Imam stariju sestru i roditelje koji me stalno kritiziraju čak i kad ništa ne radim. U školi sam vrlo dobra. Naime, nikad nisam imala pravog prijatelja i nikada nisam nikog voljela. Nisam imala dečka što je u današnje vrijeme, s gledišta tinejdžera jako čudno, Znam da ćete mi ti reći da ne žurim i slično, međutim, ne želim takvu vrstu odgovora. Također, imam problem i s društvom kao što sam već i spomenula. Svi imaju dobre mobitele od 1000 kn pa do 1000 € i okej nije mi krivo, neka imaju. Međutim, mene ismijavaju zbog mog mobitela koji je koštao svega 400 kn. Nemojte mi reći da sam materijalist jer nisam. Pokušala sam roditeljima reći da mi je potreban novi jer ovaj jako “šteka” i nema nikakve funkcije kao mobiteli od drugih. Još jedan od problema je taj da me moji roditelji nikada ne puste "van s društvom" (zapravo sam u nadi da ću tako pronaći prijatelje). Ne znam iz kojeg razloga mi kažu “ne”. Ne zahtijevam izlaske u noćne klubove do 5 ujutro (kao što moji vršnjaci rade). Ja samo želim otići do slastičarnice s nekim, ništa više. Molim pomoć tj. realne odgovore.
Draga čitateljice,
u tvom pismu sam osjetila jedan ljuti, napadački ton – “znam da ćete mi reći da ne žurim, međutim ne želim takvu vrstu odgovora”; “nemojte mi reći da sam materijalist jer nisam”; “molim pomoć tj. realne odgovore”. Kažeš da te roditelji stalno kritiziraju čak i kad ništa ne radiš – vjerujem da je to jako frustrirajuće jer sam se i sama tako osjećala već dok sam čitala tvoje pismo. Kada puno pretpostavljamo o tome što će netko drugi reći ili napraviti (i to u negativnom smjeru), u startu potencijalni razgovor/odnos osudimo na propast. Zašto ti to pišem? Zato što smatram da bi bilo dobro da preispitaš događa li ti se to u odnosu s roditeljima i/ili društvom – bilo u jednom ili drugom smjeru. Ako u početku zaključiš da će te vrlo vjerojatno svo društvo odbaciti zbog jeftinog mobitela i tvoje ponašanje će ići u tom smjeru – bit ćeš fokusirana na loš mobitel, možda ćeš se naljutiti na šalu prijatelja što će pak utjecati na vaš odnos – i petlja završava tako da se ne možeš s nikim sprijateljiti. Ovo je samo karikirano i nemoj shvatiti doslovno: moja intencija je da razmisliš kako uopće postavljaš cijelu situaciju pred sebe i osuđuješ li već potencijalne prilike za prijateljstvom na propast zbog toga što čvrsto vjeruješ da će te drugi odbaciti radi stvari koje (ne) posjeduješ.
Zaista vjerujem da postoji bar jedna osoba kojoj će tvoje stvari biti manje važne od tebe. Znam da razne stvarčice poput mobitela jesu svojevrsna ulaznica u društvo no ona ne mora biti i jedina. Star mobitel ti sigurno ne pomaže i možda ga tvoje društvo vidi kao dobar potencijal za zezanje na tvoj račun i ismijavanje. S obzirom na to da je to nešto što trenutno ne možeš promijeniti, jedino što možeš je drugačije reagirati. Možeš iskoristiti njihove šale i dati mobitelu nadimak. Možeš se šaliti na račun svoje “stare kante” i reći da su te roditelji osudili na 80-te. Ovo je opet karikirano i zvuči onako kako bi ja reagirala – to ne znači da moraš tako i ti, ali možeš situaciju preokrenuti u svoju korist i izvući van humor. Većina ljudi bilo koje dobi dobro reagira na humor. Što ćeš manje značenja pridavati svojim stvarima, to će one biti manje važne i tvom potencijalnom društvu. S druge strane ako je društvo takvo da gleda isključivo kakve stvari ima netko – želiš li zaista imati društvo koje će se htjeti družiti s tobom samo radi skupih stvari?
Jedan od realnih odgovora bi bio i da nema pravila kada će se netko zaljubiti i naći dečka. Netko se zaljubi jako rano, rano počne izlaziti, a netko puno kasnije. Što više izlaziš i u više društva se krećeš, veća je šansa da ćeš upoznati nekoga tko ti se sviđa. S obzirom na to da ti roditelji brane izlaske, manja je vjerojatnost da ćeš upoznati nekoga samo na putu do škole. Razmisli možeš li si kako povećati šanse za upoznavanjem novih ljudi – možda uključivanjem na izvanškolske aktivnosti?
S roditeljima bi ti savjetovala upornost – zaista mislim da tvoje želje nisu nerealne i da svatko ima potrebu za druženjem (veću ili manju). Možda će ti biti naporno i frustrirajuće ponavljati im što želiš i što ti je važno; možda oni i dalje neće promijeniti mišljenje, ali u svakom slučaju uvijek bi radije savjetovala nekome da govori što želi i bori se za sebe, nego da odustane. Ta borba ne mora biti ružna i nepristojna – može biti sasvim mirna, pristojna, ok.
Ako ti treba podrška, uvijek je možeš zatražiti u raznim besplatnim savjetovalištima (poput Tese u Zagrebu), a to je moguće i putem maila ili telefona.
Stvarno ti držim fige da se situacija preokrene. Iz cipela jedne odrasle osobe koja je u istom periodu života kao ti sada bila u sličnoj situaciji (bez dečka, bez bliskih prijatelja i nekog društva) mogu reći da ništa ne traje vječno. I da se uvijek treba boriti i tražiti načine. Šaljem ti podršku.