Kad vičemo na nju ona nam se smije u lice, radi stvari za koje zna da nam smetaju, ma koliko se mi trudili da je učimo ona ide po svome. Ne spava po danu, jer ma koliko joj se spavalo ona ko za inat neće zaspati i pjeva, priča, čak 10 puta traži vodu samo da bi ustajala i gleda nas u oči baš da bi vidjela naš izraz lica, da li se živciramo, a mi nekad puknemo, nekad se pravimo da ne primjećujemo da je namjerno tražila vodu. Kratko rečeno, sve što zna da nama smeta, ona to radi. Već 2 godine gricka nokte, što me isto jako uznemirava, jer ne znam gdje je problem. Inače je jako inteligentna, zna se igrati s djecom, iako ne ide ni u vrtić. Ja ne radim, pa onda smo po cjeli dan zajedno. Kad se izađemo prošetati, sluša me skoro uvjek, ali kad se vratimo kući počne opet po svome. I ja i moj muž se trudimo da je odgojimo, dovoljno pažnje joj posvjećujemo, često se igramo zajedno i dajemo joj do znanja gdje su granice, šta smije a što ne. Metode, metode, metode... sve uzalud. Inače druge djece nemamo, samo nju. Život je jako stresan svakome, još kad te djeca izbace iz takta, mislim užas! Ja ne znam kako izaći iz ovog užasa, jer sam čitala da su to neke faze, da mi roditelji trebamo biti strpljivi, ali mislim ovo više ne liči na faze nego sve ide na gore i gore. Jako naporno! Ja vas molim za neki savjet i zahvaljujem unaprijed. Mother Care
Draga mama,
naveli ste kako imate problema s nekim ponašanjima Vaše djevojčice. Čini se da imate dojam da ona namjerno radi ono što zna da Vam smeta. Isto tako, naveli ste da se takva ponašanja javljaju najćešće kada ste kod kuće. Razlog tome može biti taj što se kod kuće ona osjeća dovoljno slobodno da se izrazi na način na koji želi. Ipak, na Vama je da jasno i dosljedno ograničiti i zaustaviti njena ponašanja koja Vam nisu ok i uputiti ju na koji drugi, Vama prihvatljivi način, može zadovoljiti svoju potrebu. Dakle, granice se obavezno trebaju postaviti kada dijete svojim ponašanjem ugrožava sebe, nekoga drugoga ili kada namjerno nešto uništava. U svim ostalim situacijama roditelj može odlučiti što je za njega ok da se djetetu dopušta, a onda je važno da u tome bude dosljedan kako bi se kod djeteta razvio osjećaj sigurnosti.
Svako ponašanje motivirano je nekom potrebom, bilo kod djece, bilo kod odraslih. Stoga se i za svako ponašanje djeteta koje će netko procijeniti kao „bezobrazno“ treba zapitati koja se pozitivna namjera ili koja se potreba krije iza takvog ponašanja. Važno je promisliti o tome što dijete tim ponašanjem dobiva, koju poruku šalje. Ako npr. dijete kada ga stavite u krevet ima puno zahtjeva (žedna je, gladna je, mora na wc...) za koje vam se čini da nisu realni već da vas zafrkava, opet se treba zapitati otkud potreba za time. Možda joj se ne spava dovoljno, možda joj je dosadno, možda ne želi ostati sama u sobi, možda joj fali vaša pažnja pa ju na ovaj način želi dobiti...
Postoji puno mogućih razloga pa zato ima više smisla zapitati se o čemu se točno radi i u skladu s tim pristupiti djetetu i zajednički riješiti taj problem. Ukoliko ćete i dalje imati poteškoća s otkrivanjem toga slobodno nam se obratite.
Sretno!
Tea Knežević,
magistra psihologije, praktičarka terapije igromCentar Proventus