Smetaju joj gaćice, pa čarape, pa hlače i sve tako. Uz to se ljuti na sve što joj kažem. U 3. mjesecu smo se preselile kod mog dečka i njegove mame, i ona ih oboje obožava, igra se s njima, posluša ih kad joj nešto kažu, a prema meni je katastrofa, konstantno svađanje, inat, vikanje, vrištanje, dovede me do toga da moram povisiti ton, što prije nisam, jer kad joj lijepo pričam ne doživljava me ni malo. Pomozite jer ne znam više što da radim.
Draga mama,
za roditelje može biti izazov nositi se s dječjim ponašanjem kakvo ste opisali. Kroz odrastanje, svako dijete prolazi kroz faze, a u svakoj od tih faza pokazuje tipična ponašanja i posebne potrebe. Moguće je da je i ponašanje koje ste opisali dio faze kroz koje djevojčica prolazi, no to ne znači da na to ne treba reagirati. Kako ste spomenuli da se promjena ponašanja počela događati prije tri tjedna, dobro bi bilo i razmisliti je li bilo nekih značajnih događaja koji bi mogli utjecati na dijete i rezultirati promjenom ponašanja.
Što se tiče njezinog uzrasta, djeca u dobi od 3.-6. godine života prolaze kroz fazu u kojoj ispituju i istražuju je li za njih u redu da budu ono što jesu. Uče procijeniti tuđa ponašanja i uče da njihova ponašanja nose posljedice. Za dijete je važno da roditelj u ovoj fazi bude dosljedan, a da na dječja pitanja odgovara. Ohrabrivanje poželjnih ponašanja može nekada donijeti bolje rezultate nego kažnjavanje neželjenih ponašanja. Također, zadirkivanje i posramljivanje nikada nije dobro.
Spominjete i da ste se prije osam mjeseci preselili, je li moguće da istražuje i testira granice u novom prostoru?
U svakodnevnim situacijama koje opisujete (smetaju joj čarape, viče, ne posluša itd.), pokušajte ostati smireni i razmisliti što je to što djevojčica u tom trenu od vas treba. Pokažite razumijevanje (Vidim da ti se ne sviđa potkošulja; Čini se da te baš muče te hlače; i sl.), a u situacijama kada je ljuta uvažite ljutnju na način: Čini se da si ljuta, hoćeš li mi reći zbog čega se ljutiš? ili Vidim da te je nešto uzrujalo, dođi da te zagrlim pa ćemo porazgovarati o tomu. Ako ne želi zagrljaj ili reći što ju ljuti – uvažite to.
Kada su u pitanju nepoželjna ponašanja – ukažite na njih. Uvažite njezine osjećaje i prihvatite ih, ali ukažite na nepoželjna ponašanja. Npr. Ako je ljuta ili uzrujana, primijetite njezinu ljutnju i uvažite, umirite ju i kad je smirena ukažite joj što u ponašanju nije u redu. Također će pomoći ako joj kažete što treba uraditi tj. koje je poželjno ponašanje (npr. Sad si ljuta, no cipele se ne bacaju. Možeš viknuti da si ljuta pa da ljutnja brže prođe.)
Spomenuli ste da se zateknete u situacijama u kojima morate povisiti ton. Što se dogodi nakon toga? Povišeni ton nekada je potreban kako bismo privukli djetetovu pažnju, no važno je paziti da povišeni ton ne bude posljedica naše nemoći i frustracije. Ako je povišeni ton kontrolirana radnja kako bi nas dijete čulo i doživjelo onda u redu, no vičemo li iz osjećaja nemoći tada je dobro potražiti druge, učinkovitije načine komunikacije s djetetom. Kako ste se obratili s upitom, vjerujem da ni sami niste zadovoljni situacijama koje morate rješavati vikanjem.
Preseljenje je velika promjena i za odraslu osobu i za dijete. Kako se Vi nosite sa svim tim? Vi ste također u novoj situaciji, kako se osjećate kada Vas djevojčica ne posluša pred dečkom i njegovom mamom? Čini li Vam se da biste možda bili strpljiviji u opisanim situacijama da nema prisutnih drugih osoba? Društvena smo bića i mišljenje drugih osoba nam je u određenoj mjeri važno. Emocije koje nam se jave u određenim situacijama kojim svjedoče druge osobe mogu nas uznemiriti, a kao posljedica toga naši postupci mogu biti preoštri ili preblagi ili jednostavno drukčiji od onoga kako bismo reagirali da smo smireni.
Uz situaciju koja je nova i za Vas i za dijete, razvojne faze nose druge izazove tako da budite strpljivi, blagi u prihvaćanju njezinih emocija (čak i neugodnih) ali dosljedni u neprihvaćanju nepoželjnog ponašanja. Ohrabrivanje i pohvaljivanje poželjnog ponašanja često će dati prije rezultat nego samo kazne i zabrane.