Kako živimo u kući, gotovo cijelo vrijeme provodimo u prizemlju, a soba za spavanje je na katu. U njoj preko dana gotovo da ne provodimo vrijeme. Navečer kad treba leći u krevet sin plače (zaista su tu suze) i moli da ide spavati dolje u dnevnu sobu, jer tamo spava po danu za vikend. Kako ipak ostajemo gore u sobi jer je to mjesto gdje spavamo on i ja, on nikako ne želi zaspati, leži po 2 sata u krevetu i ne želi zatvoriti oči i zaspati, bori se da ostane budan. Na kraju ipak zaspi oko 23 sata, ali se budi u toku noći i opet viče i plače i traži da ide dolje i to bude glasno i uporno traženje. Na kraju ostajemo u krevetu ili odlazi kod supruga u krevet i nekako ga smirimo s ostavljenim upaljenim svjetlom u sobi, ali i to smirivanje dosta dugo traje. Pitam ga zašto bi išli dolje, zašto želi otići iz sobe, jel se boji, a on kaže da da i ne kaže ništa više. Ne znam je li to zaista želi, je li to privlačenje pažnje, ne znam kako da njemu i sebi olakšam odlazak na spavanje. Drugo pitanje odnosi se na starijeg sina koji ima 6 godina. Brine me njegov odnos prema meni i način kako se ponekad sa mnom razgovara. Nakon treninga nogometa upitam ga kako je bilo, jel' zabio gol, on odgovara da ga ne ispitujem (ok) i da će on mene nabiti! Ovakvim rječnikom ne razgovaramo kod kuće, te je zbog ovakvog odgovora dobio kaznu da ne može gledati crtiće. Razgovarali smo, objasnila sam mu da sam tužna zbog ovakvog ponašanja i da mene i sve ostale ljude (starije i mlađe od sebe) treba poštovati. No ne znam kako da mu objasnim da se tako ne razgovara. Ponekad bi ga htjela povesti na posao, ali odustajem jer ne znam što ako mu tamo dosadi ili se naljuti jer želi ići kući a ne može, pa pred drugima počne tako govoriti i dovede me u neugodnu situaciju. Kod frizerke sam ga zamolila a mi doda bracinu igračku kako bi se s njom zabavio i prestao plakati za vrijeme šišanja, ali nije ju htio dodati iako sam ga zamolila 2-3 puta. Na to je frizerkina kćerka (8 god), koja je tada bila u salonu, ustala i donijela tu igračku, iako njoj to nisam rekla, ali je ona to učinila, a ne moje dijete kojeg sam tražila pomoć. Zabrinuta sam i molim Vas za savjet i pomoć. Unaprijed zahvaljujem na odgovoru! A.
Draga mama,
Teško mi je iz ovog opisanog reći zbog čega dijete ne želi spavati u svojoj sobi, osobito s obzirom na to da ste Vi pored njega. Prema opisanom, već ste pokušali razgovarati i saznati od njega, no ako je riječ o nečem što ga je jako uplašilo ili nešto slično, vjerojatnije je da neće znati to verbalno reći.
Zbog toga pokušajte sami doći do tog odgovora - da li mu se ikada nešto moglo dogoditi u njegovoj sobi što ga je jako uplašilo? Da li je netko bio agresivan prema njemu u toj sobi? Da li mu se ikada išta loše dogodilo u toj sobi? Je li ikada spavao u toj sobi, a da ste Vi i suprug primjerice negdje izašli van a da mu to niste najavili? Takve situacije, koje za nas odrasle mogu biti sitni detalji, za dijete može biti vrlo značajno.
Nadalje, da li je on inače plašljivo dijete? Ako je, vjerojatno ćete mu češće trebati objasniti što se događa oko njega da bi ga time smirili.
Gleda li crtiće sa agresivnim likovima? Ako je inače jako senzibilno dijete, možda se boji više jer sanja sadržaj iz crtića.
Ovo su samo neka pitanja koja bi Vam mogla dati odgovor. Također, preporučila bih da pažljivo promatrate njegovu igru i da si pokušate odgovoriti što nepristranije – da li je u igri Vaše dijete to koje se uvijek boji ili koje uvijek plaši druge? I u jednoj i u drugoj situaciji, u pozadini može biti njegov strah.
Što se tiče starijeg sina... Da li ovako opisan odnos Vaš sin ima i prema nekom drugom, osim prema Vama? Prema ovome što ste opisali, čini mi se da je Vaš sin često ljut. Imate li i Vi takav dojam? Ako imate dojam da je često ljut, što mislite zašto je tako često ljut?
Bilo bi dobro da sami shvatite zbog čega je ljut, jer možda je ljut na neke Vaše postupke prema njemu – npr. kada je riječ o starijoj djeci, mnogi roditelji zamole stariju djecu da im pomognu oko brige za mlađe dijete. I dok to neko vrijeme dobro funkcionira, kao i u nekim situacijama, s druge strane, možda se ne čuje „ne“ kada starije dijete ne želi pomagati mlađem već se želi samo igrati s Vama ili samo, jer je i ono dijete.
Naravno, može biti mnogo drugih razloga – primjerice, ako netko od roditelja je često odsutan, ako uvijek mora dati ono što se od njega traži bez obzira o čemu je riječ, ako je primjerice bio lošiji u nogometu nego što je on sam želio, ako je njegov tim izgubio itd.
Kada je riječ o kažnjavanju, bilo bi dobro da prakticirate davanje izbora da dijete nauči da može promijeniti svoje ponašanje, da nauči da je on odgovoran za svoje ponašanje i, što je najvažnije, da ga može promijeniti. Primjerice u gore opisanom slučaju možete reći nešto poput: Ako nastaviš razgovarati na ovaj način sa mnom, onda danas biraš ne gledati crtiće. Ako prestaneš razgovarati na ovaj način sa mnom, onda danas biraš gledati crtiće.
Tako mu vrlo jasno dajete na znanje da je on taj koji može odlučiti kako će se ponašati i koju posljedicu će imati. Vrlo je važno da pri tome Vaš ton glasa bude jednak za oba izbora. Ako Vam je imalo promijenjen, za bilo koju od ovih dviju izjava, tada će on znati da Vi svjesno ili nesvjesno preferirate jedan od ta dva izbora. Tada će se vrlo vjerojatno odlučiti upravo za onaj izbor za koji procjenjuje da ne preferirate (jedno istraživanje je utvrdilo da većina djece će tako postupiti).
Nadam se da će Vam ova pitanja i ideje pomoći da dođete do odgovora vezano za Vaše sinove. Predlažem da pročitate i članak o učenju prava i odgovornosti te posljedicama kod djece.
Svakako Vam predlažem, ako se ponašanja njih obojice, ili samo jednog od njih nastave i dalje ovako, da se obratite dječjem psihologu na savjetovanju koji će Vas usmjeriti što dalje da činite. Ako ste iz Zagreba, možete se javiti i u Centar Proventus.
Sretno, Tatjana Gjurković, dipl. psiholog Centar Proventus