Prvih 2 godine je bio savršena beba, nikada nije previše plakao, histerizirao, mogli smo svuda s njim ići, nikada nismo imali problema. U zadnjih 2-3 mjeseca počeo je tuči drugu djecu i to bez ikakvog razloga. Već smo očajni. Pričali smo s njim, kažnjavali ga da ne smije ići u park i družit se sa svojim prijateljima. Evo zadnje smo ga kaznili da ne smije gledati crtiće jer je bebu koja je tek prohodala udario nogom. Doma je sve super, štoviše idilično, radimo s nijm, pokušavamo svaki slobodni trenutak iskoristiti da što više vremena provedemo svi skupa (iako radimo jako puno muž i ja na svojim poslovima) i stvarno ne znam zašto tako reagira prema djeci?! I najviše me ljuti to šta je on stvarno super dijete sve dok ne dođemo u park.. mama I.
Dragi roditelji,
Koliko sam shvatila Vaš sin je takav samo u parku. Pokazuje li takva ponašanja u vrtiću ili u nekim drugim situacijama kada je u društvu druge djece?
Umjesto odgovora postavila bih Vam još nekoliko pitanja:
Pokazuje li vaš sinčić kod kuće ljutnju? Tj. ljuti li se uopće? Ako da, kako vi na to reagirate? Dopuštate li mu da izrazi svoju frustraciju? S obzirom da je sada u fazi intenzivnog istraživanja svijeta i savladavanja novih vještina sasvim je normalna doza frustracije kada mu nešto ne ide od ruke. Preporučljivo je djetetu dopustiti da tu frustraciju izrazi (vodeći računa da fizički ne ugrožava sebe, druge ili imovinu) te mu ponuditi pomoć prepuštajući mu odgovornost odluke hoće li pomoć prihvatiti ili će nastaviti pokušavati sam.
Postoji mogućnost da mu je park ispušni ventil ukoliko nema priliku izraziti svoju ljutnju u drugim situacijama.
Nadalje takvo ponašanje može biti nedostatak socijalnih vještina. Dakle da još nije naučio kako se socijalno prihvatljivo izražavati u određenim situacijama, što je također normalno za njegovu dob. Primjerice ne zna kako dobiti od nekog djeteta igračku. Zadatak roditelja je dijete naučiti socijalno se ophoditi.
Ono što bih svakako preporučila jest da prije parka razgovarate s njim i upoznate ga s posljedicama njegova neprihvatljiva ponašanja. Neprihvatljivo ponašanje neka bude jasno definirano. Moj je savjet da to budu samo one situacije kada fizički ugrožava sebe, druge ili imovinu. Pod fizičkim ugrožavanjem sebe mislim na moguće situacije da sam sebe lupa, čupa i slično, a ne na situaciju da se sam penje ne visoku penjalicu. Fizičko ugrožavanje imovine su situacije kada namjerno nešto trga s ciljem da potrga.
Sve drugo (vrištanje, jurnjava, trčanje, prljanje…) u parku neka bude dopušteno. Park je mjesto u kojem djeca oslobađaju svoju energiju, zaigranost, slobodu, a mi roditelji im često to onemogućujemo. Adaptiranje djeteta možemo ostaviti za druge (ozbiljnije) situacije.
Posljedica neka bude momentalan odlazak iz parka. Na taj način povezati ćete uzrok i posljedicu. Prekršio je pravilo koje ste dogovorili- posljedica je odlazak iz parka. I to je to. Nema potrebe za daljnjim kaznama, jer je to već dovoljna kazna za dvo i pol godišnjaka. Pri tome vodite računa da budete jako dosljedni. Uvijek i u svakoj situaciji kada nekog udari otiđite kući iz parka ili gdje se god nalazili. Vrlo brzo će povezati svoje ponašanje s posljedicom. Na taj način ćete ga naučiti socijalnim vještinama i povezati njegovo ponašanje s posljedicom.
Poslije toga nemojte biti ljuti na njega i reciklirati emocije. Vrlo pošteno kritički stavite mu do znanja da takvo ponašanje nećete tolerirati i da ćete svaki puta reagirati na taj način.
Sretno,
Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut i dipl. socijalni radnik, Centar Proventus