Većinu vremena izbivaju jer su na liječenju, a kad su kod kuće to je većinom boravak u krevetu. Prije par mjeseci šogorica je pokušala i samoubojstvo. To nije napravila u kući, tako da dečki i ne znaju ništa o tome. Sad bi ona trebala izaći iz bolnice i doći kući pa me zanima vaše mišljenje, kako da to objasnim djeci i da li uopće išta govoriti? Oni nisu upoznati ni sa bolešću, jer smo ima objasnili da je to samo glavobolja.
Draga mama,
vjerujem da Vam je u situaciji u kojoj se nalazite sigurno zahtjevno i izazovno donositi odluke. Smatram da je odlično da ste postavili to pitanje.
Mentalne bolesti još su uvijek u našem društvu često pod velom tajne, ljudi ih se srame i skrivaju da oni ili bilo tko iz njihove obitelji (šire ili dalje) boluje od neke vrste mentalne bolesti.
Ono s čim ću započeti jest da je mentalna bolest, bolest kao i svaka druga. Netko boluje od raka, netko boluje od autoimune bolesti, netko boluje od bipolarnog poremećaja.
Često okolina želi utjecati na bolesnika, u najboljoj namjeri: „nije to tako strašno“, „ima gorih stvari u životu“, „nemoj to tako crno gledati“… Bolesnik ne može drugačije s obzirom da se radi o poremećajima funkcije mozga. Zbog toga su nužno potrebni medikamenti.
Dakle radi se o bolesti.
Duševna ili mentalna bolest je u najširem smislu svaki poremećaj funkcija mozga koji utječe na mišljenje, osjećaje ili sposobnost osobe da komunicira sa svojom okolinom.
Stoga smatram da bi bilo dobro da svojim dječacima objasnite upravo tako: bez pretjerivanja, bez uljepšavanja, realno i jednostavno… da su teta i baka bolesne i da postoje takve vrste bolesti. Zamislite da im objašnjavate da boluju od primjerice lupusa (autoimuna bolest). Razmislite koji biste stav imali da im govorite takvo što.
Mislim da je važno da prvo sami sa sobom poradite, proradite, razmislite, s nekim porazgovarate da su bipolarni poremećaj i depresija jednostavno bolesti. Moj je savjet da se putem interneta malo upoznate s radom dr, Normana Santoriusa. On je uvaženi psihijatar koji se bavi destigmatizacijom duševnih bolesnika. Tek kada vi prihvatite da je to „normalna“ bolest moći ćete s takvim stavom to prenijeti svojoj djeci.
Ukoliko sami ne vjerujete u to, a govorite im da je to normalna bolest postoji mogućnost da budu zbunjeni: mama govori jedno, a njena neverbalna komunikacija odašilje drugo.
Nadalje oni mogu biti zbunjeni i informacijama da boluju od glavobolje, a cijelo vrijeme leže u krevetu. Mogu donijeti razne zaključke koji nemaju veze s realnošću. Ili u najgoroj situaciji, da se slučajno dogodilo da je teta zaista izvršila samoubojstvo, i da se to dogodilo u kući, kako im to objasniti, ako se radi samo o glavobolji.
Vaši sinovi imaju 7 i 9 godina, imaju kapacitete da shvate. Ukoliko se odlučite da im objasnite situaciju prilagodite to njihovom načinu, tj. načinu vaše uobičajene komunikacije. Po mom mišljenju bilo bi dobro da to napravite u sitauaciji, tj. na način kako inače pričate o nekim ozbiljnijim temama.
Možda možete razmisliti o nekoj metafori, tj. priči koja bi objasnila da su ljudi različiti i da su njihove teta i baka posebne na neki način.
U svakom slučaju želim Vam sretno dalje,
Jelena Vrsaljko, dipl. soc. radnik,
Specijalizant psihoterapije, NLP trener