I prije je bio jako uporno dijete koje doslovno ide glavom kroz zid, ali u zadnje vrijeme ima stalno ispade vrištanja. Kada mu se nešto zabrani baca stvari, počne se derati, gleda me u oči i vrišti. Kažem mu da prestane, i to smirenim glasom, i on opet još jače i još upornije. Probala sam valjda sve, ignorirati pa da vidimo dokle, pa se čučnem i gledam ga u oči i pokušavam mu objasniti zašto nešto ne može, pa i to da sam ga uzela, stavila u kolica i rekla da se neće maknuti dok se ne smiri (kao kazna). Naravno da mi je znalo biti dosta svega pa sam i zavikala, probala dati po guzici...ali ništa nema učinka. Valjda nas cijela zgrada čuje kada se on dere. Shvaćam da je možda dosta i problem što je do sada bio naš centar svijeta, a sada se tu pojavio nekakav smotuljak i sve se promijenilo. Iako idem gotovo svaki dan sama s njim van da budemo zajedno, ali kada smo zajedno obično se stalno svađamo jer je zločest pa imam osjećaj kao da nam vrijeme prolazi u konstantnoj dernjavi. A o tome kakve pobune ima kada ide spavati...ne znam. Voljela bih kada bi se mogla prepoloviti, pa svakome po jedna polovica mene. Ono što ne bih htjela jest to da me dijete zamrzi ili zamjeri što više nisam s njim, iako mu uporno objašnjavam da recimo sada mama mora hraniti bracu pa nemam vremena za igru (dijete dojim pa je nemoguće da ga hrani netko drugi). Želim starijem pokazati da je mama još uvijek tu bez obzira što ne provodimo više toliko vremena zajedno, i da na što lakši način shvati da se ništa nije promijenilo u našem odnosu. Na koji način to napraviti? I kako ga odviknuti od bacanja stvari, vrištanja...? Kako sve to objasniti djetetu od nepune dvije godine? Unaprijed hvala! mama M.

Draga mama,

Sasvim je razumljivo i često se javlja kod djece njegove dobi, da je Vaš dječak malo „nazadovao“ što se discipline tiče od kada je stigao braco. Fantastična mi je usporedba Jaspera Juula koji doživljaj starijeg djeteta kada se rodi mlađe dijete uspoređuje; kako bi vama bilo da jednoga dana vaš muž dođe s novom ženom i kaže „Ovo je moja nova žena, ti ju lijepo prihvati i svi ćemo se lijepo voljeti i slagati“.

Ne možete se prepoloviti. I nemojte to pokušavati. Vaš je zadatak prihvatiti situaciju kao normalno stanje stvari: mnogi ljudi imaju po dvoje, troje djece i starija djeca uglavnom ne zamrze roditelje. Čim prije prestanete težiti prepolavljanju tim prije će se vaš sin smiriti.

Moje pitanje vama jest što znači da je zločest? Moja je pretpostavka da on na sebi svojstven način traži vašu pažnju. I zato to vrijeme koje odvajate za njega, neka zaista bude njegovo vrijeme, tj. vrijeme za vas.

Vaš je sin, vjerojatno i po svom temperamentu živo i znatiželjno, brže dijete koje ide glavom kroz zid. Ono što bih svakako preporučila da kada izađete s njim van jurite, trčite, zezate se, smijete se ili jednostavnije rečeno prilagodite se njemu koliko vam to vaša osobnost dozvoljava. Primjerice, možete se koji puta s njim spustiti niz tobogan…gledati će vas s oduševljenjem. Tobogan trpi i više kila, kolegica Tatjana i ja smo isprobale.

Kada bude zadovoljen u tom pogledu polako će se stišavati njegov bunt. Vi dobro radite. I važno je da to znate. Naravno da morate nahraniti mlađeg sina. Ono što možete za to vrijeme: sa starijim razgovarati. Ispričati mu priču. Pričati o vremenu koje ste proveli zajedno. Možda kada ste se spuštali niz tobogan.

Što se vrištanja tiče? Budite uporni. Ponovite mu da vrištanjem neće ništa postići. Recite mu da ste tu za njega kada se smiri. Ukoliko počne ugrožavati sebe, druge ili imovinu čvrsto ga stisnite i fizički ga u tome spriječite sve dok se ne smiri. Znam da je neki puta naporno, ali to je jedini način za iskorijeniti neželjeno ponašanje. I nemojte ga po guzi, time možete postići samo još veći bunt.

Ako vrišti, neka vrišti… Jednom će prestati. Vi se oboružajte strpljenjem (zamislite si da ste na nekom lijepom opuštajućem mjestu). Vjerujem u vas.

Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, Centar Proventus