Kad je saznala da je trudna i da nosi djevojčicu, Mirela iz Zagreba osjetila je veliku sreću – postati majka bila je jedna od njezinih životnih želja koja se sada trebala ostvariti. No, umjesto onog što su trebali biti najsretniji dani u njihovim životima, Mirela Tomić Čabrilo i njezin partner morali su se suočiti s jednom od najgorih noćnih mora svakog roditelja – njihova beba rođena je kao mrtvorođenče.
Najkraćih pet minuta ikada
„Tu večer u bolnici, čekala sam carski rez i maštala kako ću sutradan držati u naručju svoju djevojčicu. A onda sam osjetila neku neobičnu težinu u trbuhu. I nije se micala. Opet bih pomazila trbuh, ali odgovora nije bilo. Nešto je bilo drugačije. Sestre su me uvjeravale da je to normalno. Ali bila sam uporna – kako već u bolnici i moraš biti – te su me, nakon što nisu mogli čuti otkucaje, odveli na ultrazvuk. Mlada doktorica je stavila sondu. Maknula sondu. Ugasila aparat. I izašla. Znala sam da nešto nije u redu, ali nisam ni mogla pomisliti da ću nakon toga čuti riječi: „Žao nam je, ali više nema otkucaja.“ Moje srce je stalo. Malo se toga sjećam u danima koji su uslijedili. Ali od te rečenice pa narednih 55 sati je trajala indukcija i prirodan porod mrtvorođenčeta. Cijelo to vrijeme suprug je bio uz mene. Uz nas. I onda smo ju držali u rukama. Pet minuta. Najkraćih pet minuta ikada“, prisjeća se ova 41-godišnjakinja.
Ovakav tragični ishod Mirela nije mogla predvidjeti, jer trudnoća je bila uredna, kako se kaže – školska.
„Čekali smo našu curicu koja se odlučila smjestiti na zadak pa je zbog toga, a po prelasku 39. tjedna trudnoće, dogovoren carski rez. Po primitku u bolnicu sve je bilo u redu i pripremili su me za carski rez sljedeće jutro. No, tu večer je Riti stalo srce uslijed sjedanja na pupkovinu. Kasnije sam saznala za sve liječničke propuste, ali nju mi ništa više nije moglo vratiti“, priča nam Mirela koja ni danas, šest godina nakon toga, ne može suspregnuti suze kad govori o svojoj Riti.
Intuicija govori jedno, liječnici drugo
Nedugo nakon toga Mirela je opet ostala trudna i unatoč strahu i strepnji, rodila je zdravu bebu, dječačića Rubena koji je danas najveća radost svojim roditeljima. Ali u sedmom mjesecu trudnoće, Mirela je primijetila nešto neobično – bradavica joj se uvukla te je čim prije posjetila liječnika kako bi provjerili o čemu je riječ.
„Bila sam primijetila promjene na dojci, ali radiolog koji me je pratio godinama - jer sam odgovorno išla na kontrole svake godine, bio je potpuno siguran da je riječ o benignoj promjeni – fibroadenomu i o zastoju mlijeka. Tko ne bi želio bezuvjetno vjerovati tako dobroj vijesti?! U tu dijagnozu je bio siguran i sljedeća dva moja dolaska. I radiolog u bolnici gdje sam rađala nije vidio ništa zabrinjavajuće. No, treće mišljenje je sve pokrenulo. Uslijedila je punkcija te panika. Dijagnoza – sa zakašnjenjem od više od godinu dana – karcinom dojke stadij 3b, veći od 10 cm, zahvaćeni limfni čvorovi s probijenom kapsulom“, prisjeća se ova majka i supruga.
Treći udarac
Naravno, ova je dijagnoza bila ogromnan šok – kako za Mirelu, tako i za cijelu njezinu obitelj. Mirela je tada, u jesen 2019, bila na porodiljnom i umjesto da se posveti svom dječačiću, morala je krenuti s liječenjem – kemoterapijama. Nedugo zatim bila je počela pandemija, a Zagreb su prodrmali i potresi. Unatoč svemu, Mirela je odradila terapije i vjerovala je kako sada napokon može krenuti dalje i uživati u majčinstvu. Nažalost, to nije bilo slučaj.
„Moj je oporavak trajao kratko jer je već na prvoj kontroli, u proljeće 2021, došla je nova dijagnoza – karcinom druge dojke. Ovoga puta bila je riječ o nešto agresivnijem tipu – tzv. trostruko negativnom. Sve je to završilo s radikalnom obostranom mastektomijom“, priča Mirela koja je po zanimanju učiteljica informatike.
Druga dijagnoza bila je veliko novo iskušenje za Mirelu – ali nisu svi bili spremni pružiti joj ono što je najviše trebala - podršku:
„Ljudi oko mene su se snalazili kroz takvu novonastalu situaciju svatko na svoj način. Kad ideš kroz pakao, malo tko je spreman ići s tobom. Malen broj ljudi će imati vremena i ljubavi za tebe, onda kada ti nemaš ništa za njih. Ali meni je ostala moja šačica ljudi i svaki dan sam zahvalna na njima. I presretna što me vole ovakva kakva jesam nakon svega. A definitivno sam neka druga Mirela. S drugim razmišljanjima i vrijednostima, novim navikama i ponašanjima“, zaključuje ova hrabra mlada žena koja živi u Zagrebu sa suprugom, sinom i obiteljskim psom.
Mirelina nova mantra
Kad su maligne bolesti u pitanju, svi znamo koliko je bitna prevencija. No, nevjerojatna priča mlade Mirele iz Zagreba može nam svima poslužiti kao upozorenje o tome kako je ponekad presudno slušati vlastito tijelo:
„Savjetovala bih ženama koje prolaze kroz slične situacije da slušaju svoj instinkt, da ne prihvaćaju tuđa mišljenja ako njihov instinkt kaže drugačije. I da potraže drugo mišljenje. Pa onda i treće. Također da pokušaju živjeti dan po dan. Ili, ako im je i to previše, jer nekad doista jest, onda sat po sat. Disati i gurati. Malo po malo. Jer ponekad od previše svega se ne može disati, ne vidi se svjetlo na kraju tunela i onda nas to paralizira. Treba naći svoju snagu u nečemu. E, to je bitno! Veseliti se nečemu. Planirati budućnost. Radovati se onome što je pred nama, što tek dolazi“, savjetuje Mirela koja je, bez obzira na sve što joj se dogodilo, ponovno pronašla optimizam, vjeru u ljude i ljubav prema životu.
„Moj sin je moja snaga. Svaki mi je put spasio život. Moja obitelj i šačica prijatelja čini da moje srce kuca. Svaki dan iznova. A što se tiče bolesti, ima odlična knjiga John C. Parkina 'J* mi se'. Riječ j* mi se treba početi izgovarati kao neku modernu mantru, oslobađajuće je. Prestati se opirati životu i početi raditi ono što vam se sviđa, slušati sebe i krenuti vlastitim putem“, predlaže Mirela koja je iz najcrnjih dana svog života, unatoč tome što ju još uvijek bole, izvukla vrijedne životne lekcije.
Sada želi da njezina priča o 'preživljavanju najgore oluje' posluži kao svjetionik onima koji su tek doživjeli brodolom života. A svoju tragediju pretvoriti u putokaz za druge, to mogu samo najsnažniji među nama.