Uskoro joj je rođendan pa možete li mi dati savjet s čim i kako da nagradim takvo dijete? Ja sam majka koja ima epilepsiju i pokušam pravilno odgajati to dijete. Ne znam da li to dobro radim? Hvala!
Draga mama,
vidim da ste brižna majka koja pokušava razumjeti svoju djevojčicu i ne sumnjam da Vas ponekad zbunjuje neraspoloženost koju opažate kod nje. Epilepsija Vam sigurno nekada otežava svakodnevne zadatke pogotovo ako je težeg oblika, no uz želju i predanost svakako sam uvjerena da odgajate svoju curicu s puno ljubavi i odgovarate na njezine potrebe i želje.
Kažete da Vam ponekad zna reći da ste najgora mama i sigurna sam da Vam to nije ugodno čuti. Pretpostavljam da se takve izjave javljaju kada se djevojčica iz nekog razloga neugodno osjeća (ljuto, tužno…) pa ima smanjeni kapacitet za samokontrolom. Djeca najčešće teže od odraslih izražavaju kako se osjećaju i zašto se tako osjećaju a uz to tek razvijaju kapacitete za samokontrolu. Kako biste svojoj djevojčici osvijestili da to nije način na koji bi trebala izražavati svoje nezadovoljstvo bilo bi dobro da joj postavite jasnu granicu te da joj na glas izgovorite ono što mislite da ona osjeća u tim trenutcima. Npr., kada Vam kaže da ste najgora mama možete joj reći: „Vidim da si nešto ljuta na mene. Ne znam što znači kada mi to kažeš. Pomozi mi da te razumijem.” Ili da joj kažete “Žao mi je to čuti. Pitam se što se događa da to sada misliš.” Važno je to izgovoriti na način koji pruža razumijevanje i potporu, tj. prostor za daljnju komunikaciju. Verbaliziranjem njezinih misli, ponašanja (npr. „Vidim da si mirna, kao da ti se ništa ne radi.“) i osjećaja osnažujete svoj odnos s njom i pokazujete Vašoj djevojčici da Vam je bitna.
S obzirom na premalo informacija vrlo je teško reći što bi mogao biti uzrok njenog neraspoloženja. Bilo bi dobro razmisliti kada je točno počela njezina neraspoloženost. Što se događalo u to vrijeme? Je li bilo kakvih promjena u njenom životu? Uz moguće uzroke iz okoline, neraspoloženost, odnosno osjećaj kao da dijete ne zna što želi niti što bi ga činilo sretnim, može biti posljedica nedostatka strukture u djetetovoj svakodnevici. Djeca trebaju predvidljivu okolini kako bi se osjećala sigurno, jer tek u okolini u kojoj se osjećaju sigurno mogu razvijati sebe kao osobu, tj. mogu istraživati što ih čini sretnima, što vole, a što ne vole raditi, što ih zanima više a što manje itd. Kroz postavljanje jasnih i dosljednih granica roditelji djeci omogućavaju da imaju predvidljivu okolinu i posljedično osjećaj sigurnosti. Granice svakako trebaju biti prikladne djetetovoj dobi te kako dijete raste treba ih prilagođavati tako da se djetetu da prostor za razvijanje odgovornosti i samokontrole. Više o načinu kako jasno postavljati granice možete pročitati u sljedećem članku: https://klinfo.rtl.hr/roditelji-3/roditelji/nepozeljno-ponasanje-djece-i-postavljanje-granica-u-odgoju/
Odraslima neke djetetove želje ili zamisli mogu biti neshvatljive i u redu je pitati za pojašnjenje, ali treba uvažiti da svatko ima pravo na svoje ideje i to je dio na koji ne trebamo pokušavati utjecati. Da bi svojoj djevojčici pokazali da neke izjave ili postupci nisu u redu, ali i da Vam je stalo do nje, ne treba željeti mijenjati njezine osjećaje koje su je dovele do toga da kaže nešto što je grubo i što ne želimo čuti, već samo dati do znanja da vidimo da joj je teško i da iz nekog razloga nije zadovoljna. Kasnije u životu susrest će se s mnoštvo takvih situacija gdje neće imati Vas da joj olakšate, i upravo zbog toga su ove situacije vrijedne, gdje se za početak s takvim emocijama susreće u sigurnoj i podržavajućoj okolini – uz Vas. Sretno!