Kad sam bila mala, s prijateljima sam ponekad znala razgovarati o budućnosti. Zapravo, bilo je to više kao igra asocijacija na riječi, ali, umjesto da naizmjence jedni drugima govorimo prvu riječ koja nam padne na pamet, mi smo govorili želje za budućnost. Svaki krug završio bi s riječima “jednog dana”. Tipična konverzacija (ovog tipa) je izgledala otprilike ovako: Želim proputovati svijet jednog dana. Želim postati glumica jednog dana. Želim naučiti surfati jednog dana. Želim odletjeti u svemir jednog dana ...
Nedavno smo, nakon dugo vremena, prijateljica i ja razgovarale o tome i složile smo se da, iako nam je ova igra pomogla da saznamo koje su nam želje u životu, to nam nije pomoglo da ih i ostvarimo. Problem je jasan. “Jednog dana” je previše nejasno. To nije cilj, rok ili procjena. To je nedefinirano vrijeme u budućnosti koje graniči s maštom, i kao rezultat prije je izazvao pasivnost po tom pitanju negoli akciju.
Govoriti si da ćete jednog dana napraviti nešto samo po sebi neće vam puno pomoći da to stvarno i učinite, ali u ljudskoj je prirodi da to mislimo. Lakše je o stvarima govoriti bez točno definiranog datuma. Nema pritiska da se to mora odmah napraviti, jer uvijek postoji sutra.
Drugim riječima: uvijek postoji ostatak vašeg života da stigne vaš savršeni “jedan dan”. Slično je u filmu “Up” koji bi početkom kolovoza trebao stići u naša kina. Carl Fredericksen, entuzijastični istraživač, u djetinjstvu upoznaje svoju srodnu dušu, djevojku Ellie. Njih dvoje dijele zajednički san, jednom otputovati u Južnu Ameriku i podići kuću na rubu velikog slapa. No dani prolaze, život se dešava i prije nego što su i primijetili život im se približio kraju. Tako je sada 70 godina kasnije, Ellie je umrla, a Carl se prisjeća obećanja koje joj je dao. Tek tada on za kuću priveže tisuće balona i odleti u pravcu Južne Amerike.
Uvijek postoje razlozi zašto ne možemo dostići svoj savršen “jedan dan”. Ili se nema vremena, ili se mora raditi ili se nema novca ili nešto četvrto ... Uvijek nešto, a život prolazi. Kao da nismo svjesni da nam je jedino ovaj život zagarantiran i da bismo ga trebali iskoristiti.
Zato ne bismo trebali planirati što ćemo napraviti jednog dana. Stephen King je u knjizi “Četiri iza ponoći” napisao nešto u stilu “Ljudi koji su jednom nogom u budućnosti, a drugom u prošlosti, vrijeme provode pišajući po cijeloj sadašnjosti.” I s tim se slažem.
Dobro nama u redakciji na zidu piše: Život je kratak, krši pravila, brzo opraštaj, ljubi polako, voli iskreno, smij se nekontrolirano i nemoj se kajati ni za što što ti mami osmijeh na lice ... Plači kad je to potrebno i neka bude iskreno. Život možda nije zabava kojoj smo se nadali, ali kad smo već tu možemo zaplesati.
Bez zamjere,
Vaša Diva iz Međimurja
...ali kad smo već tu možemo zaplesati