Svi znate da sam Splićanka, neki od vas znaju da živim u Zagrebu, a neki još uvijek misle da živim u Splitu, da sam u Zagrebu prema potrebi. Zagreb mi je dom već punih 22 godine. U to vrijeme, Zagreb je bio najbolji izbor za početak našeg bračnog i poslovnog života. Da je moj muž imao potrebu ići u Tunguziju zbog posla, ja bih bez prigovora išla. Gdje je bio on, bio je i moj život.
Kad me pitaju moji Dalmoši, kako mogu živjeti bez mora i sunca, ja im kažem da nam u početku nije bilo lako, ali smo se s vremenom privikli i otkrili neke druge prednosti Zagreba. Uostalom, bili smo privilegirani jer smo na moru mogli biti cijelo ljeto pa smo nekako kompenzirali život na kontinentu.
Ja i moj muž bili smo neizmjerno sretni što smo imali tu sreću roditi se i odrastati u Splitu. Mi smo toliko voljeli Split da nismo imali potrebu odlaziti iz njega, a i kad bi otišli, jedva bi se čekali vratiti. Ne mogu vam ja točno riječima opisati to splitsko stanje uma, kada je u pitanju ljubav prema tom gradu i svemu što proizlazi iz njega. Onda sam malo otišla u svijet, putovala i vidjela da postoje neki drugi svjetovi i neki drugi ljudi, neke druge ljepote. I polako shvaćala da postoji i neki drugi život osim onog u Splitu. Sviđalo mi se biti dio tog svijeta, živjeti svoj život, družiti se sa drugačijim i različitim ljudima, a da pri tome nisam morala razmišljati što će susjed s prvoga kata misliti o meni. Mogla sam se oblačiti kako sam htjela i konačno živjeti po svome guštu, a da to nije bilo niti malo čudno. I tako, s godinama i iskustvom, Split mi je ostao najljepši grad na svijetu, ali ljudi su mi postali naporni. Ni u jednom gradu na svijetu, nije bilo toliko važno kako izgledaš kao u Splitu. Taj obrazac življenja dugo sam poštivala, sve dok jednog dana nisam stigla u Split i srela prijateljice koje nisam vidjela dugo vremena i umjesto da me srdačno pozdrave i pitaju kako sam, one su me samo posprdno pozdravile: «Isuse, Danči, udebljala si se. Šta si to učinila od sebe?». Odmjerile su me od glave do pete i gotovo s gađenjem me odmjeravale, iako sam u tom periodu prolazila možda jednu od najgorih životnih faza i izgled, kao i odjeća nisu bili moji prioriteti. Ali koga briga za to? To me toliko spizdilo da narednih dana nisam ni izašla iz kuće, nego sam jedva čekala da se vratim kući u Zagreb. I tako, s vremenom, sve smo manje išli u Split, sve više su nam naši prijatelji iz Splita postajali udaljeniji da ne kažem smiješni sa svojim razmišljanjima i stavovima koji se nisu pomakli od mrtve točke. Ta sredina koliko god može biti poticajna, toliko je u stanju ugušiti čovjeka, nametnuti mu neka pravila ponašanja koja gledano iz neke druge perspektive, npr. iz Zagreba izgledaju smiješno i totalno nebitno.
Zato je naš izbor da živimo u Zagrebu bio najbolja odluka koja se sasvim normalno nametnula nakon života u Londonu. Nikada u Zagrebu nismo imali problema zbog toga što smo iz Splita, čak mogu reći da nam je to ponekad bila i velika prednost. Nikada nam nije bilo jasno pa čak i danas kada o tome razmišljam, ta mržnja između Splita i Zagreba. Kao da nismo građani iste države.
Ovih dana Split je zameo snijeg i bili smo svi svjedoci kako su zdušno Splićani dokazivali po tko zna koji put kako su oni i grad Split, «najluđi grad na svitu». Pa su se skidali goli, skakali u more, skijali po Rivi, sanjkali po kaletama, pravili snješke, slali poruke na fejs: „Nama je snijeg došao, ali vama u Zagreb more neće nikad doći“. Ma nema, zaista su ludi da luđi ne mogu biti! I taj epitet «najluđi» im se ovih dana obija o glavu, pa je tako 400 jadnih i normalnih ljudi koji su možda samo htjeli kupiti kruha u obližnjoj trgovini, završilo s prijelomima u bolnici. Bolnica je u opsadnom stanju, a gradonačelniku je sve to pomalo smiješno. Moja prijateljica kaže da u trgovinama nema ničeg, sve su pokupovali, dostava ne stiže, kruh moraju mijesiti, pod pretpostavkom da ima brašna. Kaže, ovako nije bilo ni u ratu. Već četvrti dan se ne radi i više nije smiješno niti zabavno, djeca ne idu u školu, život im je paraliziran. Nemaju lopate jer im nikada nisu ni trebale, pa jedva metlama malo počiste. Ali nema veze, oni su ipak najluđi grad na svitu sa najluđim gradonačelnikom kojemu je sve ovo pomalo smiješno! Šteta će se tek zbrajati.
Danijela Dvornik
Powered by M&M
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine