mjeseca uopće nije ni bila u vrtiću, a onda smo ponovno krenuli 1.10. Od tada do danas izbivala je dva tjedna zbog bolesti. Dakle, protekla 2 tjedna imamo svakodnevni kontinuitet. Međutim, problem je u tome što ona tijekom svog boravka u vrtiću ne progovori ni jednu jedinu riječ ni s tetama ni s djecom. Tete kažu da rado sudjeluje u svim grupnim aktivnostima, samo ne priča. Kada se nešto od nje traži odgovara klimanjem glavom. Inače, odvajanje od mene i ulazak u vrtićku grupu ne predstavlja veliki problem. Vrlo mirno uđe. Doma prije polaska postoji mali otpor. Npr. neki dan mi je rekla: “dobro ako moram u vrtić onda idem, ali da znaš ni danas neću pričati.” Zadnja dva puta u vrtić joj je na druženje na sat vremena došla starija sestra s kojom je cijelo vrijeme pričala, druga djeca su se uključivala u igru. Ona ih nije odbijala, igrala se s njima, ali bez pričanja. Inače je vrlo pričljiva i vesela djevojčica. S nama ukućanima ne prestaje razgovarati, pjeva, pleše. Kada smo u gostima također je komunikativna, ali uvijek je netko od nas u blizini. U parku isto izbjegava druženje i komunikaciju s drugom nepoznatom djecom. Ne znam imam li razloga za brigu? Ne znam radi li se ipak o sramežljivosti i nedovoljnoj adaptaciji ili bih se trebala brinuti da se ipak možda ne radi o selektivnom mutizmu? Kako da razlikujem protest i mutizam? Trebam li potražiti stručnu pomoć ili pustiti da prođe još neko vrijeme? Npr. njena seka (8 god.) je bila u istom tom vrtiću. Isto je bila jako sramežljiva. Dvije godine se družila samo s kumovim sinom jer je jedino njega poznavala. No da skratim, danas joj je pričala kako je njoj u tom vrtiću bilo super, kako su tete dobre, kako se igrala i imala puno prijatelja. A mlađa ju je slušala i pitala: “a jesi li ti pričala u vrtiću?” Imam li razloga za zabrinutost? Unaprijed zahvaljujem. Lijep pozdrav!
Draga mama,
drago mi je čuti da je Vaša djevojčica inače veselo i razigrano dijete. Vjerujem da Vas zabrinjava što u vrtiću trenutno koristi samo neverbalnu komunikaciju, no moguće je da se Vaša djevojčica nije u potpunosti opustila. Čini mi se da je Vaša djevojčica prema temperamentu povučenija, odnosno da će na prvu, u bilo kojoj novoj situaciji ili okolini reagirati povlačenjem. To samo znači da će joj trebati više vremena da se prilagodi na novu okolinu i da se opusti, bilo da se radi o boravku u vrtiću ili npr. igri u parkiću.
Kako ste naveli u Vašem pismu čini mi se da je Vašoj djevojčici teško uspostaviti verbalnu komunikaciju s djecom ili tetama koje ne poznaje. Budući da do sada niste imali duži period u kojem je Vaša djevojčica u kontinuitetu pohađala vrtić zbog raznih razloga vjerojatno još nije prošlo dovoljno vremena kako bi se ona uspjela prilagoditi i upoznati s tom novom okolinom i opustiti se dovoljno da započne verbalnu komunikaciju. Iako Vaša djevojčica izjavljuje da ako mora ići u vrtić onda neće pričati moguće je da se ne radi o protestu samo ne zna drugi način kako da iskaže da joj je teško pričati u nepoznatoj okolini. Ako je ta pretpostavka točna važno je znati da ona to ne radi namjerno već da se zbog napetosti dovodi u stanje kada joj je teško komunicirati.
Napetost, strah ili sram mogu ograničavati osobu u odabiru komunikacijskog partnera izvan poznatog, recimo obiteljskog kruga. Njezino ponašanje u vrtiću može upućivati na selektivni mutizam, no budući da još nije prošao period prilagodbe možda Vašoj djevojčici treba samo malo više vremena kako bi se uspjela opustiti.
Vjerujem da ona nije problematična u vrtiću za druge, odnosno za odgojiteljice ili za drugu djecu no ipak dugotrajna nelagoda koju ona osjeća zbog nemogućnosti da se opusti nije dobra za nju samu. Važno je da se na nju obrati dodatna pažnja u vrtiću i da se nađu načini kako se ona može što više opustiti i slobodnije komunicirati s okolinom (i neverbalno i verbalno). Ono što Vi možete činiti jest da normalizirate njezin osjećaj, npr. reći joj da vidite da joj je baš teško kada su oko nje neki ljudi koji su joj manje poznati, da vidite da joj je onda baš teško pričati i družiti se. Nadalje, važno ju je što više ohrabrivati, ali to je poželjno činiti na nenametljiv način. Dakle, ne treba ju tjerati da priča već se usmjeriti na pozitivne pomake u komunikaciji, bilo verbalnoj bilo neverbalnoj. Poticati ju da iskazuje svoje želje, potrebe i osjećaje i ohrabriti ju vezano uz to. Važno je da ne bude pritiska jer bi to moglo stvoriti kontra-efekt, odnosno još više povećati napetost koju ionako osjeća. Kada Vi svojoj djevojčici kažete da se nema čega sramiti, ona Vam, na kognitivnoj razini može povjerovati, ali na socio-emocionalnoj se to teško može promijeniti na taj način. Svakako joj je potrebno pokazati razumijevanje i empatiju za osjećaje koji joj se javljaju, bilo da se radi o sramu, strahu ili nečemu drugome.
To nije uvijek lako, stoga bi bilo super da tražite pomoć stručnog suradnika u vrtiću ili da se javite psihologu kako biste zajedno pomogli Vašoj djevojčici kako da i u drugim okolinama može biti vesela i opuštena.
Sretno!