On ne ide u vrtić jer sam ja kod kuće i vjerujem da i tu leži jedan dio problema budući da skoro svako dijete koje upozna u parku ili je u jaslicama ili već ide u vrtić. Znači on je dobro dijete, ali ima jake (stvarno jake) reakcije na moje "ne može, ne, dosta". Vodim ga u park svaki dan jer želim da je što više u dodiru s djecom, da se uči socijalizaciji i dijeljenju igračaka što njemu stvarno ide teško. Plače se čim mu netko uzme igračku, iako se u tom trenutku niti ne igra s njom. Ima par dječaka njegovog uzrasta, možda koji mjesec starija ili mlađa, iako se oni grupiraju on je nekako uvijek po strani kao da je samotnjak. Treba mu dugo da se opusti, ali i kad se opusti on se igra sam za sebe, niti ne doživljava druge. A kad krenemo kući onda kreće prava parada. Ne da se nositi, baca se, dere se toliko jako da nas doslovno svi gledaju. Znači čim mu nešto nije po volji dere se, a ja ne želim dozvoliti da me se ucjenjuje vikanjem. Kako vani, tako i u kući. Želim ga odučiti od toga, ali ne znam kako. Kad se tako ponaša kod kuće, onda ga stavim na "hlađenje" u krevetić, a od neki dan vani kad mi se iz protesta bacio punom težinom i duljinom na pod u prašinu urlajući iz petnih žila u parku pa sam ga odvela kući bez rasprave. Iako smo izašli tek pola sata prije. Nisam za fizička kažnjavanja i ne želim tako odgajati dijete, ali sam i ja po prirodi temperamentna, pa mi takve stvari dignu tlak. Znam da je još mali, ali negdje mora biti granica. Molim vas za neki savjet, hvala.
Draga mama B.,
Iz vašeg upita shvatila sam da Vas muče dvije stvari - kako socijalizirati dječaka i kako ga naučiti da nije sve dozvoljeno.
Prvo ću se usmjeriti na pitanje kako dječaka naučiti da nije sve dozvoljeno tj. kako mu adekvatno postaviti granice da bi mogao naučiti koja su ponašanja dozvoljena, a koja ne. Prije toga važno je znati kako sva djeca u ovoj dobi imaju potrebu testirati granice odraslih i svijeta koji ih okružuje kako bi našli svoje mjesto u njemu. Dvogodišnjaci mogu biti vrlo aktivni i imati veliku želju za istraživanjem svijeta oko sebe na brojne načine, za koje se često treba i postaviti granica. Također, u ovome razdoblju djeca najčešće nemaju još dobro razvijen govor te im je teško verbalno izraziti svoje želje, misli i osjećaje. Oni to rade indirektno – kroz ponašanje. Skakanjem, bacanjem, vikanjem, udaranjem ili uzimanjem stvari pokazuju da ih nešto smeta ili da bi nešto htjeli. Kao što sami kažete za Vas to može biti vrlo stresno jer vrlo često morate reći „ne“, „nemoj“ ili „ne može“. Znam da je potrebno puno snage kako biste se u tim trenucima smirili i pohvalno je što tada ne pribjegavate fizičkom kažnjavanju. Za dvogodišnje dijete još veći je izazov da samo sebe smiri kada ga preplavi ljutnja i zato mu je u tome potrebna Vaša pomoć. Mala djeca poput Vašeg sinčića teško reguliraju svoje osjećaje, a posljedično i svoje reakcije. Teško shvaća da treba pričekati svoj red ili otići kad mu je zabavno, već se ponaša po principu „sada i odmah“ što je očekivano za njegovu dob. U takvim situacijama važno je postaviti granicu na ponašanje, a u isto vrijeme iskazati osjećaje prihvaćanja i razumijevanja za njegove želje. Važno je da osjeti razumijevanje s Vaše strane za njegove osjećaje (tj. da je u redu biti ljut), ali da mu istovremeno postavite granicu za ponašanje (tj. da nije u redu lupati sebe ili drugoga). Na taj način Vaš sinčić će naučiti da usprkos tome što mu zabranjujete određena ponašanja njega volite bezuvjetno. Sigurna sam da će vam ovaj članak koji govori o postavljanju granica kada dijete iskazuje burne emocionalne reakcije svakako biti od pomoći : http://ordinacija.vecernji.hr/budi-sretan/sretno-dijete/koliko-je-tesko-zbog-intenzivnih-emocija-djetetu-jasno-postaviti-granice/
Djeca koja su dobi Vašeg sinčića još nemaju preveliku potrebu igrati se s drugom djecom. Njihova igra je još uvijek paralelna tj. najčešće se tako mala djeca igraju jedno pored drugih, ne uključivajući se u zajedničku igru. No, prema ovome kako ste opisali svog dječaka čini se kako mu određene karakteristike temperamenta otežavaju brzo i opušteno uključivanje u igru s vršnjacima. Naime, jedan karakteristika temperamenta naziva se prva reakcija. Neka djeca su na prvu u novim situacijama ili s novim ljudima odmah opuštena i otvorena dok je druga krajnost ove dimenzije temperamenta da su djeca u novim situacijama vrlo oprezna i treba im više vremena da bi se opustili. Čini se kako Vašem dječaku treba pomoć da se opusti u novim situacijama, a i u situacijama koje mu nisu toliko nove nego su mu iz nekog drugog razloga izazovne (npr. puno djece oko njega). Kako bi mu se olakšale te situacije, osim razgovorom i pokazivanjem kroz vlastiti primjer, možete iskoristiti njegovu igru te koristeći igračke možete odigravati situacije moje su inače teže za vašeg dječaka. Spomenuli ste da Vaš sinčić ne želi dijeliti igračke što je normalan dio njegovog razvoja. Ovdje je važno da ga ne forsirate u tome jer bi se mogao javiti suprotan efekt. U redu je da ima svoje igračke koje ne želi podijeliti i u tome ga treba pustiti. Vašim primjerom i postepenim sazrijevanjem naučiti će kako dijeliti igračke i produbljivati svoje odnose s vršnjacima.
Nadam se da će Vam ovaj odgovor biti od pomoći.
Sretno,
Jelena Borić, magistra psihologije