U knjizi koju sam čitala ovo ljeto, pročitala sam da tugovanje za voljenom osobom traje 4 godine. Koliko god to nekome zvučalo glupo ili možda nevažno, moje iskustvo ide u prilog toj tezi. Izašla sam iz procesa tugovanja taman negdje u to vrijeme. Ako me pitate kako, nemam pojma, dogodilo se, osjetila sam da sam spremna zagaziti u neki novi život. Da bi se to dogodilo, potrebno se riješiti svega što me opeterećuje i vraća u prošlost. Pa sam tako odlučila sve što posjedujem u Zagrebu prodati i kupiti sve novo, za novi život. Možda vam to zvuči predrastično, ali ja mislim da je to nužno. Jednom mi je prijateljica Rina, kada je ušla u moj stan godinu dana nakon smrti moga muža, rekla onako iskreno kao što to uvijek kaže: "Danči, ti nikada nećeš naći novog frajera ako ga dovedeš u ovaj stan, ovo je kao mauzolej!" Tada je ta rečenica bila uranjena, ali s vremena na vrijeme, kada bi bacila pogled po stanu, sjetila bi se njezine rečenice koja mi je ozvanjala u mislima. I zaista, stan je bio prepun slika, stvari i fotografija koje su podsjećale na neki život koji je egzistirao, ali ga više nema u tom obliku.
Kako sam tada bila u procesu tugovanja, ta me njezina rečenica nije uznemirila, samo sam je pospremila u podsvijest. Bila je istinita, ali nisam mogla učiniti ništa po tom pitanju. Znala sam sasvim spontano stavljati fotografije po stanu. Nekoliko puta sam reducirala fotografije i slike, a onda bi ih u nekim trenucima sjete, opet vraćala. I tako, bila sam rob uspomena i svoga stana u kojem sam još uvijek osjećala povezanost s Dinom. Na dane bi zurila u te fotografije totalno bespomoćna i pitala se hoće li ova stanja ikada proći, hoću li ponovo normalno živjeti.
Uspomene koje nosim u svojoj glavi i u svom sjećanju ostat će zauvijek, to je nešto što je neizbrisivo. Dino će uvijek imati posebno mjesto u mom životu i dio mog srca, ali život mora ići dalje. Odlučila sam se ne vezati za stvari, jer me to previše opterećuje, pa sam tako u zadnjem generalnom čišćenju ipak poželjela skloniti neke podsjetnike na prošli život.
Paralelno s tim odlukama, počele sam ponovo otkrivati sebe, svoje želje i potrebe, otkrila sam novu "ja" koja mi se jako sviđa.Ta nova "ja" pazi na sebe, na svoj izgled, primjećuje muškarce i oni primjećuju nju. Za sada je to područje u istraživačkoj fazi. Radujem se svim tim promjenama jer ponovo osjećam život u sebi. Zato se i desila mala stanka u pisanju, nadam se da mi ne zamjerate, ali jednostavno sam bila u nekakvom "blackoutu", riječi nisu dolazile, a sfera društvenog javnog života nije okupirala moje misli, štoviše, nekako sam se maknula od toga svega.
Ovo bi zapravo trebao biti početak druženja s jednom novom "ja", pa da vam malo približim iskustva iz svog novog života koji je upravo započeo i u kojem se osjećam kao da sam opet na početku s jedinom razlikom što sada znam što hoću i što neću, pa ne gubim vrijeme na gluposti. Ipak, još uvijek sam prilično oprezna i pomalo uplašena, ali svakim danom sve više napredujem u tom smjeru. Nije lako nakon 4 godine izaći iz "ormara" i konzumirati mogućnosti koje ti se pružaju. S druge strane nije lako ni biti "ja". Da sam kojim slučajem neka nepoznata žena, stvari bi možda bile puno lakše, a ovako ipak moram paziti što radim i mogu vam reći da me to strašno nervira i opterećuje. Biti "ja" može biti i prednost i mana. U svakom slučaju, odlučna sam u namjeri da promijenim svoj život u svim aspektima tako da sam već pomalo uzbuđena i osjećam one "leptiriće" koji su se ponovo probudili pod najezdom adrenalina. Iako je momentalno situacija zbilja loša, ako gledamo na sve što se dešava oko nas i ovu krizu koja se osjeti, nikada nisam bila zadovoljnija sa sobom. Stoga danas mijenjam i fotografiju.
Danijela Dvornik