Ide kod logopeda gdje također pokazuje dobre rezultate. Obaveze odrađuje bez problema. No međutim, učiteljica napominje da se u školi ne druži s drugima i da se ogradi u kutu učionice i igra sam. Jedan od uzroka je što se kao mlađi većinom igrao sam ili s odraslima jer u susjedstvu nije imao vršnjaka. S djecom iz obitelji igra se bez problema. Kako da ga potaknemo da poželi više izlaziti i da se oslobodi u školi? Jer bi na jesen trebao krenuti u 1.r i izrazio je želju da želi ići makar bi 7. godinu navršio kasnije. Da li da ga uopće upisujemo ili da pohađa još jednom malu školu? Hvala na odgovoru.
Draga mama,
treba li Vaš sin krenuti u školu ranije ili pričekati još jednu godinu teško je odgovoriti. Svakako će prije samog upisa proći stručnu procjenu gdje će stručnjaci utvrditi je li spreman za školu ili bi bilo bolje da još jednom ide u malu školu. Naime, osim kognitivnog statusa, ujedno se procjenjuje i emocionalna komponenta tj. je li spreman i na socio-emocionalnoj razini. Polazak u školu je velika promjena i za dijete i za roditelja te je Vaša zabrinutost sasvim razumljiva. Činjenica je da uspješno uključivanje u školu snažno utječe na razvijanje pozitivnog stava prema učenju, važnosti školovanja, kao i slike o sebi. Drago mi je čuti da želi pratiti upute te da je marljiv što ukazuje na dobru samoregulaciju emocija koja će mu svakako dobro doći u školskom okruženju.
Kažete da u predškoli često provodi vrijeme sam. S obzirom na to da nije išao u vrtić, već su ga čuvali odrasli pretpostavljam da mu je predškola prvi kontakt s takvom vrstom provođenja vremena. Svakodnevni odlasci u vrtić, okruženje s mnogobrojnom djecom, puno buke i dinamike možda su preintenzivni za Vašeg dječačića te mu je samo potrebno dodatno vrijeme prilagodbe na promjenu koju doživljava. Tu mu možete pomoći dodatnom podrškom i ohrabrivanjem. Rečenice poput: „Znam da ti je teško igrati se s nepoznatom djecom“, „Ponekad je teško ići u vrtić jer tamo ima puno nove djece“, „U redu je da se igraš sam“ pokazuju razumijevanje s Vaš strane te mu na neki način olakšavaju prilagodbu jer mu smanjuju pritisak da nešto mora napraviti. Osim prilagodbe na novu dnevnu dinamiku, možda je po prirodi povučeniji tj. introvertiraniji. Djeca (ali i odrasli) koja su dominantno introvertna svoju energiju najvećim dijelom crpe iz svog unutarnjeg svijeta misli, emocija i ideja. Sklona su razmišljanjima i preferiraju samostalne aktivnosti. U druženjima najviše uživaju u odnosima „jedan-na-jedan“ ili u manjim grupama, uglavnom bliskih prijatelja.
Primijetili ste da se s djecom iz obitelji igra bez problema. Moguće je da je Vašem sinčiću, zbog manje iskustva u socijalizaciji s vršnjacima, teško pristupiti drugoj djeci. Vjerojatno se kod njega pojavljuje strah kada treba stupit u kontakt s jednim ili više nepoznate djece. Više o tome kako reagirati na emociju straha i kako mu Vi možete pomoći detaljnije piše u sljedećem članku: https://klinfo.rtl.hr/kategorija/hr/roditelji/13/bazicni-osjecaji-kod-djece-strah/9096/1/
Također, kroz igru mu možete pokazati kako pristupiti drugoj djeci. Proigravanje socijalnih situacija (npr. „Medo bi se želio igrati s djecom ali ne zna kako prići. Kako se medo može igrati s drugom djecom?“) način je kako poboljšati njegove socijalne vještine, naravno ako takvu igru prihvati. Važno je da je igra opuštena i nenametljiva. Naravno, ako mu je strah prevelik, nije dovoljno samo da mu objasnite kako se uključiti u igru, već to morate pokazati svojim primjerom (npr. u parku). Naravno, ako će Vaš sin imati poteškoća pri socijalizaciji s drugom djecom u školi, važno je da osjeti razumijevanje i podršku s Vaše strane.
Jelena Borić, magistra psihologije