Samohrana sam mama, sama po pitanju njegovog odgoja i na rubu rubova. Neću pisati eseje, ukratko ću vam reći da imam policu knjiga (pročitanih - neke i po nekoliko puta) koje se tiču odgoja djece, ali to ništa ne pali u odgoju mog ljubljenog sina. Protivim se batinama, vikanju, ne vidim smisao u pokazivanju toga kako sam jača i moćnija (neš' ti problema dati "po guzi" i zastrašiti dijete).

Za sada jedino pali time-out. Time-out kojeg sebi odredim da ne puknem po šavu. Njegovo ponašanje u "the situacijama"? Agresivan, impulzivan, glasan, grlat, uporan. Moje pričanje apsolutno ništa ne koristi. Objašnjenja dostojna njegove dobi također ne pale. Ukratko povezivanja uzroka i posljedica - nula bodova. Ne mogu mu dopustiti da tuče mene, druge, stvari oko sebe, ne mogu mu dopustiti da histerizira i urla. Čudim se kako mi Socijalna nije pokucala još na vrata s obzirom kako i koliko može urlati. Gdje griješim? Kako da to "amortiziram"? Mar

Apsolutno se slažem da ne možete dopustiti da tuče Vas, druge, sebe ili da namjerno uništava stvari. Ta pravila trebaju uvijek vrijediti, u svakom trenutku. Ponekad u takvim situacijama treba fizički uzeti dijete, čvrsto primiti njegove ruke ili noge (naravno, pri tome biti vrlo oprezan da mu se ne nanese bol, ali dovoljno čvrsto primiti da se ne otme). Cilj tog postupka je fizički ograničiti dijete dok se ono ne smiri. Dijete predškolske dobi tek razvija sposobnost kontroliranja svojih emocija. Važno je znati da se emocije predškolskog djeteta razlikuju od odraslih po tome što su intenzivnija te što ih ne mogu sakriti.

Dok ga držite, dobro je istovremeno ponavljati rečenicu poput: „Ne smiješ me ozljeđivati“ kako bi mu bilo jasno zbog čega ga držite. U dublja objašnjenja, dok se emocionalne tenzije u djetetu ne smire, ne treba ulaziti jer ih tada, kao što ste opisali, nije u stanju čuti. Kada se smiri (i ako ocijenite da bi mogao biti spreman na razgovor), tada možete razgovarati o tome što se dogodilo. Dobro je započeti razgovor s pitanjem "što si želio?" Tim pitanjem će dobiti poruku da Vas zanima što mu se događalo u glavici, što je trebao, a i Vama može biti vrijedna informacija za preveniranje budućeg ponašanja.

Vi ne trebate pokazati da ste moćnija od njega, ali ste isto tako Vi ta koja postavljate granice i pravila. Tu ulogu ste dobili samim time što ste odrasla osoba i što dijete treba granice i pravila jer putem njih uči kako se ponašati u društvu, kako uspostavljati i održavati međuljudske odnose. Razmislite što je Vama važno, što želite da Vaš sin usvoji, što želite da nauči. Kada odgovorite na ova pitanja, onda ćete imati jasnu sliku što želite od njega te će Vam tada postavljanje granica i pravila biti jednostavnije (premda ne i jednostavno jer će se on i dalje boriti protiv nametnute granice sve dok je ne prihvati). No, Vi ćete sami imati sliku u glavi što Vam je važno, a što nije, pa će i Vaš sin lakše usvojtii što od njega očekujete. Primjerice, nekim ljudima je važno da svi zajedno ručaju, nekima nije. To znači da će oni kojima je važno da zajedno ručaju, inzistirati na tome da svi zajedno sjede za stolom i jedu. Oni kojima to nije važno, dozvolit će djetetu da jede u dnevnoj sobi ili negdje drugdje. Ako je Vama važno da dijete ne vrišti, tada postavite pravilo da to ne čini. To možete učiniti tako što ćete mu dati informaciju poput „Ne volim kada vrištiš“. Ukoliko on nastavi vrištiti, onda možete reći „Ako nastaviš vrištati, biti ćeš u svojoj sobi 4minuta“. Ako on i dalje nastavi vrištati, možete reći „Nastavio si vrištati, iako sam rekla da ne želim da vrištiš i sada ideš u svoju sobu na 4min“. I provedete kaznu. Ponekad djeca vrište jer nešto žele ili trebaju. Razmislite da li ste mogli na neki način prevenirati vrištenje. Da li Vam je on želio nešto reći time – npr. došli ste umorni s posla, želite malo mira, a on se silno želi igrati s Vama. Jeste li mu samo rekli neka ode u svoju sobu i da ćete se poslije igrati? Da li je to možda bio okidač za njegovo ponašanje? Ovo je samo primjer, ali budete li pokušavali što češće ovako razmišljati, niti on niti Vi nećete doći do ruba.

Glede „time-out“ tehnike – vodite računa da ga ne stavljate na duže od par minuta. Jedna teorija je da bude onoliko minuta koliko ima godina, što bi u Vašem slučaju bilo 4 minuta. Budući da su emocije predškolskog djeteta burne, brzo će se i smiriti. Ali, ne samo to, nedovoljna razvijenost za vrijeme, kod djeteta 4 minuta zvuči kao cijela vječnost. Kada ga šaljete u „time-out“, jasno mu recite da će biti tu 4 minute. Možda će pri tome komentirati, „to je bez veze“ ili „to je kratko“, ali to su mu obrambene reakcije i zapravo ga samo ograničavanje gdje može biti i to što je Vas ponovno iznevjerio u jednu ruku sigurno rastužuje.

Knjige su izuzetno vrijedan izvor znanja, no često nisu dostatne za kvalitetan odgoj. Kako mi reagiramo, kako se osjećamo kada se dijete ponaša na ovaj ili onaj način te kako naša reakcija utječe na njega, puno prije ćemo shvatiti i razumjeti u razgovoru sa stručnom osobom ili pak na radionicama za roditelje. Ukoliko to shvatimo i naučimo prihvatiti te primjenjivati, ponašanje djeteta će se tumačiti drugačije i lakše podnositi. Biti roditelj nije nimalo lagan zadatak zbog čega je osvještavanje svojih osjećaja, misli i ponašanja prema djetetu izuzetno važan korak kako bi i dijete naučilo prepoznavati svoje osjećaje i ponašanje te ih potom naučilo kontrolirati.

Tatjana Gjurković,

dipl psiholog, certificirani terapeut igrom

Centar Proventus