Inače je vrlo teškog karaktera ali je sve gore iz dana u dan od ljeta 2015. godine. Tad su počele prve promjene: česte promjene raspoloženja, da bi kulminiralo na moru u jednom danu preko trideset takvih promjena, s dobre volje na loše i obrnuto. Ujesen 2015. počinju nagli svakodnevni izljevi bijesa, u trajanju po nekoliko sati na dan, monolozi, vikanja, vrijeđanja svih u obitelji, nazivanja stokom, prijetnje, razna kažnjavanja koja nemaju veze s pameću, agresivnost… Imali smo problema jer sinu teško ide učenje u gimnaziji i tad je tvrdio da je to od toga.
Branila sam i djecu i sebe od toga moleći, plačući, razgovarajući s njim, upozoravajući da se to neće dobro odraziti na obitelj. To je opet shvatio kao napad i bio još gori, tako da sam prestala moliti za malo obzirnosti i ljubavi. Nakon tih izljeva bivao je dobre volje i smijao se. Kratko, naravno. To je jedini smijeh koji smo vidjeli unazad dvije godine. Djeca (imamo ih petero: studenticu, dva gimnazijalca i vrtićarca) su se otuđila od njega, za što krivi mene da sam ih okrenula protiv njega, opet, jer sam ja tu dežurni krivac za sve. On ne razumije da je teško djetetu bojati se vlastitog oca. Upravo to stalno ističe, da se djeca trebaju nekog bojati. Ja ne želim da se naša djeca ikog boje, pogotovo ne nekog svog. Više ne razgovara s nama uopće, dakle ni dobro jutro, samo ponekad uputi nekoliko riječi najmlađima, stariji ne postoje za njega osim kad ih treba počastiti uvredama. I ja ne postojim, osim kad mi treba reći da bi likovao kad umrem ili nešto slično. To je tako već nekoliko mjeseci kontinuirano, bez tona, s grimasama ljutnje i gađenja non stop.
Za potrebe djece i kućanstvo ne odvaja od plaće, plaća režije i tekuće stvari za koje procijeni da treba popraviti u kući (kuća je njegovo vlasništvo). Kad ga zamolim da podijelimo račune za hranu i potrebe djece, kaže da neće davati jer bacamo hranu, što nije istina, istina je da se jako, jako štedi na svemu, djeci ne želi davati jer bi možda otišli na kavu s prijateljima. Za našu studenticu ni ne pita, podrazumijeva se da ja sve podmirim: dom, hranu, knjige, džeparac koji po njemu ona ni ne treba. Skupljala sam račune za hranu tijekom jednog mjeseca koje nije htio ni pogledati da vidi koliki su troškovi, jer kao zna što je u frižideru. Samo je rekao da je vrijeme da si nađem bogatog ljubavnika jer on neće ni kune dati za troškove kućanstva i da ima velike troškove. Samo ne znam za što, jer je promijenio lozinku pa više nemam uvid u stanje po računu, što sam prije imala. Razgovarala sam, nagovarala ga da pokušamo popraviti odnos, optužio me da sam sebična jer tražim malo pažnje za sebe. Sad više ne mogu ni razgovarati jer me odmah napadne koliko god nježno počnem. Oboje smo zaposleni. On i na poslu ima učestalih konflikata. U braku smo dvadeset godina i sad je shvatio da ne valjam i da sam u brak ušla bez ljubavi, kako kaže.
Unazad više od godinu dana, dobio je tikove koji su počeli s grimasama na licu, ustima, ušima, a sad su se jako proširili na vrat, ramena, ruke, noge. Drastično je smršavio, poput kostura izgleda jer je na dijeti, kao zbog kolesterola. No to nije prava istina, što je i priznao. Već dugo ne ruča s nama, u stvari, skoro uopće ne jede. Pije samo tekuće jogurte, kapučina, alkohol bilo koje vrste je sad nedugo počeo trošiti svaki dan pomalo, jede juhe, a od krute hrane samo salatu (sezonsku, uglavnom).
Razgovarala sam s našom obiteljskom liječnicom i nismo ništa postale pametnije, jer ga ne možemo na silu odvući na liječenje, ako je to uopće potrebno. Svuda čitam sve se rješava razgovorom, ali to u ovom slučaju ne pomaže nimalo. Što da radim i kako da nam pokušam pomoći? Užasan i neopisiv nemir i nered nam je u kući od te višesatne galame na dnevnoj bazi. Teške optužbe neutemeljene slušamo i djeca i ja svako malo i ne možemo ništa protiv toga. Osim kad zaprijetim policijom, malo se smiri jer se samo njih, izgleda, boji. Suprug je sve čuo od mene što je trebalo, zahtijevala sam promjene ponašanja u više navrata, ali ne želi ništa poduzeti u tom smjeru. Iskreno, razmišljam da jednostavno pokupim djecu i odem. Nekako znam da i on to želi, a ne želi reći. Cijenila bih Vaš savjet. Izostavila sam da je mom suprugu 51 godina, meni 45. Možda je i to važno kako biste nas mogli savjetovati. Živimo u suprugovoj kući, oboje zaposleni, petero djece. Suprug oduvijek ima težak karakter: plane za svaku sitnicu, uživa u vrijeđanju i omalovažavanju, nema prijatelje, a moji mu ne valjaju, kao ni moja obitelj za koje ne želi ni čuti. Prema meni je bio jednom nasilan, na početku braka, pet tjedana nakon rođenja naše prve kćeri. Molila sam da idemo k mom tati na rođendan, zgrabio me za glavu, stisnuo što god je jače mogao i drobio držeći za kosu. Siktao je da nikad više ne pitam da idemo k njima i nije pustio dok nisam obećala. To je bio jedini ispad kad je bio fizički nasilan prema meni u toku dvadesetgodišnjeg braka, s tim da sam rekla ako se ponovi, da ću ga prijaviti. Nije ponovio, ali verbalno jest, vrlo često. Tolerirala sam dok se nije tako počeo ponašati i prema djeci, unazad dvije godine. Eto, to je naša priča. Hvala. Lijep pozdrav.
Poštovana čitateljice, prije svega iskreno suosjećam zbog situacije u kojoj se trenutno nalazite. Vjerujem da Vam nije nimalo lako i da želite što prije sebi i djeci osigurati prijeko potreban mir. Nažalost, čini mi se da ga u kući sa suprugom u ovom trenutku nećete dobiti.
Iz Vašeg pisma je evidentno da Vaš suprug ima velikih problema. Što je tome uzrok zaista ne znam jer bi za to bio neophodan razgovor (ili čak više njih) s Vašim suprugom. Činjenica jest da nitko ne može pomoći nekome tko tu pomoć ne želi ili negira da ima probleme – čak je i stručnjak nemoćan u situaciji gdje konstantno nailazi na otpor.
Iz Vašeg pisma sam stekla dojam da ste zaista pokušali već sve u odnosu sa suprugom – ponavljanjem istih stvari nećete ništa promijeniti. Jer ukoliko suprug ne želi ništa mijenjati, samo Vaša volja nije dovoljna.
Ne mogu Vam direktno reći što da učinite jer to nije moja uloga – što god odlučili odluka treba biti Vaša. Moj savjet jest da pri donošenju te odluke imate na umu da prije svega trebate zaštititi djecu i voditi se time što je najbolje za njih; nadalje pri donošenju odluke imajte na umu da Vi ne možete mijenjati druge ljude niti im pomoći ukoliko oni to ne žele; bitno je u konačnici i da zaštitite sebe jer time šaljete poruku djecu da treba voditi brigu o sebi. MiUkoliko Vam je potrebna podrška, nemojte se libiti zatražiti je. Sretno!