Moj muž je stvorio naviku kod djeteta da legne navečer u njegov krevet, priča mu priče, maze se i tamo je skroz dok dijete ne zaspe. Naravno i on pritom zaspe i nerijetko počne hrkati pa ga ja onda budim, on se seli u bračni krevet. Ako se dijete po noći probudi, opet zove tatu da dođe k njemu, svi se tada budimo i nerijetko ja ne mogu niti zaspati kasnije. Moje je mišljenje da se treba pomaziti s djetetom, pročitati mu priču i ostaviti ga da zaspe, nakon toga treba ostati samo u krevetu što moj muž ne prihvaća "jer dijete tako ne želi". Molim vas vaše mišljenje o ovome. Hvala. Ivana
Draga mama,
čini se kako suprug i Vi imate različito mišljenje o tome kako bi trebao izgledati odlazak na spavanje vašeg dječaka. Iako Vaš suprug ima najbolju namjeru – maksimalno izaći u susret željama Vašeg sina, čini se da Vi ne odobravate da legne spavati s njim jer smatrate da to nije potrebno.
Naravno, ukoliko dijete ima poteškoće sa zaspivanjem važno je da mu roditelj to olakša na način na mu pomogne da se opusti i da dijete, s vremenom, samo nauči kako se opustiti i zaspati sam. U ovoj situaciji treba vidjeti čija potreba se tu uistinu zadovoljava – potreba Vašeg dječaka ili supruga. Naravno da je djetetu lakše i draže biti uz roditelja nego biti odvojen od njega, a posebno kada je dijete umorno. Ipak, dugoročno rješenje nije da roditelj spava uz dijete. Koliko god to roditelju nije teško ili mu je čak zadovoljstvo zaspati uz dijete, to ne bi trebala biti svakodnevna rutina.
Mijenjanje bilo kakve rutine treba ići postepeno pa tako i mijenjanje obrasca kojeg je Vaš suprug stvorio, ali važno je da se ide u tom smjeru. To ne znači da se dijete treba ostaviti u sobi i zahtijevati da se samo umiri i zaspi (ako mu je to izuzetno teško), ali postepeno odvajanje i učenje djeteta da se može osjećati opušteno i sigurno čak i kada netko od Vas nije tik do njega u trenutku zaspivanja, važna je za svako dijete.
Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom