Međutim, kada čovjek ima sve i nema značajnijih problema, počne si sam stvarati probleme.
Iako je supruga godinu dana starija od mene, često se ponaša poprilično djetinjasto, a onda takvo ponašanje pripisuje meni. Problem je nastao još u vezi, pa se onda nastavio i u braku a svodi se na sljedeće. Moja supruga je odgojena u obitelji gdje je majka "glavna" u obitelji, a otac je mora sve slušati. Onda je ta njena mama željela biti glavna i u našoj obitelji, a ja sam se tome suprotstavio. Onda je majka kćeri počela davati savjete što i kako treba raditi, a ako bi ja imao neko drugačije mišljenje, uvijek bi nastala svađa. Nakon svađe, moja je supruga odlazila kod svojih "na savjetovanje", a onda bi uglavnom dobila potporu i riječi kritike na račun mene. Ja bih uvijek nastojao udovoljiti supruzi, ali ipak ne toliko da bih potpuno pogazio sebe. Nepoštivanje od strane supruge je naraslo do te mjere da me gotovo svakodnevno (i pred sinom i nasamo) počela nazivati pogrdnim imenima: "debilu, debilčino, kretenčino, budalo, glupane, dabogda crka, dabogda krepa, krme...“ a nerijetko bi, izvikujući prethodne pogrdne riječi i fizički nasrtala na mene (ili bi me izgrebala noktima do krvi ili bi me gađala bilo kojim predmetom koji bi joj se našao pri ruci). Takav oblik nekontroliranog ponašanja ponavljao se dosta često da sam se čak počeo pribojavati radi li se tu možda o nekom obliku psihičke bolesti ili poremećaja. Moram napomenuti da mislim da povod za navedeno ponašanje stvarno nikad nije postojao. "Povod" odnosno okidač za takvu reakciju obično bi bio ili neslaganje u mišljenima tijekom običnog razgovora ili situacija tipa kada bih hranio sina pa se nešto prolilo i sl. Moram napomenuti da niti pušim, niti pijem, niti izlazim vani sa društvom, ni po kavama, uglavnom samo radim ili sam doma. Nikad nisam vrijeđao ženu niti podigao ruku na nju, osim par puta, ali samo u samoobrani kada sam joj rekao da mi je dosadilo samo bježati od nje kada me tuče ili glumiti vreću za udaranje. U svakoj svađi uobičajeno viče i "Razvest ćemo se, veselit ću se kada te se riješim, uzet ću ti maloga pa ga nećeš više nikada vidjeti i sl..."
Međutim, njeno ponašanja katkada i varira u potpuno drugome smjeru. Primjerice nekada se za vrijeme njenog i moga posla dogovorimo da zajednički popijemo kavu i onda bude uglavnom sve ok.
U odgoju sina želi baš u svemu odlučivati, a ako ja želim nešto drugačije govori da dijete pripada majci i da joj to ne mogu oduzeti. Želi primjerice kod djeteta uvesti strogi režim spavanja, pa ako primjerice izvedem sina na igralište i vratim se pola sata kasnije nego što je ona zacrtala, opet će me dočekati salva uvreda koje sam gore naveo. U nekim drugim pak stvarima, za koje ja smatram da su važnije za odgoj djeteta, ona je previše popustljiva, pa je dijete postalo prilično razmaženo.
Uglavnom, ja volim i ženu i svoga sina i volio bih imati skladnu obitelj. Ne znam kako da vratim poštovanje svoje žene. Što se tiče ljubavi, tu njeni osjećaji variraju od potpune mržnje do ponekad izljeva ljubavi.
Kada počnem s njom pričati o ovom jako ozbiljnom problemu, ne želi me uopće slušati i samo kaže "Što se svađaš?" Nedavno sam predložio da na jedan papir napišemo svatko po 10-ak pravila što bi želio od onoga drugoga, te da ću ja ispoštivati sve što god ona napiše, ali da očekujem i od nje da se trudi po tome pitanju. Moji su zahtjevi bili uglavnom da me ne vrijeđa, da me poštuje i da ne iskaljuje bijes na meni. Većinu napisanog prekršila je već svega par minuta nakon što sam joj uručio papir i nakon što je pročitala zahtjeve...
Molim oprostite na "romanu" i ako mislite da ima ikakve nade molim za pomoć. Znam da je teško sve objasniti i dati neku dijagnozu na temelju samo onoga što sam napisao u e-mailu i slušajući samo jednu stranu. Vi ste za sada prvi i jedini kojima pišem o ovom problemu, nisam se nikome drugome povjeravao. Nekako mi je najlakše otvoriti dušu anonimno potpunom neznancu. Unaprijed puno, puno hvala! M.
Poštovani čitatelju,
Prije svega smatram da je dobro da ste se nekome povjerili jer nam ponekad i sam razgovor o problemu koji imamo može pomoći da se olakšamo, da dođemo do novih spoznaja.
Na kraju pisma napisali ste da ukoliko mislim da ima nade molite za pomć – no nisam shvatila kakve točno nade. Nade da će Vaša supruga ipak promijenti ponašanje? Nade da će supruga shvatiti da njezino ponašanje prema Vama nije korektno? Nade da Vi nešto možete učiniti i promijeniti ovu situaciju u kojoj se nalazite?
Iskreno suosjećam s Vama i doista mi je žao što ste izloženi psihičkom i fizičkom nasilju supruge. Nažalost, čini se da sve što ste do sada pokušali u odnosu sa suprugom nije dovelo do značajnih promjena. Činjenica jest da na ponašanje druge osobe ne možemo utjecati – svatko je odgovoran za vlastite postupke i čini kako u određenom trenutku smatra da treba (što ne znači da su ti postupci u redu). Kada nas nešto smeta u odnosu s drugom osobom jedino što možemo mijenjati smo mi sami i naši postupci. Drugim riječima ako imam partnera koji me zlostavlja, moja želja, trud i razgovori s njim o promjeni njegova ponašanja vjerojatno neće uroditi plodom (jer očekujem da on promijeni dugogodišnji obrazac). No ukoliko ja učinim nešto – predložim partneru da krenemo na bračno savjetovanje, postavim ultimatum, prekinem vezu u kojoj sam zlostavljana, odselim iz zajedničkog kućanstva, ne toleriram uvrede, itd. – promjena u mom ponašanju može dovesti do promjene u njegovom ponašanju. Ali i ne mora. No u konačnici je jedino važno da ja prekidam zlostavljanje i živim život kakav zaslužujem, kakav svi zaslužuju – onaj bez patnje zbog nasilja od strane bliskih osoba.
Sami kažete da osjećaji Vaše supruge variraju od potpune mržnje do ponekad izljeva ljubavi – ako sam dobro shvatila, potpuna mržnja prisutna je puno češće nego ljubav. Moje pitanje Vama je sljedeće: želite li život dijeliti s osobom za koju imate osjećaj da Vas mrzi, koja Vas naziva pogrdnim imenima, udara, vrijeđa, ne poštuje? Mislite li da zaslužujete osobu koja će se prema Vama odnositi s poštovanjem, cijeniti Vas, voljeti?
Nadalje, Vaša rečenica u kojoj kažete da ne znate kako da vratite poštovanje žene mi je zapela za oko i ponukala da Vas pitam kako je prije Vaša žena pokazivala poštovanje prema Vama? Je li se nešto promijenilo? Moja pretpostavka je da je njezino ponašanje stvar njezinih unutarnjih procesa i da u cijeloj situciji niste Vi problem pa samim tim niti netko tko bi trebao vraćati njezino poštovanje. Drugim riječima, njezino ponašanje nije reakcija na Vaše neadekvatne postupke već na njezine unutarnje procese.
Postavila bi Vam još nekoliko pitanja o kojima možete razmisliti i koja će Vam možda pomoći da dođete do novih spoznaja. Što će se dogoditi ukoliko ostanete u zajednici sa suprugom koja Vas ne poštuje? Što će se dogoditi ukoliko prekinete tu zajednicu? Znate li svoja roditeljska prava i činjenicu da je roditeljska skrb o djetetu zajednička (čak i ako se roditelji razdvoje), da nisu samo žene „skrbnici“?
Uvjerena sam da svatko od nas traži i zaslužuje sreću. Što će koga usrećiti je vrlo individualno i nema univerzalnog pravila ili recepta. Vama bi savjetovala da se obratite stručnjaku psihoterapeutu za pomoć i da zajedno dođete do toga što Vi možete učiniti a da to ujedno dugoročno bude Vaša ulaznica za sreću.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener