U braku smo već 10 godina, ja imam 29 godina, Amur 31. Tih zadnjih 5 godina za nas su bile jako teške, zbog okoline i nepoznavanja jezika. Moj muž kocka već dvije godine. U mladosti je također puno kockao, ali kad smo se ja i on upoznali, on je s time stao. Primijetila sam prije 3 mjeseca da je počeo kockati jer je stalno izbivao iz kuće, počeo lagati oko razloga izbivanja te nije plaćao račune na vrijeme. Razgovarali smo o tome već puno puta. On kaže da je počeo kockati jer se loše osjeća, nije imao društvo, a i financije nam nisu bile dobre. Dok je kockao, osjećao se dobro. Tu sam ga razumjela, pružila sam mu podršku i nisam ga osuđivala, iako je potrošio puno novca i napravio dugove. Obećao je već nekoliko puta da će prestati, ja mu svaki put povjerujem, ali opet sve po starom. Čak mi je jednom prilikom dao i sve svoje kartice. Prije 2 mjeseca, ukrao mi je karticu i prokockao zadnjih 100 eura. Doživjela sam potpuno razočarenje, postala sam depresivna i anksiozna. Krijem novčanik od njega jer me strah da će mi ga opet uzeti. Skroz sam izgubila u njega povjerenje. Pričali smo i o tome, pokušavali riješiti situaciju, ali ja sam puna bijesa, gnjeva i jako tužna. On je dosta agresivan kada se raspravljamo, galami na mene, lupa po volanu tijekom vožnje. Jako se uplašim jer je dijete pored nas. Govorila sam da ide na liječenje, da ima problem, ali on liječenje odbija i kaže da mora prestati sam. Ovaj mjesec mi je uzeo sve kartice i nemam pristup računu. Kada ga upitam kad ćemo platiti račune, on se razljuti i kaže što me briga. Isto tako, kaže da je problem u meni, da sam ja stalno mrzovoljna, da šutim i da se ljutim. Ja sam takva zbog njega jer nam kocka uništava brak i obitelj. Strah me da će biti još i gore, ali ne želim da dijete raste bez oca. On ga jako voli i dobar je otac. Danas mi je zaprijetio da će pokupiti svoje stvari i otići za Bosnu. Jako sam uplašena jer imamo puno dugova. Što da radim i kako da sredim situaciju? Postao je i ljubomoran, optužuje me za nešto što nisam napravila. Njemu je jedini problem što sam ja tako depresivna, šutljiva i mrzovoljna. Hvala Vam i nadam se brzom odgovoru.
Draga čitateljice,
vjerujem da vam nije lako u situaciji u kojoj se trenutno nalazite. Sasvim mi je razumljivo da ste uplašeni, da Vas je strah što zbog dugova što zbog suprugova ponašanja. Stoga bi Vam prije svega savjetovala da potražite podršku bilo od bliskih ljudi, bilo od stručnjaka koji će biti uz Vas u ovom periodu.
Odgovor na pitanje o tome što da radite i kako da sredite situaciju Vam ne mogu dati ja, niti prijatelji niti obitelj. Odluku o tome što da učinite možete donijeti samo Vi. Ono što ja mogu jest pomoći Vam da se ta odluka iskristalizira.
U donošenju te odluke može Vam pomoći činjenica da ni na koji način ne možete utjecati na volju Vašeg supruga da riješi problem, potraži pomoć liječnika. Vi mu možete biti podrška kao obitelj, no da bi liječenje od ovisnosti uopće imalo smisla bitna je volja onoga koji se liječi.
Prema svemu što ste u pismu opisali, rekla bi da Vaš suprug zaista ima problem i da je ovisnik. Ovisnost o kockanju se ponekad naziva “skrivenom bolešću” jer ne postoje očiti fizički znakovi ili simptomi kao što su kod ovisnosti o drogama ili ovisnosti o alkoholu. Kockari obično niječu ili umanjuju problem, te poduzimaju sve da sakriju svoj problem. Budući da je ovisnost o kockanju vrsta poremećaja kontrole impulsa, kompulzivni kockari ne mogu kontrolirati impuls za kockanjem, čak i kada znaju koliko je to loše i štetno. Problem kockanja može opteretiti odnose, ometati odgovornost kod kuće i na poslu i dovesti do financijske katastrofe. Iako se ovisnost o kockanju može liječiti, u svakom tretmanu je ključna spremnost osobe da prizna da ima problem te da želi pomoć.
Hoće li Vaš suprug pristati na tretman – ne znam. No u ovom momentu se to ne čini tako. U ovom trenutku je jedino razvidno da je vaš odnos opterećen do te mjere da utječe i na vaše psihičko zdravlje (depresivnost, anksioznost), a u konačnici određuje i vaš daljnji tijek života koji ne ide u željenom smjeru. Ono što sa sigurnošću mogu reći jest da sve to upija i Vaše dijete, da taj strah, agresija, deprseivnost i anksioznost utječu i na njega. Čak i da od sina pokušavate sakriti što se događa, djeca uvijek osjete emocije roditelja. Kada patite Vi, pati i Vaše dijete. Stoga kada mislimo na sebe i svoje potrebe, brinemo o sebi – zapravo brinemo i o djetetu.
Ukoliko Vaš suprug trenutno nije svjestan da ima problem koji mora riješiti ili ga ne želi rješavati, tada ništa što Vi učinite neće rezultirati promjenom situacije. Moj savjet je da prije svega razmislite što je najbolje za Vašeg sina: da odrasta u obitelji opterećenoj ovisnošću, narušenim odnosima, strahom, neizvjesnošću ili pak nešto drugo?
Sva istraživanja su pokazala da je za psihičko zdravlje djeteta bolje odrastanje u funkcionalnoj jednoroditeljskoj obitelji nego u nefunkcionalnoj kompletnoj obitelji. To što ćete Vi živjeti sa suprugom ne znači nužno da će Vaš sin imati tatu. Niti ako nećete živjeti sa suprugom znači da on neće imati tatu.
Važno je da osvijestite što Vi želite i koliko ste spremni vlastite potrebe, želje i prioritete (ali i potrebe djeteta za sigurnošću) zapostaviti do trenutka kada Vaš suprug shvati da zaista ima problem i da mu je potrebna stručn.
Prije donošenja bilo kakve odluke možete razgovarati sa suprugom, bez osuđivanja i ucjena, što Vam može rasvijetliti kako on gleda na vlastiti problem, a potom i Vašu odluku o daljnjem tijeku braka: spremnost na borbu s neizvjesnim krajem, ili pak odluku da svoj životni put nastavite u drugom smjeru. U svakom slučaju želim Vam puno sreće i hrabrosti.