Krenuo je prije dva, tri tjedna iz razloga što sam inače majka na produljenom porodiljnom za njegu djeteta, a on ima problema s govorom. Logopedi su savjetovali uključivanje u grupu radi poticanja govora. Počela sam ga ostavljati od 9-12 sati tj. do poslije ručka. Nakon što dođe u vrtić, uvijek u plačnom stanju, relativno brzo se smiri, često pita za mene, ali jesti gotovo ne pokušava. Nakon 2 dana vrtića počne kod kuće za vrijeme doručka povraćati i nakon 2 dana vrtića uredno dobija proljevastu stolicu. Analize kod pedijatra su pokazale da je sve ok. Kad ga ostavim kod kuće zbog proljeva probava se sredi nakon dan do dva maksimalno, a vikend je najnormalnija probava. Često se noću budi i govori teta ne, papati ne, a tijekom dana ponavlja mama dođi, mama majo, tete ne, papati ne, da ne pretjeujem po 100 tinjak puta. Inače sam njemu dosta posvećena i kada ne spava vrijeme provodimo igrajući se zajedno, crtajući, šečući se u prirodi i sl. Kućne obveze obavljam dok on spava a na posao još nisam krenula jer nisam htjela da to poveže sa svojim odlaskom u vrtić. Govorim mu da ide u vrtić na igranje s prijateljima i da brzo dođem iza ručka po njega. Što da radim, kako da mu pomognem, jer pedijatrica kaže da joj se čini da su problemi psihološki. BS
Poštovana,
U jednom periodu odrastanja djeteta dođe trenutak kada je normalno i socijalno prihvatljivo da se Vaše dijete odvoji od vas, da provede neko vrijeme sa bakama i djedovima, osobom koja će ga pričuvati dok odete u kino, provede ljeto na moru dok vi radite ili krene u jaslice/vrtić.
Jednako kako je „adaptacijski“ period na odvajanje bolan i stresan za dijete, možda je još i gori za roditelja koji je zdvojan situacijom u kojoj se našao rastrgan između obaveza i zahtjeva okoline i potreba svoga djeteta.
Neka djeca lakše prihvaćaju odvajanje od roditelja dok se kod jednog broja djece razvija separacijska anksioznost (tjeskoba), odnosno strah od napuštanja djeci bliskih osoba.
Taj strah postaje najočitiji s polaskom u vrtić kada najčešće počinje prvo svakodnevno i višesatno odvajanje roditelja i djece i provođenje vremena u novom prostoru. Treba naglasiti da je određeni stupanj nelagode prilikom odvajanja djece i roditelja posve normalan, no jedan broj djece teže podnosi odvajanje i duže se prilagođava na nju.
Često prva odvajanja nastupe nakon višemjesečnog neprestanog boravljenja sa djetetom. U tom periodu roditelji (najčešće majke) provode s djetetom i dane i noći. Prošlo je puno, puno dana u kojima su majke osluškivale svaku djetetovu potrebu, pratile svaki njegov korak i provodile bezbroj nezaboravnih zajedničkih trenutaka. Takva sjedinjenost roditelja i djeteta u prvim mjesecima i godinama njegovog života prirodna je i zdrava. Međutim, već i sama pomisao na to da ćete se odvojiti od djeteta izaziva u vama tjeskobu i zabrinutost a da toga možda i niste uvijek svjesni. A kako djeca iznimno dobro iščitavaju sve naše neverbalne signale i s njima surađuju i kopiraju ih (osmijeh kojim prikrivamo da smo tužni mlađa djeca vrlo dobro pročitaju kao lažan), obično i oni zaključe da je odvajanje od majke nešto stresno. Bazično, otud sve one suze, vriskovi i otpori pri odlasku. Takve reakcije dodatno uznemiruju roditelje i eto nas u začaranom krugu. Kada promijenimo perspektivu i sa 'problema koje ima moje dijete', počnemo promatrati i nas odrasle i kada osvijestimo da nije samo dijete to koje se teško prilagođava na novu situaciju već smo na pola puta do rješenja. A rješenje nije ni u kakvom receptu ili koracima – jer da postoji recept ili brzo rješenje za separacijsku tjeskobu, vi biste za njega sigurno već znali – nego je riječ o procesu. Procesu koji je često dug, spor i težak, ali je nezaobilazan i jednostavno ga treba proći.
Za početak, olakšajte sebi. Kad ostanete sami, s partnerom ili bilo kojom drugom bliskom osobom, porazgovarajte o tome kako vam je teško ostaviti dijete, priznajte sebi i drugima ako vam nije lako prilagoditi se na novu situaciju. Dozvolite sebi da budete tužni zbog toga. Tek kad se pobrinemo za sebe, možemo se kvalitetno pobrinuti za druge. A pomoći možete na slijedeće načine: - Slušajte i poštujte dječje osjećaje. - Neka dijete u vrtić/školu vodi onaj roditelj koji se bolje s time nosi. - Ostanite dosljedni, ali poštujte djetetove osjećaje. Ako dijete plače, nemojte mu reći da se nema čega bojati ili zbog čega biti tužan. Kažite mu da znate se osjeća tužno/ljuto/prestrašeno, ali da morate ići i da ćete se vratiti po njega. - Dozvolite da nosi igračku ili predmet uz koju je vezan. Često pomaže kad djeca sa sobom ponesu medvjedića, lutku, slikovnicu, autić…koji najviše vole, jer im to daje osjećaj sigurnosti.
U slučaju da vam se čini kako problem separacijske anksioznosti ometa normalno funkcioniranje djeteta i traje predugo dobro je posavjetovati se sa psihologom.
Stela Horvat, prof. rehabilitatorKabinet Korneo