su ti se druga djeca smijala...“, „Baš te je naljutilo...“). Nakon što ste mu verbalizirali tu emociju koja se nalazi u njemu, postavljate granice „ali u malu školu se mora ići…“ i na kraju naglasite nešto pozitivno što mu možete ponuditi nakon male škole „danas nakon male škole možemo zajedno izrađivati utvrde za tvoje superjunake“. Ova sva tri koraka su jednako važna i bilo bi dobro ne izostavljati niti jedan od njih. Naravno u tim trenucima važna je i Vaša neverbalna komunikacija koja će mu pružiti zaštitu i utjehu (zagrljaj, držanje za ruku, maženje) te ton glasa koji treba biti podržavajući.
Kako je igra najbolji način dječje komunikacije kroz nju mu također možete pomoći da proradi nakupljene emocije (straha od tuđeg procjenjivanja, ljutnje, frustracije...). Pomoću igre s figuricama možete izraziti njegove i svoje osjećaje za koje smatrate da ga muče (npr. Superman je ljut jer su mu se ostali superjunaci rugali, toliko je ljut da se želi samo tući, vikati, uništavati... tada objasnite što Superman smije, a što ne smije napraviti da se ispuše i riješi svoj ono što ga muči).
Također, kada se radi o ozljeđivanju sebe ili drugih, kao i namjernom uništavanju stvari važno je da se takvo ponašanje odmah spriječi i odmah postavi granica. Više o postavljanju granica možete pročitati u sljedećem članku. Ako je Vaš unuk inače aktivnije dijete bilo bi dobro osigurati mu dovoljno vremena tijekom dana za aktivnosti u kojima će moći potrošiti tu svoju energiju kako bi se mogao bolje koncentrirati i regulirati kada je to potrebno. Ukoliko mu pomognete u tome da verbalizira ili na neki drugi način iskaže svoje osjećaje te „izbaci“ napetost koju osjeća u sebi vjerojatno će se s vremenom posljedice prilagodbe smanjiti. Ako imate dodatna pitanja ili smatrate da Vam treba dodatna potpora ili savjeti slobodno se obratite nama u Centar Proventus.
Sretno,
Ivana Knežević, magistra psihologije Centar Proventus