Nekoliko mjeseci nakon rođenja osjećao je jaki strah od nepoznatih i nešto kasnije imao je bujnu maštu u raznim zamišljanjima oko nekih stvari koje ga okružuju te kojih se onda bojao. Recimo, suprug je kupio svjetiljku za van koja se montira na zid kuće, kad ju je ugledao doživio ju je kao nešto čega se treba bojati, bojao se figurica u kuhinji koje su zapravo bili neki ukrasni predmeti na elementima, bojao se ići u određene trgovine, bojao se liječnika, no to i nisam prihvaćala tako teško jer se mnoga djeca ne osjećaju lagodno kod liječnika. Nije išao u vrtić pa se tek u trećoj godini prvi put susreo s vršnjacima na sportskoj radionici, raznim pričaonicama u knjižnicama i u vrtićkom obliku igraonica. Pokušavala sam ga što više integrirati među vršnjake ali je uvijek bio negdje sa strane, povučen, asocijalan. Odmalena nije znao kako pristupiti vršnjacima, mislim da je osjećao neku nelagodu i radije ostajao po strani.
Kad je krenuo u školu, iako odličan učenik, ostao je neprihvaćen u razredu. Kontakt koji pokušava uspostaviti nije u skladu s traženjima njegove dobne skupine. Ne igra igrice na kompjutoru (vrlo malo) i više je vani, sa životinjama (na selu smo), radi u vrtu (jer sam želi i to mu je lijepo), igra se sa sekom koja ide u drugi razred i vrlo je društvena i super je prihvaćena u društvu. U školi djeluje kao nježan, krhak, blagi, nije sklon po svaku cijenu pripasti bilo kojoj grupi, jedino se ne zna oduprijeti kada mu se netko naruga zbog lošije izvedbe vježbe na tjelesnom ili nekog komentara koji nije prikladan. Tada se povuče i ne zna što bi. Većina u razredu misli da je glup. Kod kuće je drugačiji. Traži da se njemu ugodi prvom, da se odmah reagira na zahtjev. Ima svoju sobu u kojoj spava od treće godine (uz uspavljivanje). U zadnje vrijeme (zadnje dvije godine) povremeno mu je teže zaspati u njegovoj sobi. Kada se požali da mu jako lupa srce ili da mu se povraća dopustim mu da ode na moje mjesto na bračni krevet i da me "izbaci" iz kreveta kako bi mirno spavao. Zbog toga sam neispavana i to mi stvara problem u funkcioniranju.
Inače, svi u kući mislimo da je vrlo razmažen, prvo je dijete, sve se "vrtjelo" oko njega, sve što mu je palo na pod dizali smo mi svi ukućani (suprug i baka). Baka je bila najblaži sudionik u odgoju, a suprug i ja podjednaki u dogovoru. Jedino što voli je biti spreman za školu, redovito učiti i to mu hvala Bogu za sada uspijeva. Ima vrlo dobar samo iz matematike i tjelesnoga, kreativan je iz likovnoga, nema smisla za ritam, ima lošu koordinaciju pokreta, teže se orijentira u prostoru, ne pokazuje interes za loptu, više voli tatinu radionicu i razne izrade, te proučavanje Worda, Painta i raznih kreativnih stvari na internetu. Inače je ljevak. Muči me tvrdoglavost, teškoća u prihvaćanju naših kućnih pravila oko odlaska na spavanje i njegove loše socijalne kompetencije. Ja sam inače po struci učiteljica s dugogodišnjim stažem i stvarno sam si dala truda kod djeteta. Molim ako mi možete dati savjet što i kako dalje, jesam li prepopustljiva, trebam li u koju ustanovu s njim po pomoć? Ispričavam se na dugom i opširnom tekstu. Unaprijed hvala!
Draga čitateljice,
iz Vašeg pisma vidljivo je da ste jako brižna majka i da Vam je Vaš dječak jako bitan, što je svakako pozitivno i poželjno. Opisujete kako je Vaš dječak već od rane dobi bio senzibilniji i kako je okolina često udovoljavala njegovim željama. Prema tome može biti da nešto sporije razvija kapacitete za izdržavanje frustracije i nošenja s njom. Stoga je moguće da neke situacije koje zahtjevaju da treba uložiti nešto više truda ili mu iz nekog drugog razloga nisu jednostavne ili ugodne on može početi izbjegavati ili se može nedovoljno truditi oko njih. Zvuči li Vam to kao mogući obrazac njegova ponašanja? Dodatno, prema ovome kako ste opisali svog dječaka moguće je kako mu određene karakteristike njegovog temperamenta otežavaju brzo i opušteno uključivanje u kontakte s vršnjacima. Više o temperamentu možete pročitati u sljedećem članku: https://klinfo.rtl.hr/roditelji-3/roditelji/temperament-djeteta-i-roditelja-kako-uskladiti/.
Kako je navedeno u članku jedna od karakteristika temperamenta je prilagodljivost. Moguće je da Vašem dječaku u nepoznatoj okolini treba više vremena da se prilagodi i opusti, a u novim situacijama bude sklon povlačenju, dok s druge strane u poznatoj i sigurnoj (kod kuće) okolini funkcionira sasvim drugačije. Neka djeca u novim situacijama ili s novim ljudima odmah su opuštena i otvorena dok drugu krajnost ove dimenzije temperamenta karakteriziraju djeca koja su u novim situacijama opreznija i treba im više vremena da bi se opustila odnosno prilagodila. Važno je zapitati se da li Vašeg dječaka smeta to što se baš i ne druži s većim brojem svojih vršnjaka ili to njemu odgovara i ne buni se oko toga. Ako mu to smeta onda je u redu ponuditi mu ideje kako se može povezati s drugima. A ako mu to ne smeta onda je moguće da je Vaš dječak više introvertiran i da zapravo nema veliku potrebu za druženjem s grupicama djece već svoju potrebu za druženjem zadovolji u igri sa sekom i još ponekom interakcijom koju ima s vršnjacima. Više o introvertiranosti možete pročitati u ovom članku: https://klinfo.rtl.hr/djeca-2/predskolci/introvertirano-dijete-cesce-trazi-mirniji-kutak-bez-puno-podrazaja-gdje-ce-se-fokusirati-na-svoje-misli-i-osjecaje/.
Napisali ste da kontakt koji pokušava uspostaviti nije u skladu s traženjima njegove dobne skupine ali mi nije u potpunosti jasno što to znači. Ako ste pod tim mislili da lakše uspostavlja kontakt s djecom koja su mnogo mlađa od njega ili s osobama koje su dosta starije od njega bilo bi dobro razmisliti zašto je to tako. Moguće je da postoji nešto u njihovom ponašanju što njemu olakšava uspostavljanje komunikacije s njima, ili možda imaju više sličnih interesa. Nadalje, moguće je da ne zna kako bi pristupio svojim vršnjacima iz različitih razloga (možda imaju različite interese međusobno; možda je povučeniji od druge djece pa teže prati njihov ritam ako su oni aktivniji) te bi bilo dobro da kroz razgovor s njim ili kroz opažanje njegovih interakcija s drugima probate prepoznati koji su to potencijalni razlozi jer ćete onda moći konkretnije djelovati. Ako mu nedostaje socijalnih vještina kako da s njima započne razgovore možete s njim probati razmisliti koji su to hobiji njegovih vršnjaka, koje im se igre sviđaju, koje serije gledaju itd. Sve s namjerom da nađete dodirne točke (zajedničke interese) vašeg dječaka i njegovih vršnjaka. Da li netko voli izrađivati stvari kao i on? Ako pronađete nekoga tko mu je u nečemu sličan ili zanimljiv možete ga potaknuti da npr. pozove to dijete kod vas u tatinu radionicu pa da skupa izrađuju stvari ili crtaju ideje kako bi nešto izradili.
Nadalje, karakteristika temperamenta je i upornost odnosno ono što se često naziva tvrdoglavošću. Upornost je odlična kada želimo postići određeni cilj (završiti započeto, ostvariti želje...). Ljudi koji su po prirodi ”uporniji” neće lako odustati od zadataka, želja itd., i teško ih se može omesti u zacrtanom cilju. Takva energija Vašem sinu u životu može dobro poslužiti. Naravno, postoji i ona druga strana medalje koju, čini mi se, i vi spominjete u ovom pismu. Upornost nam može otežavati odnose s okolinom jer se ponekad naši planovi i želje ne poklapaju sa željama i planovima osoba koje nas okružuju. U tim situacijama ne rijetko dolazi do konflikata pa je osobama koje imaju izraženu upornost potrebna pomoć u usmjeravanju te energije te učenju tolerancije. Kako bi pomogli Vašem dječaku da se emocionalno razvija i da usmjeri svoju energiju na poželjne načine bitno je dosljedno postavljanja granica, odnosno davanje jasne strukture. Struktura koju djeca dobivaju kroz dosljedno postavljanje granica djeci omogućava predvidljivost, a ta predvidljivost je osnova da bi se djeca osjećala sigurno. Super je što kažete da ste Vi i partner podjednaki u dogovoru vezano za postavljanje granica je Vam to može olakšati da ostanete dosljedni jednom kada postavite granicu. Više o postavljanju granica možete pročitati u sljedećem članku: https://klinfo.rtl.hr/roditelji-3/roditelji/odgojni-izazovi-emocije-temperament-postavljanje-granica/ .
Naveli ste da u situacijama kada se treba zauzeti za sebe (kada mu se netko naruga) da se on tada povlači i da ne zna kako bi reagirao. Kroz razgovor s njim bilo bi dobro osvijestiti konkretne i jasne savjete kako on tada može postupiti. Možete smisliti nekoliko ideja ili opcija što on tada može učiniti i kako se može zaštititi, npr. tada može reći da prestanu i maknuti se od djece koja mu se rugaju. Također, bilo bi dobro da razgovarate s razrednikom/razrednicom kako bi obratio/obratila pažnju ukoliko se Vaš dječak bude žalio na ponašanje njegovih vršnjaka. Važno je da odgovorni odrasli tada zaštite dijete i tako omoguće da se osjeća sigurno.
Što se tiče spavanja, dugotrajno uspavljivanje zasigurno je situacija koja Vam otežava svakodnevicu i dobro je da razmišljate o tome kako bi to mogli promijeniti. U njegovoj dobi još je uvijek moguće javljanje različitih razvojnih strahova koji mu otežavaju da se opusti navečer i zaspe. Ovaj strah ima emocionalnu osnovu i zato mu je u ovom procesu privikavanja da spava sam u svojoj sobi potrebna Vaša pomoć i podrška. Također, s obzirom na njegovu dob i utjecaj koji ovakva otežana rutina može imati na njegovo samopoštovanje i sliku o sebi, važno je da počne proces odvajanja i samostalnog spavanja. Prvenstveno, treba imati na umu da mijenjanje bilo kakve rutine treba ići nježno, dosljedno i postepeno. Bilo bi dobro da barem sat vremena prije spavanja ne gleda TV ili nešto slično što ga dodatno stimulira. Da bi lakše zaspao važno je da se i fizički i psihički opusti, odnosno da mu se um umiri i da mu tijelo ne bude napeto. Ukoliko ga nemate bilo bi dobro da uvedete neke umirujuće rituale navečer, ovisno o tome što voli (npr. tuširanje, pranje zubiju, čitanje knjige, masaža, razgovor…). Nakon toga zaželite svom dječaku laku noć. Na početku budite uz njega dok ne zaspi, sjednite uz krevet. Vjerojatno će mu trebati određen period kako bi počeo spavati u svojoj sobi, ali je važno da budete dosljedni. Nakon nekog vremena možete se pomaknuti dalje od kreveta i npr. sjesti kraj vrata sobe. Postupak je dobro ponavljati do trenutka kada će on moći samostalno zaspati bez da Vas ima na vidiku. Ako se usred noći probudi i dođe vama u sobu, bilo bi dobro da ga nježno vratite natrag u svoj krevet. Koliko puta se digne toliko puta ga je poželjno vratiti u krevet. Možete mu reći da znate da se boji i da ćete biti tu za njega. Daljnji razgovori su sasvim nepotrebni, jer bi se vjerojatno samo ponavljali. U svim ovim koracima važno je da budete dosljedni – svaki puta kada dođe zajedno se vratite u njegov krevet. Vjerujem da Vam ovaj proces može izgledati izuzetno naporno i iscrpljujuće, no važan je kako bi Vaš dječak imao još više povjerenja u Vas i svijet koji ga okružuje, ali i kako bi ste se Vi mogli odmoriti da bi mogli biti funkcionalni ali i da bi brinuli o svojem zdravlju.
Ako osjetite potrebu za dodatnim savjetima i podrškom slobodno se javite nama u Centar Proventus. Puno sreće!