Nikada mi nije davala povoda za to. Obiteljski je tip i nije sklona nikakvim flertovima. Dakle po tom pitanju sam bio potpuno miran. No dogodila se ovakva situacija: 24. rujna ove godine ona se sretne sa čovjekom koji joj je bio prvi mladić, a sa kojim je raskinula još davne 1978. godine. On je pozove na kavu i svrate u kafić. Tu se zadrže oko sat vremena. Ja je pozovem, a ona, pošto me je i vidjela dok sam je zvao jer sam se kretao niz ulicu u kojoj je taj kafić, ona mi kaže da i ja svratim na kavu. Tu se ja i taj čovjek upoznamo na sljedeći način - Ona me predstavi: ovo je moj muž, pa malo zašuti, a ja kažem: a čovjek je? Ona malo zbunjena kaže: ja ne znam lagati, ovo je moja PRVA ljubav. Tu smo sjedili još 10-ak minuta, pa smo ona i ja otišli. Kasnije sam je, neiskreno sa željom da iz nje nešto izvučem ispitivao o odnosu s tim mladićem. To je bila mladenačka ljubav kada je ona imala 17 i 18 godina.U toku razgovora mi je rekla da su razgovarali o životu, o obiteljima, o djeci, ali da je on rekao da je samo nju ozbiljno volio. Ona ga je prekinula (po onome kako mi je rekla) s: Ne laži. Kasnije, ju je u novom razgovoru podsjetio na mjesta gdje su se ljubili, što je ona također prekinula. Nisu imali seksualne odnose jer je bila djevica kad sam je ja upoznao 1984. godine. Kasnije sam je još ispitivao o toj vezi pa mi je ona rekla da joj je žao što nije sačuvala divna pisma koja joj je slao iz vojske. Govorila mi je da je nestalan i da je stalno odlazio i vraćao se, a ona ga je čekala. Čini mi se da je s puno emocija o svemu tome govorila. On je postao uspješan čovjek u materijalnom pogledu. Ona i ja živimo prilično skromno, ali ne oskudijevamo. Imamo dva odrasla sina koji su završili fakultete i žive daleko od nas.
Ovaj događaj je u meni izazvao jaku ljubomoru i strah da će me prestati voljeti. Stalno razmišljam o tome. Ta razmišljanja su mi potpuno poremetila san, pa vrlo loše spavam. Budim se i pomislim da će me ostaviti. Stalno se uspoređujem s tim čovjekom. Počeo sam i nju opterećivati. Pričali smo dosta otvoreno i ona tvrdi da je to davna prošlost, da je od tada prošlo 37 godina i da sam ja za nju sasvim dobar izbor, da voli mene i naše sinove. To joj vjerujem, ali me ipak muči ljubomora. Zbog toga gubim pomalo i povjerenje u nju (a imao sam neograničeno povjerenje). Te negativne misli koje me OPTEREĆUJU nikako da izbijem iz glave. Gubim i apetit pa malo jedem. Kako vrijeme protiče to se ne smanjuje. Molim vas što da radim? Kako da ovo prebrodim? Kako da očuvam brak i ne narušim odnose sa suprugom bez koje ne bih mogao živjeti. Da li mi je potrebno liječenje i kome da se javim? Meni se čini da sam to ne mogu prebroditi. Unaprijed zahvalan. M.
Dragi M.,
čitajući Vaše pismo osjetila sam koliko volite svoju suprugu i koliko ste ustrašeni da bi Vas ona mogla prestati voljeti. Žao mi je što ste opterećeni, što gubite apetit, što ne spavate dobro. Misli nam ponekada zaista mogu otežavati život, no dobro je što su misli ipak samo misli – nešto nad čim imamo kontrolu i što, mijenjajući svoja uvjerenja možemo promijeniti i misli koje nas ograničavaju.
Kada Vam se dogodi da pomislite na negativne posljedice, pomislite na nešto lijepo što Vam se dogodilo u odnosu sa suprugom: možda trenutke kada ste bili jako zaljubljeni, kada su se rodili sinovi, bilo što. Također odnos je nešto što se svakodnevno gradi, kako na početku, tako i nakon 32 godine, stoga ne oklijevajte pozvati suprugu u kino ili kazalište u šetnju, ne oklijevajte ju iznenaditi nekom sitnicom.... Na taj način maknuti ćete misli s neutemeljenih sumnji i usmjeriti se na vašu sretnu budućnost. I uvijek imajte na umu da ste Vi njen izbor i da ste u braku 32 godine i da imate dva odrasla sina i...
Ukoliko se Vaši strahovi nastave bilo bi dobro da se javite stručnjaku za pomoć koji će uvidjeti odakle dolazi taj strah i na kojemu ćete moći poraditi u sigurnoj i podržavajućoj atmosferi.
Šaljem Vam podršku i želim puno sreće!
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener