Tijekom godine u vrtiću jedno ga je dijete stalno udaralo, no on se nije znao obraniti. Razgovori psihologa i tog drugog djeteta nisu urodili plodom pa sam ja dijete od ove godine premjestila u drugu skupinu nadajući se kako ga nitko neće tući, no u novoj skupini ga tuku još i više, a on se ne zna obraniti. Jesam li pogriješila što sam ga premjestila u novu skupinu i trebam li mu reći (naučiti ga) tući se i agresivno suprotstavljati drugima? Za sada je moje dijete mirno i miče se od sukoba, što smatram da nije dobro. U njihovoj dobi, može li međusobni dječji razgovor pomoći ili ne? Zahvaljujem na odgovoru.
Draga mama,
znati da dijete provodi dio dana u vrtiću, a da ga tamo ponekad druga djeca tuku zaista nije ugodno. Vjerujem da želite naći najbolji način kako da svog dječaka zaštitite pa ste stoga i bili inicirali premještanje u drugu skupinu. Nažalost, situacija da se dječak i dalje ne zna obraniti i zaštititi sa sobom nosi rizik da se takve situacije ponove, kao što se pokazalo i u Vašem slučaju. Opisujete da je Vaše dijete za sada mirno i da se miče od sukoba. To samo po sebi nije loše, ukoliko takvim ponašanjem ne šteti sebi. Ako ipak šteti sebi, u smislu da će potpuno zanemarivati svoje želje i potrebe kako bi izbjegao sukob (npr. kada mu netko otme igračku s kojom se on tada igra da tada ne reagira nego prepusti tu igračku drugome iako ju on i dalje želi) tada je ipak važno naučiti ga opcijama – što može učiniti u tim situacijama. Puno razgovora neće nužno uroditi plodom. Drugim riječima, važno je razumjeti zbog čega Vaš sinčić tako reagira. Vjerujem da ste već razgovarali s njim o tome i da on na teorijskoj razini razumije što bi tada mogao ili trebao učiniti, no ponekad se djeca u trenutku kada je netko agresivan prema njima, naprosto ne mogu prisjetiti svega toga što im je rečeno jer su emocionalno preplavljeni. Zato je važno da mu se daju vrlo kratke i vrlo jasne upute što može učiniti kada se netko ružno ponaša prema njemu. Umjesto poticanja na to da uzvrati agresivno ponašanje (što ionako nije poželjno) možete mu reći konkretne rečenice ili ponašanja koja može iskoristiti kad se osjeća ugroženo, npr. tada može glasno viknuti „Ne“, „Makni se, pusti me!“ ili otrčati do tete. Važno je da radnja bude jednostavna pa da ju dijete može izvesti i kada je uzrujano ili uplašeno.
Pitate se jeste li pogriješili time što ste premjestili dijete u drugu skupinu. Sada to više ionako nije bitno. Time ste mu pokazali da ga želite zaštititi i to je svakako dobra poruka za dijete no tu poruku mu sada možete slati i na druge načine, npr. u igri uvježbavajući situacije kako se može reagirati u situacijama kada se netko osjeća ugroženo. Također, pitate mogu li međusobni dječji razgovori pomoći. To naravno ovisi od djeteta do djeteta, o jasnoći razgovora i poruka koje se tim razgovorom prenose, a bitno je da one budu kratke, jasne i konkretne.