Sve napravi što joj se kaže i odnese/donese, pospremi, oblači se. Brine nas govor u smislu da ona priča sve na “svoj način”, sve je u slogovima “baka” je “ba”, “Marko” je “ma.” Umjesto “jaja” kaže “vava”, slovo J rjeđe izgovara, ne želi baš. Kaže J kada ga vježbamo, ali rjeđe. Čitamo joj, koristimo slikovnice, Ima dva starija brata koja su pričala "umjesto nje.” Npr. kada nešto želi, odmah joj se to nudi tako da nema potrebu zatražiti to što želi.

Braća su normalno propričala, nije bilo ovako. Ne znam do kada se tolerira takav izgovor? Npr. neće ići spavati, gledat će televiziju ona kaže: “ne i pa ge te.” Slaže dosta riječi i složi rečenicu, ali na ovakav način. Vidimo da se ona trudi i da želi, ali nikako da čisto i jasno propriča ili mi to toliko iščekujemo da nas ovo već brine. Svi njeni vršnjaci pričaju puno bolje i jasnije. Potičemo ju na pravilan izgovor, nije bilo tepanja. Hvala unaprijed. Lijep pozdrav.

Poštovana,

tolerancija ovakvog načina izgovora riječi ovisi o rizičnim faktorima koji su povezani uz obiteljsku anamnezu jezično-govornog razvoja te anamnestičkih podataka tijeka trudnoće, poroda i ranog psihomotornog razvoja. Navodite da starija braća nisu imala sporiji jezično-govorni razvoj, a ukoliko vi i suprug (uključujući i vašu užu rodbinu) nemate jezične i govorne teškoće u obiteljskoj anamnezi, možemo reći da ne postoji genetska predispozicija za ovakav govor. Što se trudnoće, poroda i ranog psihomotornog razvoja tiče, probajte se prisjetiti:

Sve prethodno navedeno predstavlja rizične faktore za kašnjenje u jezično-govornog razvoju pri čemu dijete najčešće treba ranu intervenciju. Ukoliko vaša djevojčica ima neke od nabrojenih rizičnih faktora u anamnezi, preporučam da se javite na logopedsku procjenu gdje će se procijeniti radi li se o skraćivanju riječi u izgovoru zbog pomaganja okoline ili se radi o nečem ozbiljnijem.