Naš problem je izuzetno neugodan, iako slutim što bi mogao biti uzrok takvom djetetovom ponašanju. Malena od svoje druge godine fizičkom agresijom reagira na svaku zabranu, uskraćivanje ili moj pokušaj da joj objasnim nešto što otežava učenje. Prije godinu dana počela je i s verbalnom agresijom što se poklapa s polaskom u kolektiv (naziva me glupačom, budalom, tu su i psovke koje nije mogla usvojiti kod kuće, jer ne koristimo takav vokabular). Agresivno ponašanje usmjerava isključivo prema meni, a sada je počelo i u javnosti. U vrtiću tete nemaju nikakvih pritužbi, nema nikakvih naznaka agresije ili bilo kakvog simptomatičnog ponašanja, omiljena je u grupi i među tetama, napredna je, surađuje, ispoljava empatiju i altruizam. Moje tijelo je puno fizičkih ozljeda (ugrizi, ogrebotine, čupanje kose), a duša prepuna brazgotina koje se ne vide. Kada dijete uđe u agresivan obrazac ponašanja, to zna trajati i po 10 minuta, samo me udara, grize i grebe s podsmjehom na licu. Obično se ovakve neugodne epizode dešavaju u periodu kada je malena gladna, neispavana, umorna, kada nije zadovoljena neka od potreba koju ona smatra da treba zadovoljiti, a potrebu za hranom, spavanjem, zabavom ne artikulira verbalno već koristi fizičku i verbalnu agresiju. darmar

Znanja koja imate iz područja pedagogije sigurno će Vam pomoći i zapravo već vam pomažu u razvijanju odnosa. Mislim da je jako pozitivno što ne kritizirate nju kao osobu, već njeno ponašanje i samo tako nastavite.

Napisali ste da vaša kćerkica svoje agresivno ponašanje usmjerava isključivo prema vama te da je u vrtiću smatraju izrazito empatičnom, altruističnom, naprednom i suradljivom. Možemo zaključiti da je problem nastao u vašem odnosu. S obzirom da ste vi roditelj, a ona četverogodišnja djevojčica, naravno odgovornost za taj odnos jest na vama.

Ono na čemu trebate raditi jest uvođenje disciplinskih strategija i sankcija u svoj odgoj. Ukoliko dijete fizički ugrožava sebe, druge ili uništava imovinu, treba ga sankcionirati, kako bi naučilo i shvatilo da je to apsolutno neprihvatljivo ponašanje.

Dakle prvo odredite što je to i ima li uopće drugih razloga, osim agresije koju usmjerava prema vama, a da se treba sankcionirati. Zatim razmislite o kaznama. Nije potrebno vikati, niti ucjenjivati, ali isto tako nije potrebno niti uspoređivati je s drugom djecom. Ona je osoba za sebe, sa svojim vrlinama i manama.

Naprotiv kazna se može reći vrlo mirno, iz jedne ok-ok pozicije u kojoj se vi kao roditelj ne postavljate agresivno i s visine. Možete joj reći „Žao mi je što me nisi poslušala i sada ćeš biti bez crtića ili biti 10 minuta u svojoj sobi ili bez sladoleda itd…"

Jako je bitno da kazna bude realna i da odgovara njenoj dobi. Ono što ne treba odgovarati njenoj dobi jest da pokušava i više od toga (osim ukoliko je opasno za nju i druge i opet imovinu). U tom slučaju ne trebate joj nuditi svoju asistenciju, pustite ju da se sama oproba, a vi ju sa strane možete ohrabriti, poticati i podržati. U slučaju da je situacija opasna postavite joj granicu i nemojte popustiti.

S obzirom na vaš liberalan odgoj evo nekoliko riječi o kažnjavanju:

Kada dijete radi nešto što nije u redu (po našim kriterijima) prvo mu treba dati informaciju da to što radi nije u redu. To je zapravo blagi stupanj u kojem očekujemo da na temelju te informacije dijete promijeni svoje ponašanje. Ako tome nije tako onda mu treba uputiti kritiku ponašanja.

Ukoliko ni to ne urodi plodom slijedi prijetnja kaznom. Kazna treba zadovoljiti uvjete da bude realna i da se može izvršiti. Ako djetetu prijetimo nečim što ne možemo izvršiti to je kao da pucamo „ćorcima“ i ništa nismo postigli, osim da nam dijete ne vjeruje i da ubuduće prijetnje kaznom neće biti učinkovite.

Ukoliko niti prijetnja nije bila učinkovita dijete treba kazniti u skladu s izrečenom prijetnjom. Jako je važno biti dosljedan kod provođenja kazne. Što znači da nećemo naknadno pregovarati oko dužine kazne, „pomilovanja“ itd. S obzirom da su roditelji često ljuti kod izricanja kazne, dešava se da prenagle i smisle kaznu za koju i sami poslije vala ljutnje misle da je preoštra. Zato je puno je bolje „izreći“ blažu kaznu, nego jako strogu pa je kasnije ublažavati. I još jedna važna napomena; nikada ne kažnjavamo onemogućavanjem zadovoljenja osnovnih potreba poput „danas za tebe nema večere“.

Slažem se da se djeca trebaju čuti, da im se treba pustiti da neke stvari sami odluče, ali roditelji su ti koji moraju postavljati granice, jer će djeca pretpostaviti svoje želje potrebama koje se moraju zadovoljiti. Roditelji su odgovorni za zadovoljenje potreba, za odnos koji se stvara. Stoga, moje je mišljenje da krenete smjerom uvođenja sankcija, jer njeno ponašanje zaista nije u redu, ali ona sama ne može i neće stati, granice treba dobiti od vas. Tek tada će vam vjerovati, tek tada ćete imati šansu da ostvarite odnos koji želite, a bilo bi šteta da joj ne uspijete pružiti toliko dobrih stvari koje nosite u sebi.

Samo hrabro! Kada će vam biti teško dosljedno provesti kaznu, sjetite se da je to za njeno dobro i pomislite kako ćete uživati u odnosu.

Jelena Vrsaljko, TA psihoterapeut, NLP trener, soc. radnik

Centar Proventus