Prošle godine je krenula na englesku radionicu i super je usvojila gradivo. Međutim, imamo problem u prihvaćanju nove sredine. U toj igraonici je svatko došao s nekim, a ona nikoga ne pozna i kroz čitavu godinu nije se ni sa kim sprijateljila. Kad je učiteljica nešto pita, uopće ne želi odgovoriti, tj. pravi se da je ne čuje. Kući sve prepričava što je naučila. Inače je pred nepoznatim osobama sramežljiva i vrlo često ne odgovori nekome kad je se nešto pita, npr. na ulici kad sretnemo nekog, a koga ona ne pozna. U vrtiću je super, nije uopće sramežljiva. Tete u vrtiću kažu da mora biti po njenom te da uglavnom "tjera vodu na svoj mlin." Dogodine bi trebala krenuti u školu. Može se i tamo dogoditi da ne bude nikoga poznavala u razredu, kao ni učiteljicu, pa ne znam što bi se moglo događati ukoliko ne bude htjela odgovoriti na pitanja koja će joj biti postavljena. Drugi dio problema koji se nadovezuje na ovaj spomenuti jest što je jako, ali stvarno jako tvrdoglava. Uglavnom mene ne doživljava, svaki dan se natežemo oko sitnica, ne sluša ništa i po 500 puta moram nešto ponoviti. Ne odustaje, što god ja napravila. Ima brata od dvije i pol godine, škrta je i uglavnom ne želi ništa s njim dijeliti. Tata radi po cijele dane ili je na putu. Kad dođe kući, nju uopće nije briga, neće ga pozdraviti ni kad dođe ni kad odlazi. Kad joj donese neku sitnicu, ona je uzme bez da se zahvali ili da kaže "kako je lijepa." Materijalno smo dobro osigurani i vjerojatno smo pogriješili što smo joj sve omogućili, tj. da ima sve ono što mi kao djeca nismo imali. Puno smo s njom razgovarali, i ja i suprug, ali ništa ne pomaže. Nikakve kazne, odlasci u sobu, oduzimanje igračaka koje ne želi spremiti, ništa nije pomoglo. Kako ne pozdravlja tatu, tako neće pozdraviti ni u trgovini ili kad dođe u vrtić. Uvijek je moram podsjećati na to, iako svaki dan nekoliko puta tijekom dana čuje da ja pozdravljam gdje god da uđemo. Prije nekoliko dana, kad su je čuvali baka i djeda, posvađala se s bakom, a baka joj ne dopušta da radi što hoće. Bacala se po podu, urlikala i govorila baki ružne stvari, ali kod kuće to ne radi. Ja sam nažalost bila nešto popustljivija, ali tata nije, samo što ona većinu vremena provodi u vrtiću i sa mnom. Tata se ovaj put izjasnio da neće nikako popustiti, ali neću ni ja. Jako me strah da će izrasti u nepristojnu, nekulturnu osobu koja će zbog svog karaktera upasti u probleme. Već duže vrijeme traje ova borba s njom, ne znam više što da učinimo. Molim Vas da pomognete nekim savjetom. Hvala.
Draga mama,
vjerujem da ste zbunjeni njenim ponašanjem jer je s jedne strane reagira vrlo zatvoreno i šutljivo, dok je u poznatoj sredini vesela, opuštena te kako tete kažu zna "tjerati vodu na svoj mlin". Jedan od razloga zašto se u jednoj situaciji ponaša na jedan način, a u drugoj na drugačiji način leži u njenom temperamentu.
Temperament je biološki uvjetovan te je dio nasljedila od Vas, a dio od supruga. Temperament ima devet karakteristika a jedna od karakteristika temperamenta naziva se „prva reakcija“. Neka djeca su na prvu u novim situacijama ili s novim ljudima odmah opuštena i otvorena dok je druga krajnost ove dimenzije temperamenta da su djeca u novim situacijama vrlo oprezna i treba im više vremena da bi se opustili. Čini se kako Vašoj djevojčici treba pomoć da se opusti i ohrabri te opusti u novim situacijama, a i u situacijama koje joj nisu toliko nove nego su joj iz nekog drugog razloga izazovne (npr. puno djece okolo nje, a ona ne zna nikoga). Kako bi joj se olakšale te situacije, osim razgovorom i pokazivanjem kroz vlastiti primjer, možete iskoristiti njenu igru te koristeći igračke možete odigravati situacije moje su inače teže za vašu djevojčicu. Također, djeca kada su mala tek uče socijalne vještine te joj je možda teško prvoj pristupiti nekome. Odigravanjem socijalnih situacija (npr. kako naći prijatelja, kako ući u zajedničku igru i sl.) indirektno ona može puno naučiti. Važno je da igra bude opuštena, vesela te da ima sretan završetak (npr. medo i rakun postanu prijatelji). Također, razgovor s nepoznatim ljudima ili njoj nove situacije predstavljaju stres te se u njenom malom tijelu skuplja napetost. Ta napetost se još više širi ako je se na neki način ''tjera'' da razgovara s nekim. To može stvoriti kontraefekt jer će se tek kroz svoju opuštenost ohrabriti i ući u interakciju s drugima.
Spomenuli ste da često odbija i razgovor s tatom. Velika je vjerojatnost da to ponašanje nije povezano s temperamentom već ima sasvim drugačiju osnovu. Djeca još u svojim malim glavicama ne razumiju kako svijet funkcionira i nemaju realan pojam o vremenu. Izbivanje roditelja mogu doživjeti intenzivno i zastrašujuće. Zbog osjećaja tuge i osamljenosti, ponekad znaju ”kažnjavati” svoje roditelje ignoriranjem ili odbijanjem druženja s njima. Takvo ponašanje može biti znak da je vrijeme da se emocionalna veza između roditelja i djece na neki način osnaži. Iako vjerojatno provodite mnogo vremena zajedno, pažnja koja se daje djetetu preko dana, zbog mnoštva obaveza, često je "podijeljena". Kako bi Vaš suprug ojačao vezu s njom nije nužno odvojiti jako puno vremena za druženje s kćerkicom, već je važno da u vremenu koje odvoji za nju bude zaista fokusiran samo na nju. U tom vremenu koje će joj posvetiti, kroz igru ili druge aktivnosti joj može dodatno pokazati da ju sluša, prati i razumije.
Nadalje, spomenuli ste da je jako tvrdoglava, drugim riječima uporna. Upornost je također jedna karakteristika temperamenta. Upornost je karakteristika djece koja često silno isfrustrira odrasle. Odrasli postave zahtjev djetetu, a ono, umjesto da bude poslušno, nastavi činiti svoje Upornost je odličan indikator za uspjeh u budućnosti, počevši od onog tijekom školovanja. Međutim, ako je dijete jako uporno, svađe s roditeljima mogu završiti visokim tenzijama, frustracijom, plačom, vikom ili čak fizičkom kaznom. Zato je važno naučiti dijete kako da rješava probleme uz pomoć roditelja te se roditelj treba fokusirati na ono što može dopustiti djetetu da učini dajući mu izbor. Vašoj kćerkici treba dati na znanje da se njene potrebe i osjećji razumiju - da ima potrebu završtit nešto tek onda može krenuti na drugi zadatak, da ima unaprijed isplanirano što i kako će taj dan započeti/jesti i slično.
Naravno da želite najbolje za svoje dijete te da ste joj htjeli pružiti puno toga. Nerijetko roditelji znaju otići u drugu krajnost te im je ponekad teško reći ''ne'' za dječje želje ili imaju poteškoće s ograničenjem određenih ponašanja. Važno je znati da je postavljanje granica jako važno za svako dijete jer pruža osjećaj sigurnosti. Treba samo pripaziti na način postavljanja granica. Ako odjednom počnete braniti ponašanja koja ste prije dopuštali, a pritom ne pokažete razumijevanje njenih želja i osjećaja, možete narušiti vaš odnos povjerenja i bliskosti. Svakako pročitajte sljedeći članak gdje je opisano kako adekvano možete postaviti granicu kad Vaša kćerkica iskazuje burne reakcije uzimajući u obzir njene želje i osjećaje: http://ordinacija.vecernji.hr/budi-sretan/sretno-dijete/koliko-je-tesko-zbog-intenzivnih-emocija-djetetu-jasno-postaviti-granice/
Prije svega, važan je Vaš dogovor sa suprugom jer je potrebno da vas dvoje u tome budete usklađeni. Ukoliko ćete trebati dodatno savjetovanje slobodno nam se javite.
Želim Vam puno sreće i strpljenja u daljnjem odgoju Vaših najmlađih.