Bili smo na gastroenterološkom pregledu kad je imala 1,5 god i pregledom je ustanovljeno da je sve u redu. Kako to i dalje radi, odlučili smo ići k psihologu. To nam baš i nije puno pomoglo jer nam je rekla da je stavljamo svaki dan na WC i naučimo je da je to nešto što se mora obaviti svaki dan. Da je ne tjeramo i ne stavljamo na wc, u stanju je trpjeti i više od tjedan dana. Na portalak sirupu za protjerivanje je već 1,5 godinu, ni to baš ne pomaže ako je ne tjeramo da to mora obaviti. Kada i dođe do kakanja to je zato što sijedi i po 2 do 3 sata na školjci. I sami smo nervozni, nekad vičemo, nekad je poplašimo, nekad nagradimo, nekad tješimo i više ne znamo što da radimo. Očajni smo i cijeli dan nam se vrti oko njene stolice. Znamo da je problem u njenoj glavici i molimo vas da nam odgovorite kako se postaviti prema djetetu?lali
Dragi roditelji,
Znam da je naporno cijelo vrijeme razmišljati je li kakala ili nije. Slijedom navedenog dogodilo se ono što nije baš najsretnije, a to je da vam se život počeo vrtjeti oko njene stolice.
Situacija je kompleksna i vaša zabrinutost je normalna, ali i kontraproduktivna. Znam da bi bilo najlakše reći da polako mičete fokus s toga na neke druge stvari. Nemam dovoljno informacija kako provodite vrijeme, koliko ga provodite u igri s njom, kakva je ona djevojčica u svim ostalim kontekstima, kakav joj je temperament i sl. Stoga bi bilo preopširno i s puno pucanja u prazno (vjerojatno neke stvari i radite) da se sada raspisujem o različitim pristupima i odgojnim stilovima, a sve to može biti u međusobnoj korelaciji.
Ono što bih ipak preporučila je da uvedete nekakve zajedničke rituale koje ćete zajednički obavljati, primjerice da idete zajedno u nabavku ili na tržnicu te da joj dopustite da traži i stavlja u kolica namirnice (uz vašu asistenciju), a na tržnici da sama bira primjerice šljive. Onda od tih šljiva možete napraviti neki kolač ili slično. Zajednički. Dopustite joj da sudjeluje u procesu pripreme hrane. Na kraju sve to zajedno u društvu pojedite.
Birajte one namirnice koje utječu na mekoću stolice.
Postoji mogućnost da se kod vaše djevojčice zbog tvrdoće stolice pojavio strah od vršenja nužde. Takva vrtnja i smutnja oko njene stolice moglo je rezultirati njenim nesvjesnim traženjem pažnje upravo na taj način. Događa se slijedeće: djeca su vrlo inteligentna bića i svako dijete nalazi strategiju kako će dobiti pažnju ili doći do nekog cilja. Neka djeca dokuče da su roditelji slabi na tugu, pa su tužna. Nije bitno da li je dobivena pažnja pozitivna ili negativna bitno je da je pažnja. U vašem slučaju moglo se dogoditi da je vaša djevojčica, naglašavam: NA DUBOKO NESVJESNOJ RAZINI, zaključila da će na taj način dobivati pažnju, što u realnosti i jest tako.
Slijedom toga, vaš je zadatak zaista micati fokus sa stolice, pokušati se opustiti i prebacivati fokus na neke druge stvari, a stolicu ne nagrađivati i ne kažnjavati, jer to je najnormalnija i najprirodnija prirodna potreba. Emocionalne reakcije roditelja samo hrane problem. Stoga su najdobrodošlije vaše normalne reakcije.
U nekim drugim prilikama eventualno joj možete kroz igru objasniti kako hrana prolazi kroz naše tijelo, što se s njom događa, i kako na kraju izlaze iz našeg tijela ostaci koji nam ne trebaju.
Ukoliko promjene ne dovedu do rezultata, toplo bih preporučila da se javite mojoj kolegici Tatjani Gjurković te da kćerkicu uključite u Terapiju igrom (u Centru Proventus) koja je pomogla kod druge djece sa sličnim problemima.
Želim vam sreću u ostvarivanju cilja.
Topli pozdravi,
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, Centar Proventus