Postroll

Preroll

<para>Prvi put je imao grip i temperatura je trajala tri dana, drugi put je bio RSV virus praćen bronhijelitisom i ta niska temperatura je trajala 7 dana. Od kad se treću put pojavila ta niska temperatura već smo ga dva puta vodili kod doktora koji je ponovio test na grip, koji je bio negativan. Uz ovu nisku temperaturu njemu je i curio nos i malo je kašljao. Sve to prolazi, ali temperatura je i dalje tu.
Nije konstantna i prolazi sama od sebe, bez lijekova, ali se i svakog dana vraća bez drugih simptoma. Beba ima samo 2 zuba u donjoj vilici i jutros sam uspjela napipati da mu izlazi i gornja dvojka, a desni su jako natečene. Da li zubići mogu biti uzrok ovoj niskoj temperaturi? Molim vas za vaše mišljenje, jer se jako brinem.
Hvala Vam puno, Alex
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>ova temperatura mjerena u uhu nije uopće zabrinjavajuća i normalnom se smatra do 37,5 C, pa dakle ne vidim razlog za brigu. Ako je samo granično viša, znači obično da je neka viroza u pitanju, što nije neobično obzirom na dob djeteta.</para>

Beba od 11 mjeseci ima već 10 dana nisku temperaturu Poštovana doktorice, moj sin puni 11 mjeseci 15.02. i već 10 dana ima nisku temperaturu (37.2-37.6 mjereno u uhu). Ovo je treći put da dobiva temperaturu od početka prosinca. Prvi put je imao grip i temperatura je trajala tri dana, drugi put je bio RSV virus praćen bronhijelitisom i ta niska temperatura je trajala 7 dana. Od kad se treću put pojavila ta niska temperatura već smo ga dva puta vodili kod doktora koji je ponovio test na grip, koji je bio negativan. Uz ovu nisku temperaturu njemu je i curio nos i malo je kašljao. Sve to prolazi, ali temperatura je i dalje tu.
Nije konstantna i prolazi sama od sebe, bez lijekova, ali se i svakog dana vraća bez drugih simptoma. Beba ima samo 2 zuba u donjoj vilici i jutros sam uspjela napipati da mu izlazi i gornja dvojka, a desni su jako natečene. Da li zubići mogu biti uzrok ovoj niskoj temperaturi? Molim vas za vaše mišljenje, jer se jako brinem.
Hvala Vam puno, Alex

Odgovor:

Poštovana,
ova temperatura mjerena u uhu nije uopće zabrinjavajuća i normalnom se smatra do 37,5 C, pa dakle ne vidim razlog za brigu. Ako je samo granično viša, znači obično da je neka viroza u pitanju, što nije neobično obzirom na dob djeteta. Klinfo.hr 

shutterstock_1735801265.jpg

Savjeti stručnjaka

Članak

prim. ALEMKA JAKLIN KEKEZ

Bolja ja

Beba od 11 mjeseci ima već 10 dana nisku temperaturu

<para>Trudnoća je prošla u redu kao i porod. Dijete je rođeno malo veće, sa 4580 g i 57 cm.
Iz bolnice smo izašli sa žuticom, da bi nakon dva tjedna dobio urosepsu i završili smo 10 dana u bolnici na antibioticima.
Trenutno mu dajem profilaksu cefaleksin jer čekamo cevus pretragu.
Dijete je dojeno i lijepo napreduje. Dosta je mirna beba, spava po noći uz dva-tri buđenja, vesela je beba.
Jedino me muči to što se zna zagledat i ne znam je li to normalno ili se brinem bezveze. Hvala.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>ako je sve drugo normalno, beba se vjerojatno samo duže zagleda jer fiksira. No ako bi se to pojačavalo, s obzirom da navodite da je beba imala urosepsu, neka se napravi ultrazvuk mozga, a prema potrebi i pregled neuropedijatra.</para>

Beba je preboljela urosepsu no od tad se često zagleda u jednu točku bez treptanja Poštovani, imam bebu od 2,5 mjeseca. Muči me to što se tijekom dana zna zagledati u jednu točku i ne trepće, a to traje nekih 20 sekundi. Nekad ga mogu probuditi iz te zagledanosti, a nekad ne. Trudnoća je prošla u redu kao i porod. Dijete je rođeno malo veće, sa 4580 g i 57 cm.
Iz bolnice smo izašli sa žuticom, da bi nakon dva tjedna dobio urosepsu i završili smo 10 dana u bolnici na antibioticima.
Trenutno mu dajem profilaksu cefaleksin jer čekamo cevus pretragu.
Dijete je dojeno i lijepo napreduje. Dosta je mirna beba, spava po noći uz dva-tri buđenja, vesela je beba.
Jedino me muči to što se zna zagledat i ne znam je li to normalno ili se brinem bezveze. Hvala.

Odgovor:

Poštovana,
ako je sve drugo normalno, beba se vjerojatno samo duže zagleda jer fiksira. No ako bi se to pojačavalo, s obzirom da navodite da je beba imala urosepsu, neka se napravi ultrazvuk mozga, a prema potrebi i pregled neuropedijatra. Klinfo.hr 

IVA PALČIĆ

Beba je preboljela urosepsu no od tad se često zagleda u jednu točku bez treptanja

<para>mjesec - 4330 g, 3. mjesec - 5230 g, 4. mjesec - 5780 g i sad sam ju ja vagala kod kuće i ima 6150 g. Da li premalo dobiva na težini ili je to u redu za pet mjeseci? Koliko bi mjesečno trebala dobivati? Dosta je aktivna beba i okreće se stalno na sve strane, sretna je beba, normalno mokri i ima stolicu, dnevno popije ad cca 650-900 ml mlijeka. Hvala.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>sada je dobila nekih 400 grama, što nije možda optimalno, stoga mislim da trebate početi s dohranom. Predlažem da počnete sa žitaricama koje su kaloričnije u kombinaciji s adaptiranim mlijekom, rižine ili dojenačke kukuruzne pahuljice obično su dobar izbor.</para>

Dobiva li moja prijevremeno rođena beba dovoljno na težini? Pozdrav, moje dijete rođeno je dva tjedna prije termina s 2760 g, a kod otpusta je imala 2640 g. Imala je visoki bilirubin i žuticu. Dobivanje na težini teče ovako: 1. mjesec - 3320 g, 2. mjesec - 4330 g, 3. mjesec - 5230 g, 4. mjesec - 5780 g i sad sam ju ja vagala kod kuće i ima 6150 g. Da li premalo dobiva na težini ili je to u redu za pet mjeseci? Koliko bi mjesečno trebala dobivati? Dosta je aktivna beba i okreće se stalno na sve strane, sretna je beba, normalno mokri i ima stolicu, dnevno popije ad cca 650-900 ml mlijeka. Hvala.

Odgovor:

Poštovana,
sada je dobila nekih 400 grama, što nije možda optimalno, stoga mislim da trebate početi s dohranom. Predlažem da počnete sa žitaricama koje su kaloričnije u kombinaciji s adaptiranim mlijekom, rižine ili dojenačke kukuruzne pahuljice obično su dobar izbor. Klinfo.hr 

Dobiva li moja prijevremeno rođena beba dovoljno na težini?

<para>Pregledali su me i sve je bilo dobro (glava, srce). Doktori su zaključili da je zbog dijete tijelo ušlo u stres i zato imam vrtoglavicu. Inače sad sam 80 kg ali i dalje imam vrtoglavice. Je li moguće da vrtoglavicu imam zbog tlaka?
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovani,</para>
<para>ovo nije tlak koji bi uzrokovao vrtoglavicu. Stres je mogući uzrok, ali ne jedini, stoga ukoliko bi vrtoglavice i dalje trajale potreban je pregled neuropedijatra.</para>

Nakon naglog mršavljenja imam povišeni tlak i vrtoglavicu Imam 16 godina, tlak mi je 140/79 nekad i više. Bio sam na dijeti jer sam imao 93 kg i smršavio sam na 66 kg, no tada sam dobio vrtoglavicu i završio sam u bolnici. Pregledali su me i sve je bilo dobro (glava, srce). Doktori su zaključili da je zbog dijete tijelo ušlo u stres i zato imam vrtoglavicu. Inače sad sam 80 kg ali i dalje imam vrtoglavice. Je li moguće da vrtoglavicu imam zbog tlaka?

Odgovor:

Poštovani,
ovo nije tlak koji bi uzrokovao vrtoglavicu. Stres je mogući uzrok, ali ne jedini, stoga ukoliko bi vrtoglavice i dalje trajale potreban je pregled neuropedijatra. Klinfo.hr 

Nakon naglog mršavljenja imam povišeni tlak i vrtoglavicu

<para>. razred). Od tada pa do druge godine nije konzumirala nikakve mliječne proizvode. S dvije godine se postupno uvode mliječni proizvodi i nema nikakve neposredne reakcije, ali javlja se učestalija stolica. Pedijatar kaže da to nije alergija i da nastavimo s mliječnim proizvodima. Međutim, nedavno na moje inzistiranje je djetetu vađena krv i Ige na mlijeko je i dalje drugi razred. Što da radimo? Da dijete i dalje koristi mliječno ili ne?
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>moguće je da je još uvijek to na alergijskoj bazi, pa ovisno o tome je li anemična, je li dobar somatski razvoj (što je), je li perianalna regija crvena, je li bolje kada jede samo mliječne proizvode, ima li nadut trbuh i slično, treba ocijeniti što eliminirati zapravo iz prehrane i koliko i kakvu zamjenu dati. Najbolje bi bilo da se javite dječjem gastroenterologu koji će po pregledu i svim informacijama s vama sve prodiskutirati i vidjeti što je optimalno u smislu prehrane.</para>

Ige pokazuje alergiju na mlijeko ali nema očite reakcije organizma. Jesti mlijeko ili ne? Poštovani, curici od 5 godina urednog napretka (115 cm visoka, 22 kg teška) kao bebi od 8 mjeseci se manifestirala alergija na mlijeko gušenjem, crvenilom po licu i suzenjem očiju, koja je potvrđena i specifičnim Ige-om (2 . razred). Od tada pa do druge godine nije konzumirala nikakve mliječne proizvode. S dvije godine se postupno uvode mliječni proizvodi i nema nikakve neposredne reakcije, ali javlja se učestalija stolica. Pedijatar kaže da to nije alergija i da nastavimo s mliječnim proizvodima. Međutim, nedavno na moje inzistiranje je djetetu vađena krv i Ige na mlijeko je i dalje drugi razred. Što da radimo? Da dijete i dalje koristi mliječno ili ne?

Odgovor:

Poštovana,
moguće je da je još uvijek to na alergijskoj bazi, pa ovisno o tome je li anemična, je li dobar somatski razvoj (što je), je li perianalna regija crvena, je li bolje kada jede samo mliječne proizvode, ima li nadut trbuh i slično, treba ocijeniti što eliminirati zapravo iz prehrane i koliko i kakvu zamjenu dati. Najbolje bi bilo da se javite dječjem gastroenterologu koji će po pregledu i svim informacijama s vama sve prodiskutirati i vidjeti što je optimalno u smislu prehrane. Klinfo.hr 

Ige pokazuje alergiju na mlijeko ali nema očite reakcije organizma. Jesti mlijeko ili ne?

<para>Zadnjih 2 mjeseca uspijemo ju po danu uspavati u nosiljci, ali noćna uspavljivanja su na cici. Kako to promijeniti i zašto se beba noću budi po šest puta? Sve je veća, a sve se više i češće budi po noći, čak i nakon dojenja plače (flašicu ne želi).</para>
<para>Zadnjih dana i nakon odlaska na spavanje (noćnog dojenja) samo puže po krevetu. Inače ju je nemoguće polegnuti u krevet, jer ona je jako aktivna. Imamo rutinu i kupanje, ne dajemo joj igračke pred spavanje, ali sve što ona radi je da se igra, silazi s kreveta i slično, umjesto da se uspava. Uskoro će napuniti godinu dana, a čini nam se da se nikada neće naučiti zaspati sama i umiriti se. Hvala.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovani,</para>
<para>neka djeca, osobito ona koja su naučena na uspavljivanje, se teško mogu sama uspavati i traže stalnu blizinu roditelja jer se tako osjećaju sigurno. To će proći, ali katkad traje do treće godine s boljim i lošijim periodima.</para>
<para>Ako je sve drugo s bebom u redu, poput napredovanja i psihomotoričkog razvoja, vjerojatno je samo takva beba. U slučaju da će vas to i dalje jako zabrinjavati, preporučujem da se javite na konzultaciju neuropedijatru koji se bavi poremećajima spavanja.</para>

Beba od 11 mjeseci još uvijek ne može zaspati i jako ju teško uspavljujemo Bebu od 11 mjeseci uvijek uspavljujemo jer jednostavno ne želi zaspati, sve završava s plačem i tako je od prvog dana. Zadnjih 2 mjeseca uspijemo ju po danu uspavati u nosiljci, ali noćna uspavljivanja su na cici. Kako to promijeniti i zašto se beba noću budi po šest puta? Sve je veća, a sve se više i češće budi po noći, čak i nakon dojenja plače (flašicu ne želi).
Zadnjih dana i nakon odlaska na spavanje (noćnog dojenja) samo puže po krevetu. Inače ju je nemoguće polegnuti u krevet, jer ona je jako aktivna. Imamo rutinu i kupanje, ne dajemo joj igračke pred spavanje, ali sve što ona radi je da se igra, silazi s kreveta i slično, umjesto da se uspava. Uskoro će napuniti godinu dana, a čini nam se da se nikada neće naučiti zaspati sama i umiriti se. Hvala.

Odgovor:

Poštovani,
neka djeca, osobito ona koja su naučena na uspavljivanje, se teško mogu sama uspavati i traže stalnu blizinu roditelja jer se tako osjećaju sigurno. To će proći, ali katkad traje do treće godine s boljim i lošijim periodima.
Ako je sve drugo s bebom u redu, poput napredovanja i psihomotoričkog razvoja, vjerojatno je samo takva beba. U slučaju da će vas to i dalje jako zabrinjavati, preporučujem da se javite na konzultaciju neuropedijatru koji se bavi poremećajima spavanja. Klinfo.hr 

Beba od 11 mjeseci još uvijek ne može zaspati i jako ju teško uspavljujemo

<para>S mjesec dana odbija nadohranu, samo doji do 6 mjeseci kada počinjemo s dohranom. Napredovao je odlično:
1. mjesec: 5130/58
2. mjesec: 6500/62
4. mjesec: 7700/69,5</para>
<para>Nakon toga smo kod pedijatrice išli sa 6 mjeseci kada je imao 7950 g, ali 73 cm. Imao je stolicu svaki dan. Tada smo uveli 1 obrok dohrane. Sa 7 mjeseci je imao 8100 g. Uveli smo do sada 3 obroka.</para>
<para>Raspored hranjenja ide ovako:
6h - dojenje
9:30-10 - voćno-žitna kašica
13:30-14 - povrće s krumpirom (ovaj mjesec sam mu uvela i piletinu, ribu i baš danas teleću koljenicu pa bih uz meso smiksala i krumpir i mrkvu)
18 - povrće i žitarice (najčešće tikva i griz)
20 - dojenje (ponekad)
21 - dojenje do noćnog spavanja u 22</para>
<para>Obično spava u komadu 22-6, iako se zadnja dva dana znao probuditi i usred noći (ali mu izbijaju zubići i malo mu je poremećen ritam blagdanima). Nakon svakog obroka mu dajem vodu koju voli piti, i ponudim podoj (ispočetka je prihvaćao, sad ne želi). Dojim na zahtjev i ne ograničavam vrijeme podoja. Ima barem jednu stolicu dnevno (boja se mijenja ovisno što jede, nije tvrda i obilno je), a često i dvije, ponekad više.
Sad sam ga vagala vagom za bebe i ima 8450 g.</para>
<para>Ne znam radim li dobro? Trebam li dodavati neku kaloričniju hranu? Sve mu kuham i nastojim da su namirnice ili domaće ili bio. Bi li mu možda trebala uvesti nekakav keksolino/grizolino/rižolino ili mu dati kupovne kašice ili možda u taj zadnji obrok staviti adaptirano mlijeko? I kada mu mogu početi davati jogurt? I bi li bilo bolje umjesto povrća s grizom dati jogurt? Unaprijed zahvaljujem!
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>raspored obroka je dobar. Ne morate ništa mijenjati. Samo redom uvodite nove namirnice. Pazite na razmak od tri dana zbog alergija.</para>
<para>Nikako nije bolje davati gotove kašice nego svježe pripremljenu hranu. Fermentirane mliječne proizvode, uključujući jogurt, možete odmah početi davati. Nije važno dajete li griz s povrćem ili s jogurtom dok imate dovoljan broj mliječnih obroka u danu.</para>

Radim li dobar raspored obroka kod dohrane bebe od osam mjeseci? Poštovani, imam bebu od točno 8 mjeseci (danas napunjenih). Rodio se sa 4100 g, 53 cm. Prvi mjesec je dojio uz nadohranu adaptiranim mlijekom po potrebi. S mjesec dana odbija nadohranu, samo doji do 6 mjeseci kada počinjemo s dohranom. Napredovao je odlično:
1. mjesec: 5130/58
2. mjesec: 6500/62
4. mjesec: 7700/69,5
Nakon toga smo kod pedijatrice išli sa 6 mjeseci kada je imao 7950 g, ali 73 cm. Imao je stolicu svaki dan. Tada smo uveli 1 obrok dohrane. Sa 7 mjeseci je imao 8100 g. Uveli smo do sada 3 obroka.
Raspored hranjenja ide ovako:
6h - dojenje
9:30-10 - voćno-žitna kašica
13:30-14 - povrće s krumpirom (ovaj mjesec sam mu uvela i piletinu, ribu i baš danas teleću koljenicu pa bih uz meso smiksala i krumpir i mrkvu)
18 - povrće i žitarice (najčešće tikva i griz)
20 - dojenje (ponekad)
21 - dojenje do noćnog spavanja u 22
Obično spava u komadu 22-6, iako se zadnja dva dana znao probuditi i usred noći (ali mu izbijaju zubići i malo mu je poremećen ritam blagdanima). Nakon svakog obroka mu dajem vodu koju voli piti, i ponudim podoj (ispočetka je prihvaćao, sad ne želi). Dojim na zahtjev i ne ograničavam vrijeme podoja. Ima barem jednu stolicu dnevno (boja se mijenja ovisno što jede, nije tvrda i obilno je), a često i dvije, ponekad više.
Sad sam ga vagala vagom za bebe i ima 8450 g.
Ne znam radim li dobro? Trebam li dodavati neku kaloričniju hranu? Sve mu kuham i nastojim da su namirnice ili domaće ili bio. Bi li mu možda trebala uvesti nekakav keksolino/grizolino/rižolino ili mu dati kupovne kašice ili možda u taj zadnji obrok staviti adaptirano mlijeko? I kada mu mogu početi davati jogurt? I bi li bilo bolje umjesto povrća s grizom dati jogurt? Unaprijed zahvaljujem!

Odgovor:

Poštovana,
raspored obroka je dobar. Ne morate ništa mijenjati. Samo redom uvodite nove namirnice. Pazite na razmak od tri dana zbog alergija.
Nikako nije bolje davati gotove kašice nego svježe pripremljenu hranu. Fermentirane mliječne proizvode, uključujući jogurt, možete odmah početi davati. Nije važno dajete li griz s povrćem ili s jogurtom dok imate dovoljan broj mliječnih obroka u danu. Klinfo.hr 

Ivana Purić

Radim li dobar raspored obroka kod dohrane bebe od osam mjeseci?

<para>Od krute hrane uzme doslovno 3-4 zalogaja mesa, tijesta, banane ili hrenovke. Nekad pojede jogurt i to je sve što on prihvaća. Nikako ga ne mogu nahraniti cijeli obrok s recimo mesom ili tijestom, a povrće ne dolazi u obzir. Kaše od žitarica pojede 2 puta dnevno po 200 g. Još uvijek pije 4 bočice mlijeka preko noći, po 150-180 ml i dvije kroz dan kada ide spavati.</para>
<para>Nikako ga ne mogu odviknuti od noćnog hranjenja. Ne prihvaća čokolino niti bilo što drugo u mlijeku (adaptirano) niti promjenu mlijeka. Kada vidi da netko jede on žvače praznih usta, a čim okusi hranu odmah složi facu i nema više interesa. Da li je to normalno ponašanje ili bih trebali potražiti pomoć? Hvala.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>to je potpuno normalno ponašanje. Samo nemojte odustati. Djeci ponekad nove namirnice treba ponuditi puno puta (10-15 puta) da ih prihvate. Isto tako, u početku, pojedu najviše žlicu novih kašica – zbog razlike u okusu i teksturi- većinu energije i dalje dobivaju iz mlijeka. Noćne obroke možete izbjeći ili barem reducirati tako da nakon svakog obroka krute hrane ponudite dodatak u obliku mlijeka.</para>

Moja beba od 8 mjeseci odbija nove okuse i još uvijek pije puno bočica mlijeka Poštovani, moj dječak od 8 mjeseci teško prihvaća nove namirnice, jede samo kašu od miješanih žitarica u koju mu ubacim pasirano voće ili bananu. Od krute hrane uzme doslovno 3-4 zalogaja mesa, tijesta, banane ili hrenovke. Nekad pojede jogurt i to je sve što on prihvaća. Nikako ga ne mogu nahraniti cijeli obrok s recimo mesom ili tijestom, a povrće ne dolazi u obzir. Kaše od žitarica pojede 2 puta dnevno po 200 g. Još uvijek pije 4 bočice mlijeka preko noći, po 150-180 ml i dvije kroz dan kada ide spavati.
Nikako ga ne mogu odviknuti od noćnog hranjenja. Ne prihvaća čokolino niti bilo što drugo u mlijeku (adaptirano) niti promjenu mlijeka. Kada vidi da netko jede on žvače praznih usta, a čim okusi hranu odmah složi facu i nema više interesa. Da li je to normalno ponašanje ili bih trebali potražiti pomoć? Hvala.

Odgovor:

Poštovana,
to je potpuno normalno ponašanje. Samo nemojte odustati. Djeci ponekad nove namirnice treba ponuditi puno puta (10-15 puta) da ih prihvate. Isto tako, u početku, pojedu najviše žlicu novih kašica – zbog razlike u okusu i teksturi- većinu energije i dalje dobivaju iz mlijeka. Noćne obroke možete izbjeći ili barem reducirati tako da nakon svakog obroka krute hrane ponudite dodatak u obliku mlijeka. Klinfo.hr 

Moja beba od 8 mjeseci odbija nove okuse i još uvijek pije puno bočica mlijeka

<para>Naime, nikako da se trgnem, nemam volje za ništa, stvari koje su me nekad ispunjavale više mi ne predstavljaju zadovoljstvo, ništa me ne privlači, izbjegavam izlaske iako nisam primijetila da izbjegavam ljude. Imam 32 godine i živim s divnim roditeljima s kojima se najviše i volim družiti i provoditi vrijeme.</para>
<para>Trenutno sam nezaposlena, ali otkako sam završila fakultet, većinu vremena sam radila i bila financijski neovisna. Ne znam kako da vratim volju u svoj život i da opet osjetim sreću. Roditelji me savjetuju da više izlazim i družim se, da potražim neki društveni posao, ali ja kao da nemam snage. Zato biram da ostanem kod kuće, ali ako ostanem čitav dan kod kuće, onda se osjećam loše.</para>
<para>Kako da pomognem sama sebi jer za psihoterapeuta trenutno nemam financijskog pokrića. Javljaju mi se jako tužne misli i strahovi. Jedna od njih je što će biti sa mnom, da li je stanje depresije i anksioznosti uopće izlječivo i što će se dogoditi kad u životu ostanem sama, jednog dana kad roditelja ne bude. S obzirom da nemam partnera, a ni neke pretjerane sreće u ljubavi, molim vas za savjet jer se osjećam očajno. Unaprijed hvala.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga čitateljice,</para>
<para>vjerujem da vam nije lako i stoga smatra izuzetno hrabrim i bitnim što ste poduzeli već dosta koraka kako bi vam bilo bolje. Počeli ste uzimati terapiju, poslali ste pismo meni – drugim riječima, ne stojite u mjestu. Stanja anksioznosti i depresije su izlječiva samo su nažalost izrazito neugodna i teška za osobu koja ih proživljava. I zato je bitna podrška – što stručnjaka a što bliskih osoba.</para>
<para>U pismu niste naveli koliko dugo uzimate lijek i jeste li rekli svom liječniku – psihijatru da vam lijekovi ne pomažu u potpunosti? Naime, antidepresivima treba određeno vrijeme da počnu djelovati (ne funkcioniraju po principu tableta za bolove da djeluju odmah već im može trebati nekoliko tjedana da profunkcioniraju), a također je važna i doza. Nekada je potrebno mijenjati dozu. Nekada se može dogoditi da baš taj lijek nije adekvatan za vas i da bi s drugim antidepresivom postigli bolji učinak. No sve to zapravo trebate reći svom psihijatru kako bi vam znao prilagoditi lijek. Lijekovi mogu znatno olakšati simptome, do mjere da ih gotovo uopće nema no bitno je imati pravi lijek i u pravoj dozi.</para>
<para>Nadalje, i sami ste prepoznali da je psihoterapija sastavni dio farmakoterapije i svjesna sam da je nažalost iz financijskih razloga ponekad teže dostupna. Međutim, kako ne možemo sami sebe operirati, tako i u mentalnom zdravlju postoje situacije gdje nam je neophodan stručnjak. Načelno, kao i kada se fizički osjećamo loše možemo dobiti generalne savjete što učiniti da nam bude bolje, no u konačnici ako nam ništa ne pomogne odlazak liječniku je neminovan. Ne znam gdje živite, no u većim gradovima Hrvatske postoje obiteljska savjetovališta koja svoje usluge ne naplaćuju. Postoje i telefoni za psihološku pomoć poput TESE koji osim usluge impulsa fiksne linije ne naplaćuju.</para>
<para>Neovisno o psihoterapiji za koju smatram da je ključna, prije svega smatram da je važno da porazgovarate s psihijatrom vezano uz lijek koji uzimate. Uvjerena sam da vam lijek znatno može pomoći i izvući vas iz stanja bezvoljnosti.</para>
<para>Ako imate nekoga s kim ste bliski i s kim se osjećate ugodno, provedite vrijeme s tom osobom. Tražite podršku. Depresija nije nešto što možemo samo otpuhnuti ako nam netko kaže da mislimo na nešto lijepo, no koliko god možete svoj fokus usmjeravajte na pozitivne stvari u okolini. Izbjegavajte ono što vas čini anksioznom, npr. čitanje ili gledanje vijesti i slično. Zaokupite se nečime. Čitanjem, radom u vrtu, izradom nakita… Bilo što što znate raditi a potreban je fokus. Ako birate knjige, birajte neke koje bi vas mogle nasmijati.</para>
<para>Sve što sam navela je vrlo općenito jer vas ne poznam i ne znam koje su vaše sklonosti i u ovom momentu to je samo mala štaka. Sigurna sam da bi iz dvosmjerne komunikacije bilo puno lakše doći do stvari koje bi vam pomogle te stoga još jednom savjetujem da potražite stručnjaka s kojim bi mogli razgovarati.
Šaljem vam podršku.</para>

Kako da pomognem sama sebi da prebrodim anksiozno depresivni poremećaj? Poštovanje, možete li mi molim vas dati neki savjet kako da prebrodim anksiozno depresivni poremećaj s atacima panike. Antidepresivi pomažu, ali ne dovoljno. Naime, nikako da se trgnem, nemam volje za ništa, stvari koje su me nekad ispunjavale više mi ne predstavljaju zadovoljstvo, ništa me ne privlači, izbjegavam izlaske iako nisam primijetila da izbjegavam ljude. Imam 32 godine i živim s divnim roditeljima s kojima se najviše i volim družiti i provoditi vrijeme.
Trenutno sam nezaposlena, ali otkako sam završila fakultet, većinu vremena sam radila i bila financijski neovisna. Ne znam kako da vratim volju u svoj život i da opet osjetim sreću. Roditelji me savjetuju da više izlazim i družim se, da potražim neki društveni posao, ali ja kao da nemam snage. Zato biram da ostanem kod kuće, ali ako ostanem čitav dan kod kuće, onda se osjećam loše.
Kako da pomognem sama sebi jer za psihoterapeuta trenutno nemam financijskog pokrića. Javljaju mi se jako tužne misli i strahovi. Jedna od njih je što će biti sa mnom, da li je stanje depresije i anksioznosti uopće izlječivo i što će se dogoditi kad u životu ostanem sama, jednog dana kad roditelja ne bude. S obzirom da nemam partnera, a ni neke pretjerane sreće u ljubavi, molim vas za savjet jer se osjećam očajno. Unaprijed hvala.

Odgovor:

Draga čitateljice,
vjerujem da vam nije lako i stoga smatra izuzetno hrabrim i bitnim što ste poduzeli već dosta koraka kako bi vam bilo bolje. Počeli ste uzimati terapiju, poslali ste pismo meni – drugim riječima, ne stojite u mjestu. Stanja anksioznosti i depresije su izlječiva samo su nažalost izrazito neugodna i teška za osobu koja ih proživljava. I zato je bitna podrška – što stručnjaka a što bliskih osoba.
U pismu niste naveli koliko dugo uzimate lijek i jeste li rekli svom liječniku – psihijatru da vam lijekovi ne pomažu u potpunosti? Naime, antidepresivima treba određeno vrijeme da počnu djelovati (ne funkcioniraju po principu tableta za bolove da djeluju odmah već im može trebati nekoliko tjedana da profunkcioniraju), a također je važna i doza. Nekada je potrebno mijenjati dozu. Nekada se može dogoditi da baš taj lijek nije adekvatan za vas i da bi s drugim antidepresivom postigli bolji učinak. No sve to zapravo trebate reći svom psihijatru kako bi vam znao prilagoditi lijek. Lijekovi mogu znatno olakšati simptome, do mjere da ih gotovo uopće nema no bitno je imati pravi lijek i u pravoj dozi.
Nadalje, i sami ste prepoznali da je psihoterapija sastavni dio farmakoterapije i svjesna sam da je nažalost iz financijskih razloga ponekad teže dostupna. Međutim, kako ne možemo sami sebe operirati, tako i u mentalnom zdravlju postoje situacije gdje nam je neophodan stručnjak. Načelno, kao i kada se fizički osjećamo loše možemo dobiti generalne savjete što učiniti da nam bude bolje, no u konačnici ako nam ništa ne pomogne odlazak liječniku je neminovan. Ne znam gdje živite, no u većim gradovima Hrvatske postoje obiteljska savjetovališta koja svoje usluge ne naplaćuju. Postoje i telefoni za psihološku pomoć poput TESE koji osim usluge impulsa fiksne linije ne naplaćuju.
Neovisno o psihoterapiji za koju smatram da je ključna, prije svega smatram da je važno da porazgovarate s psihijatrom vezano uz lijek koji uzimate. Uvjerena sam da vam lijek znatno može pomoći i izvući vas iz stanja bezvoljnosti.
Ako imate nekoga s kim ste bliski i s kim se osjećate ugodno, provedite vrijeme s tom osobom. Tražite podršku. Depresija nije nešto što možemo samo otpuhnuti ako nam netko kaže da mislimo na nešto lijepo, no koliko god možete svoj fokus usmjeravajte na pozitivne stvari u okolini. Izbjegavajte ono što vas čini anksioznom, npr. čitanje ili gledanje vijesti i slično. Zaokupite se nečime. Čitanjem, radom u vrtu, izradom nakita… Bilo što što znate raditi a potreban je fokus. Ako birate knjige, birajte neke koje bi vas mogle nasmijati.
Sve što sam navela je vrlo općenito jer vas ne poznam i ne znam koje su vaše sklonosti i u ovom momentu to je samo mala štaka. Sigurna sam da bi iz dvosmjerne komunikacije bilo puno lakše doći do stvari koje bi vam pomogle te stoga još jednom savjetujem da potražite stručnjaka s kojim bi mogli razgovarati.
Šaljem vam podršku. Klinfo.hr 

KRISTINA BAČKONJA

Kako da pomognem sama sebi da prebrodim anksiozno depresivni poremećaj?

<para>U obitelji su joj sve dali i pružili, moja sestra i njen suprug su sjajni roditelji, ali ne znaju zbog čega se njihovo dijete reže?!</para>
<para>Odgovor:</para>
<para>Draga čitateljice,</para>
<para>moj savjet je da vaša sestra što prije potraži stručnu pomoć za kćerku – pri tome mislim na psihologa, psihoterapeuta ili psihijatra koji je specijaliziran za rad s djecom. Rezanje nikada ne treba olako shvatiti te je ono najčešće odraz unutarnje patnje. Djetetu koje se reže je lakše podnijeti fizičku bol uslijed rezanja nego onu psihičku. Kako ni vi ni sestra niste stručne osobe (a i da jeste vaša uloga je drugačija – vi ste teta i majka), s obzirom na ozbiljnost situacije svakako bi sugerirala da se što prije obratite stručnjaku.</para>

Moja nećakinja (14) se reže po rukama. Kako joj pomoći? Od moje sestre kćerka ima 14 godina i reže se po rukama. Ne znam kako joj pomoći. Ja i sestra pokušavale smo joj pomoći razgovorom, ali ne sluša. U obitelji su joj sve dali i pružili, moja sestra i njen suprug su sjajni roditelji, ali ne znaju zbog čega se njihovo dijete reže?!
Odgovor:
Draga čitateljice,
moj savjet je da vaša sestra što prije potraži stručnu pomoć za kćerku – pri tome mislim na psihologa, psihoterapeuta ili psihijatra koji je specijaliziran za rad s djecom. Rezanje nikada ne treba olako shvatiti te je ono najčešće odraz unutarnje patnje. Djetetu koje se reže je lakše podnijeti fizičku bol uslijed rezanja nego onu psihičku. Kako ni vi ni sestra niste stručne osobe (a i da jeste vaša uloga je drugačija – vi ste teta i majka), s obzirom na ozbiljnost situacije svakako bi sugerirala da se što prije obratite stručnjaku. Klinfo.hr 

Moja nećakinja (14) se reže po rukama. Kako joj pomoći?

<para>Sad ima 5300 g i zanima me da li je to u redu? Govore mi da smanjim obroke, međutim on jede svaka 2,5 sata po 120 ml. Jedva da odspava 3 sata po danu, a navečer spava 3 sata i poslije drugog hranjenja samo stenje, podrigne, ali ga muče vjetrovi. Možete li mi pomoći savjetom?
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovani,</para>
<para>kilaža djeteta je u redu, dobio je više od prosjeka, međutim to nije u ovoj dobi zabrinjavajuće. Ne bih smanjivala obroke za sada.</para>

Govore mi da bebi smanjim obroke, no on jede svaka 2,5 sata po 120 ml Poštovana, beba je rođena prije 36 dana s porođajnom masom od 3800 g. Iz bolnice je izašao s 3610 g. Zbog problema s carskim nismo uspjeli uspostaviti dojenje i na AD smo. Sad ima 5300 g i zanima me da li je to u redu? Govore mi da smanjim obroke, međutim on jede svaka 2,5 sata po 120 ml. Jedva da odspava 3 sata po danu, a navečer spava 3 sata i poslije drugog hranjenja samo stenje, podrigne, ali ga muče vjetrovi. Možete li mi pomoći savjetom?

Odgovor:

Poštovani,
kilaža djeteta je u redu, dobio je više od prosjeka, međutim to nije u ovoj dobi zabrinjavajuće. Ne bih smanjivala obroke za sada. Klinfo.hr 

Govore mi da bebi smanjim obroke, no on jede svaka 2,5 sata po 120 ml

<para>U bolnici je već treći dan počela podosta bljuckati. Kad je vidite, vidi se da je zdrava beba, da se veseli, guguće, okreće glavu prema zvukovima i zapravo jedini problem koji ima je to bljuckanje. Isključivo je dojena. Bljucka u mlazovima i po 3 sata nakon dojenja. Nemirno spava jer je muči i grči trbuh, stenje, previja se i povraća u snu, pa je odmah dignemo muž i ja da joj olakšamo. Kad se probudi da ponovno jede, bljucne sirastu masu. Ima sve simptome refluksa, a naša pedijatrica se previše ne opterećuje s tim. Jedini savjet koji nam je dala bio je taj da podignemo krevet. Mi smo sve učinili i prije nego smo išli na prvi pregled - podigli madrac, beba uvijek spava na boku, dignem je da podrigne kod podoja, nosamo je stalno, ne skida nam se s ruku.</para>
<para>Jučer na pregledu je imala 4650 g i u 11 dana od prethodnog vaganja je dobila 250 g. Pedijatrica kaže da je to malo s obzirom da ona doji i dosta jede.</para>
<para>Meni je kao bebi otkrivena intolerancija na mlijeko i celijakija (koja se poslije uspostavila da nije bila celijakija nego oštećenje crijevnih resica koje je prošlo kroz par godina nekonzumiranja glutena), pa ne znam je li ta informacija važna vezano za situaciju s mojom bebom.</para>
<para>Moje sestre su također imale problem sa svojom djecom, ali moji nećaci nisu u tolikoj količini bljuckali kao moja beba. Moje sestre su bile prekinule s dojenjem i prešle su na Aptamil Ar. Ja ne želim prestati dojiti ali bi htjela pokušati dojiti i dodati adaptirano AR mlijeko jer je gušće, pa možda da tako pomognem bebi? Privatni gastroenterolog ne postoji u Splitu, pa vas za sad molim za savjet. Hvala unaprijed, Bruna
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>250 grama napretka u 11 dana još uvijek nije loše. Važite dijete jedanput tjedno pa da pratimo kakav je napredak. Ako je dobar, bljucanje nije značajno i to je fiziološki refluks, ako ne napreduje dobro (prosjek dobivanja na tjedan je oko 170 g napretka), onda se treba vidjeti koji su mogući razlozi tome, no u tom slučaju je potreban pregled dječjeg gastroenteorloga.</para>
<para>Intolerancije laktoze i celijakije nema u ovoj životnoj dobi, eventualno može biti alergija na nešto što dijete dobiva putem vašeg mlijeka, npr. na kravlje mlijeko tako da dolazi u obzir da vi pokušate prehranu bez kravljeg mlijeka i mliječnih proizvoda, ali da sebi onda dodate kalcij Ca 1 gram, kako vi ne bi bili u deficitu. Ako nema poboljšanja kroz 10 do 14 dana takve prehrane, onda to nije razlog i treba ga isključiti.</para>

Smatramo da naše novorođenče ima refluks jer puno bljucka. Što možemo napraviti? Pozdrav! Moja djevojčica će sutra napuniti 6 tjedana. Rođena je 5 dana nakon termina s 4010 g i 53 cm. Apgar 10/10. Pala je u bolnici na 3700 g i izašla zbog žutice šesti dan s 3800 g. U bolnici je već treći dan počela podosta bljuckati. Kad je vidite, vidi se da je zdrava beba, da se veseli, guguće, okreće glavu prema zvukovima i zapravo jedini problem koji ima je to bljuckanje. Isključivo je dojena. Bljucka u mlazovima i po 3 sata nakon dojenja. Nemirno spava jer je muči i grči trbuh, stenje, previja se i povraća u snu, pa je odmah dignemo muž i ja da joj olakšamo. Kad se probudi da ponovno jede, bljucne sirastu masu. Ima sve simptome refluksa, a naša pedijatrica se previše ne opterećuje s tim. Jedini savjet koji nam je dala bio je taj da podignemo krevet. Mi smo sve učinili i prije nego smo išli na prvi pregled - podigli madrac, beba uvijek spava na boku, dignem je da podrigne kod podoja, nosamo je stalno, ne skida nam se s ruku.
Jučer na pregledu je imala 4650 g i u 11 dana od prethodnog vaganja je dobila 250 g. Pedijatrica kaže da je to malo s obzirom da ona doji i dosta jede.
Meni je kao bebi otkrivena intolerancija na mlijeko i celijakija (koja se poslije uspostavila da nije bila celijakija nego oštećenje crijevnih resica koje je prošlo kroz par godina nekonzumiranja glutena), pa ne znam je li ta informacija važna vezano za situaciju s mojom bebom.
Moje sestre su također imale problem sa svojom djecom, ali moji nećaci nisu u tolikoj količini bljuckali kao moja beba. Moje sestre su bile prekinule s dojenjem i prešle su na Aptamil Ar. Ja ne želim prestati dojiti ali bi htjela pokušati dojiti i dodati adaptirano AR mlijeko jer je gušće, pa možda da tako pomognem bebi? Privatni gastroenterolog ne postoji u Splitu, pa vas za sad molim za savjet. Hvala unaprijed, Bruna

Odgovor:

Poštovana,
250 grama napretka u 11 dana još uvijek nije loše. Važite dijete jedanput tjedno pa da pratimo kakav je napredak. Ako je dobar, bljucanje nije značajno i to je fiziološki refluks, ako ne napreduje dobro (prosjek dobivanja na tjedan je oko 170 g napretka), onda se treba vidjeti koji su mogući razlozi tome, no u tom slučaju je potreban pregled dječjeg gastroenteorloga.
Intolerancije laktoze i celijakije nema u ovoj životnoj dobi, eventualno može biti alergija na nešto što dijete dobiva putem vašeg mlijeka, npr. na kravlje mlijeko tako da dolazi u obzir da vi pokušate prehranu bez kravljeg mlijeka i mliječnih proizvoda, ali da sebi onda dodate kalcij Ca 1 gram, kako vi ne bi bili u deficitu. Ako nema poboljšanja kroz 10 do 14 dana takve prehrane, onda to nije razlog i treba ga isključiti. Klinfo.hr 

Smatramo da naše novorođenče ima refluks jer puno bljucka. Što možemo napraviti?

<para>Sa 6 mjeseci starosti povraćao je u mlazovima, išao u bolnicu i dijagnoza je bila - viroza. Ponovno je povraćao u 12. mjesecu, pa je poslan na UZV i rentgen, a učinjena je i gastroskopija. Rekli su da ima dosta proširen želudac i nekakvu rupicu koju ne bi trebao imati. Operiran je tako što su u želucu napravili rupicu da kroz nju ide hrana. Zna bljucnut nekad, ali vrlo malo. Ne znam je li to normalno ili ne bi trebao uopće bljuckat? Rekli su da mu je ostajalo hrane i tekućine u želucu i da je zato bio neugodan miris kada bi podrignuo. Jede po malo, ali češće, sve je u redu, samo me brine to što i dalje ponekad bljucne kada mu dam malo više. Je li to očekivano?
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>vrlo mi je teško procijeniti što je operativno napravljeno na temelju opisa koji ste dali. I zdrava djeca znaju ponekad bljucnuti, no ako je to često i obilno, ili ako ne može tolerirati količinu hrane koja se očekuje za uobičajeni obrok, ili ne napreduje na tjelesnoj masi, potrebno je javiti se opet dječjem gastroenterologu koji prati dijete.</para>

Nakon operacije na želucu beba i dalje povremeno bljucka Poštovani, dok sam bila trudna doktori su sumnjali na double bubble. Kada se beba rodila bio je na rendgenu i kažu da je sve u redu. Sa 6 mjeseci starosti povraćao je u mlazovima, išao u bolnicu i dijagnoza je bila - viroza. Ponovno je povraćao u 12. mjesecu, pa je poslan na UZV i rentgen, a učinjena je i gastroskopija. Rekli su da ima dosta proširen želudac i nekakvu rupicu koju ne bi trebao imati. Operiran je tako što su u želucu napravili rupicu da kroz nju ide hrana. Zna bljucnut nekad, ali vrlo malo. Ne znam je li to normalno ili ne bi trebao uopće bljuckat? Rekli su da mu je ostajalo hrane i tekućine u želucu i da je zato bio neugodan miris kada bi podrignuo. Jede po malo, ali češće, sve je u redu, samo me brine to što i dalje ponekad bljucne kada mu dam malo više. Je li to očekivano?

Odgovor:

Poštovana,
vrlo mi je teško procijeniti što je operativno napravljeno na temelju opisa koji ste dali. I zdrava djeca znaju ponekad bljucnuti, no ako je to često i obilno, ili ako ne može tolerirati količinu hrane koja se očekuje za uobičajeni obrok, ili ne napreduje na tjelesnoj masi, potrebno je javiti se opet dječjem gastroenterologu koji prati dijete. Klinfo.hr 

Nakon operacije na želucu beba i dalje povremeno bljucka

<para>0
MCH 351
MCHC 32.7
RDW-CV 13.1
PLT 362
MPV 8.2
UREA 2.60
KREATININ 27
ZELJEZO 15.3
AST 51
ALT 39
ALKALNA FOSFATAZA 274
CRP NEGATIVAN
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>prema ovim nalazima ne čini se da je potrebna supelementacija željeza.</para>

Trebamo li prema krvnoj slici bebe suplementirati željezo? Molim vas da mi kažete da li je uredna krvna slika bebe od dva mjeseca i da li je potrebno suplementirati željezo. Nalazi su sljedeći:
WBC 6.70
RBC 3.23
HGB 105
HCT 0.300
MCV 93. 0
MCH 351
MCHC 32.7
RDW-CV 13.1
PLT 362
MPV 8.2
UREA 2.60
KREATININ 27
ZELJEZO 15.3
AST 51
ALT 39
ALKALNA FOSFATAZA 274
CRP NEGATIVAN

Odgovor:

Poštovana,
prema ovim nalazima ne čini se da je potrebna supelementacija željeza. Klinfo.hr 

Trebamo li prema krvnoj slici bebe suplementirati željezo?

<para>godine sam počeo istraživati neke stvari glede mog tijela i počeo sam se samozadovoljavati bez prestanka kad god bih našao vremena. To je vrlo dugo trajalo i na neki način pretvorilo se u ovisnost. Problem je što sam sada ovisan o samozadovoljavanju. Osjećam se jako nervozno ako ne radim to stalno, ne mogu se obuzdati, pa na neki način postanem anksiozan poslije nekoliko puta. Također, ukoliko se pokušam odviknuti od samozadovoljavanja, kroz glavu mi počnu prolaziti razne misli koje su neuobičajene i na neki način čudne. To ne bi bio toliko veliki problem da mene te misli ne napale i da ne osjetim potrebu da ih podijelim s nekim. Često osjećam potrebu da nekome kažem i prenesem svoje 'osjećaje' i stvari koje me napaljuju (doista su čudne).</para>
<para>Dakle ovisan sam o samozadovoljavanju i na neki način o dijeljenju ovakvih osjećaja i misli s mojim prijateljicama.
Hvala Vam unaprijed.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Dragi čitatelju,</para>
<para>u ovom trenutku ne znam koliko te samozadovoljavanje ometa u svakodnevnom funkcioniranju. Budući da si potražio savjet, pretpostavljam da zaista osjećaš da imaš problem.</para>
<para>Neki brzi trik kako si pomoći ne postoji, te bi moj savjet bio da potražiš stručnu pomoć. U Zagrebu postoji besplatno savjetovalište za mlade Tesa, a pomoć možeš dobiti i putem telefona (01/4828 – 888) svakog radnog dana od 10:00 do 22:00. Komunikacija putem telefona je ipak bolja nego pismo jer je dvosmjerna, a vjerujem da će stručnjaci znati dobro procijeniti je li zaista riječ o ovisnosti i kako dalje.</para>
<para>Sretno!</para>

Imam 16 godina i ovisan sam o samozadovoljavanju Poštovanje, imam 16 godina (muškog spola) i od svoje 11., odnosno 12. godine sam počeo istraživati neke stvari glede mog tijela i počeo sam se samozadovoljavati bez prestanka kad god bih našao vremena. To je vrlo dugo trajalo i na neki način pretvorilo se u ovisnost. Problem je što sam sada ovisan o samozadovoljavanju. Osjećam se jako nervozno ako ne radim to stalno, ne mogu se obuzdati, pa na neki način postanem anksiozan poslije nekoliko puta. Također, ukoliko se pokušam odviknuti od samozadovoljavanja, kroz glavu mi počnu prolaziti razne misli koje su neuobičajene i na neki način čudne. To ne bi bio toliko veliki problem da mene te misli ne napale i da ne osjetim potrebu da ih podijelim s nekim. Često osjećam potrebu da nekome kažem i prenesem svoje 'osjećaje' i stvari koje me napaljuju (doista su čudne).
Dakle ovisan sam o samozadovoljavanju i na neki način o dijeljenju ovakvih osjećaja i misli s mojim prijateljicama.
Hvala Vam unaprijed.

Odgovor:

Dragi čitatelju,
u ovom trenutku ne znam koliko te samozadovoljavanje ometa u svakodnevnom funkcioniranju. Budući da si potražio savjet, pretpostavljam da zaista osjećaš da imaš problem.
Neki brzi trik kako si pomoći ne postoji, te bi moj savjet bio da potražiš stručnu pomoć. U Zagrebu postoji besplatno savjetovalište za mlade Tesa, a pomoć možeš dobiti i putem telefona (01/4828 – 888) svakog radnog dana od 10:00 do 22:00. Komunikacija putem telefona je ipak bolja nego pismo jer je dvosmjerna, a vjerujem da će stručnjaci znati dobro procijeniti je li zaista riječ o ovisnosti i kako dalje.
Sretno! Klinfo.hr 

Imam 16 godina i ovisan sam o samozadovoljavanju

<para>Imam 32 godine i već dugo godina, sigurno od srednje škole nadalje, imam ozbiljnih problema s anksioznošću, socijalnom fobijom, i vrlo vjerojatno, depresijom. Problemi se pogoršavaju kako godine odmiču.</para>
<para>U zadnje vrijeme, od kada sam napunio 30. godina, najviše osjećam veliku usamljenosti i prazninu ali i stid, žalost, ogorčenost, 24–satni pritisak u prsima i teret u glavi, strahove, bezvoljnost.
Također, bolujem od psorijaze cijeli svoj život i pogoršava se kako vrijeme odmiče. Zbog toga jako patim jer ulažem puno truda u skrb, a rezultati izostaju.</para>
<para>Imam veliki problem prihvaćanja sebe onakvim kakav jesam (naročito fizičkog izgleda a počeo sam sumnjati i u svoje intelektualne sposobnosti) i velikih problema sa samopouzdanjem.
Potječem iz disfunkcionalne obitelji. Otac mi je liječeni alkoholičar a majka sklona kritikama i zabranama. U komunikaciji s njima uvijek nekako osjećam ogorčenost i nervozu i završimo u svađi. Sestra mi je suprotnost; jako je agresivna dok sam ja stidljiv i povučen te stoga nismo u nekim odnosima. U komunikaciji s njom osjećam nelagodu i nepovjerenje zbog učestalih svađa iz prošlosti. Sestra se odselila, a ja još živim s roditeljima. Momentalno stanje u obitelji je puno bolje nego što je bilo kad sam bio mlađi; u formativnim godinama. Otac ne pije nekoliko godina.
U školi sam bio predmet poruge među nekim đacima, s naglaskom na srednju školu, a na fakultetu autsajder, te sam se vječito morao nekome dokazivati. Usprkos tome uspio sam steći manji broj kvalitetnih prijatelja.</para>
<para>S akademskim uspjehom nikada nisam bio baš zadovoljan jer sam ulagao puno truda, za osrednji rezultat. Na koncu sam završio besperspektivni fakultet i imao velikih problema sa zaposlenjem. Zbog svoje nekomunikativnosti i manjkave osobnosti sam jedva pronašao posao. Posao je takav da od plaće sam ništa ne mogu stvarati, a ne pruža mi ni nekakve edukacije da budem u korak s vremenom. Zbog navedenih problema sam u strahu od promjene posla.</para>
<para>Nikada nisam imao djevojku tj. bio u romantičnoj vezi. Uvijek sam imao razne simpatije ali im se nikada nisam usudio prići zbog svoje sramežljivosti. Prema meni žene nisu iskazivale neki poseban interes. Imam potrebu za prisnošću i nježnošću, ali nisam u stanju to ostvariti. Sada su se počeli javljati i strahovi da ako i uspijem, da neću znati i uspjeti usrećiti partnericu i da ću sve upropastiti. Svjestan sam da i nemam baš neke šanse bez ogromnih promjena, a preslab sam za te promjene. Tinejdžerske veze su me zaobišle i propustio sam naučiti ono što je trebalo. U odnosu prema ženama nisam muškarac nego najobičnije dijete.</para>
<para>Osjećaj usamljenosti se još produbio i zbog raznih drugih okolnosti. Naime roditelji su se prije tri godine privremeno odselili tako da sada živim sam, to malo društva što sam ga imao se raspalo (brakovi, ozbiljne veze), a po prirodi posla sam većinu vremena sam u uredu.</para>
<para>Već neko vrijeme, godinama, nastojim promijeniti svoje stanje. Išao sam psihijatru i psihologu, pokušavao sam upoznati neku curu ili društvo online, pozivao sam prijatelje na druženje, išao sam na tečajeve stranih jezika, tečaj plesa, planinarenje, treninge, volontirao sam, išao sam na putovanje, koncerte... Svugdje sam osjećao istu prazninu. Mislim da, jednostavno, isijavam neki očaj i nezadovoljstvo koje odbija ljude i nikako da se s nekim kvalitetno sprijateljim ili ostvarim dublju vezu. Ne znam kako da si pomognem i promijenim na bolje.
Usamljenost i praznina su toliki da me znaju paralizirati na poslu tako da sam počeo raditi sve sporije i nekvalitetnije. Počeo sam osjećati nepovjerenje i ogorčenost prema ljudima.
Kod kuće ono što me prije zanimalo, serije, filmovi, knjige me više ne zanima i izgubio sam strast za tim hobijima. Čak sam prestao ići i na trening što mi je ujedno bila i alternativa za društveni život.</para>
<para>Svaki dan u životu mi nalikuje na scenu iz filma Beskrajan dan a godine idu, ja sam sve stariji, bliži se 35 a ništa nisam postigao i tapkam na mjestu.
Ne znam više što da radim.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Dragi čitatelju,</para>
<para>iz tvog pisma iščitavam jako malo samopouzdanja i puno kritika na vlastiti račun. Kao što ste i sami naveli, teško vam je prihvatiti samog sebe, a uslijed traumatičnog djetinjstva obilježenog očevim alkoholizmom i majčinim kritikama, razvili ste razne simptome s kojima se sada teško nosite.</para>
<para>U pismu ste naveli da već godinama pokušavate promijeniti svoje stanje i poduzeli ste konkretne korake no situacija se nije promijenila. Iako ste napisali da ste već bili kod psihologa i psihijatra, moj savjet je da opet zatražite stručnu pomoć. Možda vam osobe kod kojih ste bili jednostavno nisu „sjele“; možda vam nije odgovarao njihov način rada. No u ovom momentu bih rekla da vam je podrška stručne osobe neophodna. Moja sugestija jest da potražite psihoterapeuta i da se u prvom kontaktu fokusirate na to da vam ta osoba paše i da osjećate da možete s njom razgovarati. Terapija razgovorom je važna jer ste prošli kroz teške situacije u djetinjstvu koje su se na neki način sigurno odrazile na vaš današnji život. Psihoterapijom neće odmah postići sve što želite i promjena nakon nekoliko razgovora neće biti ogromna, no to ne treba ni očekivati. Manji koraci će s vremenom dovesti do promjene koja čini veliku razliku.</para>
<para>Za kraj vam imam potrebu naglasiti da „manjkava“ osobnost ne postoji. Svatko od nas ima vrline i mane, drugačiji smo. Komunikativnost nije uvijek i za sve situacije prednost. Postoje ljudi koji su baš poput vas zatvoreniji i koji će radije tražiti društvo „šutljivijih“ ljudi. A njih nećete naći na glasnim mjestima pa vam se možda čini da ne postoje i da ste iznimka.</para>
<para>Fizički izgled i njegova privlačnost su relativan pojam. Da, postoji ljudi za koje bi većina na prvi pogled rekla da su lijepi jer imaju pravilne crte lica, skladnu figuru, ravne zube… No u isto vrijeme ono što je lijepo meni, ne mora biti i vama. I obrnuto. Nekada nam baš nečije nesavršenosti mogu biti lijepe i mogu nam baš zbog toga izdvojiti tu osobu kao posebnu.</para>
<para>Sve što sam vam napisala nije floskula. Mnogi ljudi za koje bi se vjerojatno složili da su privlačni nemaju samopouzdanja. I obrnuto. Najvažniji je osjećaj koji nosimo u sebi i činjenica prihvaćamo li sami sebe takvima kakvi jesmo. Jer to je jedina osoba za koju imamo garanciju da će s nama biti zauvijek. A na sreću, to su stvari na koje možemo utjecati. I stoga vam sugeriram da potražite podršku psihoterapeuta.</para>
<para>Sretno!</para>

Osjećam toliku usamljenost i prazninu da sam potpuno paraliziran pomaknuti se u bilo kojem smjeru Poštovana, pokušati ću opisati svoj problem. Imam 32 godine i već dugo godina, sigurno od srednje škole nadalje, imam ozbiljnih problema s anksioznošću, socijalnom fobijom, i vrlo vjerojatno, depresijom. Problemi se pogoršavaju kako godine odmiču.
U zadnje vrijeme, od kada sam napunio 30. godina, najviše osjećam veliku usamljenosti i prazninu ali i stid, žalost, ogorčenost, 24–satni pritisak u prsima i teret u glavi, strahove, bezvoljnost.
Također, bolujem od psorijaze cijeli svoj život i pogoršava se kako vrijeme odmiče. Zbog toga jako patim jer ulažem puno truda u skrb, a rezultati izostaju.
Imam veliki problem prihvaćanja sebe onakvim kakav jesam (naročito fizičkog izgleda a počeo sam sumnjati i u svoje intelektualne sposobnosti) i velikih problema sa samopouzdanjem.
Potječem iz disfunkcionalne obitelji. Otac mi je liječeni alkoholičar a majka sklona kritikama i zabranama. U komunikaciji s njima uvijek nekako osjećam ogorčenost i nervozu i završimo u svađi. Sestra mi je suprotnost; jako je agresivna dok sam ja stidljiv i povučen te stoga nismo u nekim odnosima. U komunikaciji s njom osjećam nelagodu i nepovjerenje zbog učestalih svađa iz prošlosti. Sestra se odselila, a ja još živim s roditeljima. Momentalno stanje u obitelji je puno bolje nego što je bilo kad sam bio mlađi; u formativnim godinama. Otac ne pije nekoliko godina.
U školi sam bio predmet poruge među nekim đacima, s naglaskom na srednju školu, a na fakultetu autsajder, te sam se vječito morao nekome dokazivati. Usprkos tome uspio sam steći manji broj kvalitetnih prijatelja.
S akademskim uspjehom nikada nisam bio baš zadovoljan jer sam ulagao puno truda, za osrednji rezultat. Na koncu sam završio besperspektivni fakultet i imao velikih problema sa zaposlenjem. Zbog svoje nekomunikativnosti i manjkave osobnosti sam jedva pronašao posao. Posao je takav da od plaće sam ništa ne mogu stvarati, a ne pruža mi ni nekakve edukacije da budem u korak s vremenom. Zbog navedenih problema sam u strahu od promjene posla.
Nikada nisam imao djevojku tj. bio u romantičnoj vezi. Uvijek sam imao razne simpatije ali im se nikada nisam usudio prići zbog svoje sramežljivosti. Prema meni žene nisu iskazivale neki poseban interes. Imam potrebu za prisnošću i nježnošću, ali nisam u stanju to ostvariti. Sada su se počeli javljati i strahovi da ako i uspijem, da neću znati i uspjeti usrećiti partnericu i da ću sve upropastiti. Svjestan sam da i nemam baš neke šanse bez ogromnih promjena, a preslab sam za te promjene. Tinejdžerske veze su me zaobišle i propustio sam naučiti ono što je trebalo. U odnosu prema ženama nisam muškarac nego najobičnije dijete.
Osjećaj usamljenosti se još produbio i zbog raznih drugih okolnosti. Naime roditelji su se prije tri godine privremeno odselili tako da sada živim sam, to malo društva što sam ga imao se raspalo (brakovi, ozbiljne veze), a po prirodi posla sam većinu vremena sam u uredu.
Već neko vrijeme, godinama, nastojim promijeniti svoje stanje. Išao sam psihijatru i psihologu, pokušavao sam upoznati neku curu ili društvo online, pozivao sam prijatelje na druženje, išao sam na tečajeve stranih jezika, tečaj plesa, planinarenje, treninge, volontirao sam, išao sam na putovanje, koncerte... Svugdje sam osjećao istu prazninu. Mislim da, jednostavno, isijavam neki očaj i nezadovoljstvo koje odbija ljude i nikako da se s nekim kvalitetno sprijateljim ili ostvarim dublju vezu. Ne znam kako da si pomognem i promijenim na bolje.
Usamljenost i praznina su toliki da me znaju paralizirati na poslu tako da sam počeo raditi sve sporije i nekvalitetnije. Počeo sam osjećati nepovjerenje i ogorčenost prema ljudima.
Kod kuće ono što me prije zanimalo, serije, filmovi, knjige me više ne zanima i izgubio sam strast za tim hobijima. Čak sam prestao ići i na trening što mi je ujedno bila i alternativa za društveni život.
Svaki dan u životu mi nalikuje na scenu iz filma Beskrajan dan a godine idu, ja sam sve stariji, bliži se 35 a ništa nisam postigao i tapkam na mjestu.
Ne znam više što da radim.

Odgovor:

Dragi čitatelju,
iz tvog pisma iščitavam jako malo samopouzdanja i puno kritika na vlastiti račun. Kao što ste i sami naveli, teško vam je prihvatiti samog sebe, a uslijed traumatičnog djetinjstva obilježenog očevim alkoholizmom i majčinim kritikama, razvili ste razne simptome s kojima se sada teško nosite.
U pismu ste naveli da već godinama pokušavate promijeniti svoje stanje i poduzeli ste konkretne korake no situacija se nije promijenila. Iako ste napisali da ste već bili kod psihologa i psihijatra, moj savjet je da opet zatražite stručnu pomoć. Možda vam osobe kod kojih ste bili jednostavno nisu „sjele“; možda vam nije odgovarao njihov način rada. No u ovom momentu bih rekla da vam je podrška stručne osobe neophodna. Moja sugestija jest da potražite psihoterapeuta i da se u prvom kontaktu fokusirate na to da vam ta osoba paše i da osjećate da možete s njom razgovarati. Terapija razgovorom je važna jer ste prošli kroz teške situacije u djetinjstvu koje su se na neki način sigurno odrazile na vaš današnji život. Psihoterapijom neće odmah postići sve što želite i promjena nakon nekoliko razgovora neće biti ogromna, no to ne treba ni očekivati. Manji koraci će s vremenom dovesti do promjene koja čini veliku razliku.
Za kraj vam imam potrebu naglasiti da „manjkava“ osobnost ne postoji. Svatko od nas ima vrline i mane, drugačiji smo. Komunikativnost nije uvijek i za sve situacije prednost. Postoje ljudi koji su baš poput vas zatvoreniji i koji će radije tražiti društvo „šutljivijih“ ljudi. A njih nećete naći na glasnim mjestima pa vam se možda čini da ne postoje i da ste iznimka.
Fizički izgled i njegova privlačnost su relativan pojam. Da, postoji ljudi za koje bi većina na prvi pogled rekla da su lijepi jer imaju pravilne crte lica, skladnu figuru, ravne zube… No u isto vrijeme ono što je lijepo meni, ne mora biti i vama. I obrnuto. Nekada nam baš nečije nesavršenosti mogu biti lijepe i mogu nam baš zbog toga izdvojiti tu osobu kao posebnu.
Sve što sam vam napisala nije floskula. Mnogi ljudi za koje bi se vjerojatno složili da su privlačni nemaju samopouzdanja. I obrnuto. Najvažniji je osjećaj koji nosimo u sebi i činjenica prihvaćamo li sami sebe takvima kakvi jesmo. Jer to je jedina osoba za koju imamo garanciju da će s nama biti zauvijek. A na sreću, to su stvari na koje možemo utjecati. I stoga vam sugeriram da potražite podršku psihoterapeuta.
Sretno! Klinfo.hr 

Osjećam toliku usamljenost i prazninu da sam potpuno paraliziran pomaknuti se u bilo kojem smjeru

<para>Sramežljiva sam i nemam potrebu svaki dan družiti se s prijateljima. Da li je sve u redu sa mnom?
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga čitateljice,</para>
<para>bit ću vrlo direktna i odmah ti odgovoriti na pitanje: da, s tobom je sve u redu.</para>
<para>Nismo svi isti, a čak se i vrlo mala djeca (već po rođenju) prilično razlikuju. Dok su u nižoj dobi te razlike su djeci manje bitne, kako postajemo stariji tako se i više pitamo je li s nama sve u redu ako smo po nečemu drugačiji od vršnjaka. Bez obzira što imaš 16 godina i što ti se možda čini da svi tvoji vršnjaci žele non-stop izlaziti i družiti se, to nije tako. Neki to rade jer zaista imaju potrebu (to su ekstroverti), a drugi se možda boje da neće biti prihvaćeni pa to čine iako bi možda radije ostali kod kuće.</para>
<para>Introverti baterije pune u svojoj samoći i druženja ih ponekad iscrpljuju. Vole poznata lica, razgovore s bliskima. I jedni i drugi su normalni samo na drugačije načine provode slobodno vrijeme. Poanta je da introvert ne može postati ekstrovert niti obrnuto. Jedino što mogu je prihvatiti i prigrliti sebe jer i jedno i drugo nosi nešto pozitivno.</para>
<para>To što nisi nikada imala dečka niti se poljubila je također normalno. Ne postoji neko pravilo da bi svi u srednjoj školi trebali imati dečka ili se prvi put poljubiti. U konačnici, treba nam se netko i svidjeti da bi imali želju poljubiti ga i da postane naš dečko, zar ne?</para>
<para>Budući da sam i sama pomalo sramežljiv introvert, šaljem ti veliku podršku ?</para>

Sramežljiva sam i nemam se potrebe svaki dan družiti s prijateljima Imam 16 godina i slavim Novu godinu kod kuće. Neki prijatelji su me zvali da dođem slaviti s njima, ali nisam htjela jer ne poznajem skoro nikoga. Nikad nisam imala dečka, niti sam se poljubila. Sramežljiva sam i nemam potrebu svaki dan družiti se s prijateljima. Da li je sve u redu sa mnom?

Odgovor:

Draga čitateljice,
bit ću vrlo direktna i odmah ti odgovoriti na pitanje: da, s tobom je sve u redu.
Nismo svi isti, a čak se i vrlo mala djeca (već po rođenju) prilično razlikuju. Dok su u nižoj dobi te razlike su djeci manje bitne, kako postajemo stariji tako se i više pitamo je li s nama sve u redu ako smo po nečemu drugačiji od vršnjaka. Bez obzira što imaš 16 godina i što ti se možda čini da svi tvoji vršnjaci žele non-stop izlaziti i družiti se, to nije tako. Neki to rade jer zaista imaju potrebu (to su ekstroverti), a drugi se možda boje da neće biti prihvaćeni pa to čine iako bi možda radije ostali kod kuće.
Introverti baterije pune u svojoj samoći i druženja ih ponekad iscrpljuju. Vole poznata lica, razgovore s bliskima. I jedni i drugi su normalni samo na drugačije načine provode slobodno vrijeme. Poanta je da introvert ne može postati ekstrovert niti obrnuto. Jedino što mogu je prihvatiti i prigrliti sebe jer i jedno i drugo nosi nešto pozitivno.
To što nisi nikada imala dečka niti se poljubila je također normalno. Ne postoji neko pravilo da bi svi u srednjoj školi trebali imati dečka ili se prvi put poljubiti. U konačnici, treba nam se netko i svidjeti da bi imali želju poljubiti ga i da postane naš dečko, zar ne?
Budući da sam i sama pomalo sramežljiv introvert, šaljem ti veliku podršku ? Klinfo.hr 

Sramežljiva sam i nemam se potrebe svaki dan družiti s prijateljima

<para>Jedva preživljavamo samo od mog prihoda, a on je u svojih 32 godine jedva skupio dvije godine radnog staža i to na sezonskim poslovima. Uvijek bira samo takve privremene poslove, kako se ne bi morao duže zadržati na njima. Godinama je visio na burzi i lagao savjetodavki da se javlja na oglase, sve dok ga zbog neaktivnosti nisu izbrisali iz evidencije. Još uvijek se izvlači na recesiju. Ne želi ni pomagati u kući, potpuno je nesamostalan i ne zna si sam ništa skuhati. Ne zanimaju ga kućanski poslovi. Kada je stjecajem okolnosti nekoliko dana sam ostao doma, nije ništa jeo cijelo to vrijeme niti išta čistio za sobom. Sve se bojim u kakvom bi neredu živio da me nije bilo duže od tih par dana. I sam je priznao da bi se u tom slučaju totalno zapustio. Kad mu nešto skuham za par dana unaprijed, tada si to podgrije, ali ako ne skuham ništa, onda gladuje ili životari na suhoj hrani.</para>
<para>Nema nikakav hobi i nikad ga nije imao, govori da ga ništa ne zanima, a bilo kakvi izlasci, okupljanja ili proslave za njega su, citiram: moderna izmišljotina i produkt kapitalizma. Svaka reklama za neki proizvod, računi iz kafića/restorana, božićni i rođendanski pokloni za njega su čista pljačka i financiranje parazita. Cijele dane je zatvoren u sobi i sjedi pred računalom ili se izležava na krevetu. Gotovo uopće ne izlazi iz kuće, nema nijednog prijatelja i nikad nije imao djevojku. Govori da ga ne zanimaju normalna veza, brak ni djeca. Kako imamo vrlo otvorenu komunikaciju, nedavno mi je priznao da si je u zadnje tri godine od vlastite ušteđevine nekoliko puta priuštio odlazak k prostitutkama iz oglasnika, dok je meni slagao da ima nekog posla. Inače, u školi i na poslovima s njim nikad nije bilo problema, ono malo što je radio bio je odgovoran radnik i dobro funkcionira u timu, ali se privatno ni s kim ne zbližava. Bio je i uzoran učenik i student, nikad nije markirao s nastave niti se kretao u lošem društvu, ne puši i ne pije alkohol. Rodbina i poznanici ga uvijek hvale, ali već i njima postaje čudno da se u njegovom životu godinama ništa ne događa. Većina njegovih vršnjaka i školskih kolega već je osnovala svoje obitelji i rade.</para>
<para>U djetinjstvu mu materijalno nisam mogla puno omogućiti ali zato nam je komunikacija oduvijek bila dobra. Imao je financijski skromno ali prilično mirno djetinjstvo, bez većih trzavica u obitelji. Danas, kada na red dođe tema o osamostaljivanju, vješto izbjegava ikakvu raspravu, samo šuti ili daje neodređene odgovore, nastoji maksimalno ublažiti i relativizirati problem, a kada je argumentima stjeran u kut, tada daje lažna obećanja. Ne mogu ga samo tako izbaciti na ulicu (kao što mi neki savjetuju) jer mi je to ipak rođeni sin i imam samo njega.
To mu nije neka prolazna faza, takav je oduvijek. Kada mu predbacujem radi takvog ponašanja, on se slaže sa svim, ne opovrgava ništa i ne brani se, ali i dalje nepokolebljivo nastavlja po svom...
U čemu je problem kod njega? Već sam ozbiljno zabrinuta zbog cijele ove situacije.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana čitateljice,</para>
<para>vjerujem da se ne osjećate dobro i da vas cijela situacija sa sinom zabrinjava. Radi se o zdravom, mladom čovjeku koji zapravo uopće nije samostalan i što se onda u konačnici odražava na sve aspekte njegova života. Moj odgovor na vaše pitanje jest upravo taj: vaš sin nije samostalan.</para>
<para>Kako je moguće da osoba od 32 godine ne funkcionira samostalno – pa zapravo ste već sami djelomično dali odgovor. Ako ostane sam doma, on ne radi ništa te čeka da vi dođete i obavite sve što treba: skuhate, počistite itd. Pretpostavljam da se još nije dogodilo da to sve niste učinili umjesto njega. Ako nikada nije bio u poziciji da je doslovno na rubu svih snaga od gladi ili da mu životni prostor toliko zaudara da ne može u njemu boraviti, tada nije ni imao potrebu nešto promijeniti. Možda bi nešto učinio kada više ne bi imao „mrežu za spašavanje“, kada bi znao da ga neće na kraju uvijek mama izvući iz situacije.</para>
<para>Svjesna sam da vam je kao majci neprihvatljiva opcija da sina izbacite iz kuće. To je drastična odluka i nju vam u ovom trenutku ne bi ni sugerirala. No, bilo bi dobro da razmislite o tome kako će vas isti postupci i dalje voditi u iste situacije. Ako uvijek odustanete i na kraju skuhate/pospremite, tada vaš sin i dalje neće ništa činiti. Super je što načelno imate dobar odnos s njim i možete iskreno razgovarati, no razgovori zapravo nemaju smisla. Njemu je sve jasno (donekle), slaže se ali i dalje ništa ne mijenja. Nema potrebe. I neće doći dan kada će se on „trgnuti“ sam od sebe. Budući da ste u zajedničkom prostoru, pretpostavljam da ne možete dopustiti da vam npr. isključe struju jer režije nisu plaćene. No možete primjerice ne platiti Internet. Možete ne čistiti njegovu sobu. Ne prati njegov veš. Ne skuhati ručak. Da, bit će zapušten. Da, jest će suho a možda će biti i gladan. Omršavit će. Možda će vas biti sram. Možete li pregrmiti taj sram za njegovo dobro? Možete li razgovarati s njim i reći mu da ne želite više raditi za njega i ako sam nešto ne poduzme da će biti gladan/jesti suho i živjeti u nečistoći? I ovaj put ostati dosljedni?</para>
<para>Nesamostalnost ne nastaje u odrasloj dobi. Ona se taba već od malih nogu. Ako dijete ima roditelja koji će uvijek uskočiti i primjerice složiti krevet, dijete nikada neće imati potrebu taj krevet složiti samo. U početku se radi samo o krevetu pa situacija nije alarmantna. No onda krenu kućanski poslovi. Roditelji uskoče pa uvijek operu posuđe. Nije im teško. Pa slažu odjeću u ormar. I tako malo po malo obim poslova koje dijete ne radi (a može) postaje sve veći i veći. I u konačnici to dijete ni ne zna kako nešto napraviti (npr. uključiti perilicu veša) jer nikada to nije ni učinilo.
Velik broj roditelja ne želi da njihova djeca pate i važno im je da im je dijete sretno. Pa se trude činiti sve da dijete bude sretno, posebice ako smatraju da su u nekom segmentu zakinuti (npr. ako nemaju oba roditelja itd.). I time zapravo rade medvjeđu uslugu djetetu. Dijete mora biti i frustrirano i ljuto i nezadovoljno. Takvi osjećaji itekako mogu motivirati i potaknuti na želju da nešto promijeni.</para>
<para>Znam da promjena nikada nije jednostavna, no imajte na umu da će vas isti postupci i dalje voditi u iste situacije.</para>
<para>Šaljem vam podršku.</para>

Moj sin (32) potpuno je nesposoban brinuti o sebi i ne želi se osamostaliti Lijep pozdrav, molim vas za stručni savjet. Moj odrasli sin (32) ne želi raditi niti odseliti iz obiteljske kuće. Jedinac je, praktički od rođenja bez oca, živim sama s njim. Jedva preživljavamo samo od mog prihoda, a on je u svojih 32 godine jedva skupio dvije godine radnog staža i to na sezonskim poslovima. Uvijek bira samo takve privremene poslove, kako se ne bi morao duže zadržati na njima. Godinama je visio na burzi i lagao savjetodavki da se javlja na oglase, sve dok ga zbog neaktivnosti nisu izbrisali iz evidencije. Još uvijek se izvlači na recesiju. Ne želi ni pomagati u kući, potpuno je nesamostalan i ne zna si sam ništa skuhati. Ne zanimaju ga kućanski poslovi. Kada je stjecajem okolnosti nekoliko dana sam ostao doma, nije ništa jeo cijelo to vrijeme niti išta čistio za sobom. Sve se bojim u kakvom bi neredu živio da me nije bilo duže od tih par dana. I sam je priznao da bi se u tom slučaju totalno zapustio. Kad mu nešto skuham za par dana unaprijed, tada si to podgrije, ali ako ne skuham ništa, onda gladuje ili životari na suhoj hrani.
Nema nikakav hobi i nikad ga nije imao, govori da ga ništa ne zanima, a bilo kakvi izlasci, okupljanja ili proslave za njega su, citiram: moderna izmišljotina i produkt kapitalizma. Svaka reklama za neki proizvod, računi iz kafića/restorana, božićni i rođendanski pokloni za njega su čista pljačka i financiranje parazita. Cijele dane je zatvoren u sobi i sjedi pred računalom ili se izležava na krevetu. Gotovo uopće ne izlazi iz kuće, nema nijednog prijatelja i nikad nije imao djevojku. Govori da ga ne zanimaju normalna veza, brak ni djeca. Kako imamo vrlo otvorenu komunikaciju, nedavno mi je priznao da si je u zadnje tri godine od vlastite ušteđevine nekoliko puta priuštio odlazak k prostitutkama iz oglasnika, dok je meni slagao da ima nekog posla. Inače, u školi i na poslovima s njim nikad nije bilo problema, ono malo što je radio bio je odgovoran radnik i dobro funkcionira u timu, ali se privatno ni s kim ne zbližava. Bio je i uzoran učenik i student, nikad nije markirao s nastave niti se kretao u lošem društvu, ne puši i ne pije alkohol. Rodbina i poznanici ga uvijek hvale, ali već i njima postaje čudno da se u njegovom životu godinama ništa ne događa. Većina njegovih vršnjaka i školskih kolega već je osnovala svoje obitelji i rade.
U djetinjstvu mu materijalno nisam mogla puno omogućiti ali zato nam je komunikacija oduvijek bila dobra. Imao je financijski skromno ali prilično mirno djetinjstvo, bez većih trzavica u obitelji. Danas, kada na red dođe tema o osamostaljivanju, vješto izbjegava ikakvu raspravu, samo šuti ili daje neodređene odgovore, nastoji maksimalno ublažiti i relativizirati problem, a kada je argumentima stjeran u kut, tada daje lažna obećanja. Ne mogu ga samo tako izbaciti na ulicu (kao što mi neki savjetuju) jer mi je to ipak rođeni sin i imam samo njega.
To mu nije neka prolazna faza, takav je oduvijek. Kada mu predbacujem radi takvog ponašanja, on se slaže sa svim, ne opovrgava ništa i ne brani se, ali i dalje nepokolebljivo nastavlja po svom...
U čemu je problem kod njega? Već sam ozbiljno zabrinuta zbog cijele ove situacije.

Odgovor:

Poštovana čitateljice,
vjerujem da se ne osjećate dobro i da vas cijela situacija sa sinom zabrinjava. Radi se o zdravom, mladom čovjeku koji zapravo uopće nije samostalan i što se onda u konačnici odražava na sve aspekte njegova života. Moj odgovor na vaše pitanje jest upravo taj: vaš sin nije samostalan.
Kako je moguće da osoba od 32 godine ne funkcionira samostalno – pa zapravo ste već sami djelomično dali odgovor. Ako ostane sam doma, on ne radi ništa te čeka da vi dođete i obavite sve što treba: skuhate, počistite itd. Pretpostavljam da se još nije dogodilo da to sve niste učinili umjesto njega. Ako nikada nije bio u poziciji da je doslovno na rubu svih snaga od gladi ili da mu životni prostor toliko zaudara da ne može u njemu boraviti, tada nije ni imao potrebu nešto promijeniti. Možda bi nešto učinio kada više ne bi imao „mrežu za spašavanje“, kada bi znao da ga neće na kraju uvijek mama izvući iz situacije.
Svjesna sam da vam je kao majci neprihvatljiva opcija da sina izbacite iz kuće. To je drastična odluka i nju vam u ovom trenutku ne bi ni sugerirala. No, bilo bi dobro da razmislite o tome kako će vas isti postupci i dalje voditi u iste situacije. Ako uvijek odustanete i na kraju skuhate/pospremite, tada vaš sin i dalje neće ništa činiti. Super je što načelno imate dobar odnos s njim i možete iskreno razgovarati, no razgovori zapravo nemaju smisla. Njemu je sve jasno (donekle), slaže se ali i dalje ništa ne mijenja. Nema potrebe. I neće doći dan kada će se on „trgnuti“ sam od sebe. Budući da ste u zajedničkom prostoru, pretpostavljam da ne možete dopustiti da vam npr. isključe struju jer režije nisu plaćene. No možete primjerice ne platiti Internet. Možete ne čistiti njegovu sobu. Ne prati njegov veš. Ne skuhati ručak. Da, bit će zapušten. Da, jest će suho a možda će biti i gladan. Omršavit će. Možda će vas biti sram. Možete li pregrmiti taj sram za njegovo dobro? Možete li razgovarati s njim i reći mu da ne želite više raditi za njega i ako sam nešto ne poduzme da će biti gladan/jesti suho i živjeti u nečistoći? I ovaj put ostati dosljedni?
Nesamostalnost ne nastaje u odrasloj dobi. Ona se taba već od malih nogu. Ako dijete ima roditelja koji će uvijek uskočiti i primjerice složiti krevet, dijete nikada neće imati potrebu taj krevet složiti samo. U početku se radi samo o krevetu pa situacija nije alarmantna. No onda krenu kućanski poslovi. Roditelji uskoče pa uvijek operu posuđe. Nije im teško. Pa slažu odjeću u ormar. I tako malo po malo obim poslova koje dijete ne radi (a može) postaje sve veći i veći. I u konačnici to dijete ni ne zna kako nešto napraviti (npr. uključiti perilicu veša) jer nikada to nije ni učinilo.
Velik broj roditelja ne želi da njihova djeca pate i važno im je da im je dijete sretno. Pa se trude činiti sve da dijete bude sretno, posebice ako smatraju da su u nekom segmentu zakinuti (npr. ako nemaju oba roditelja itd.). I time zapravo rade medvjeđu uslugu djetetu. Dijete mora biti i frustrirano i ljuto i nezadovoljno. Takvi osjećaji itekako mogu motivirati i potaknuti na želju da nešto promijeni.
Znam da promjena nikada nije jednostavna, no imajte na umu da će vas isti postupci i dalje voditi u iste situacije.
Šaljem vam podršku. Klinfo.hr 

Moj sin (32) potpuno je nesposoban brinuti o sebi i ne želi se osamostaliti

<para>Kad to sve vidim, naravno da sam razočarana. Nemam namjeru prestati bit to što jesam, ali kako da se postavim prema ljudima koji nisu ispali korektni prema meni. Imam dojam da ako budem izravna, ispast će da nešto očekujem ili da sam željna nekoga ili nečega. Jedan primjer, osobi sam dala svoj stan da živi jer nije imala gdje, kad je došla do novaca i nečega, nije mi ni kavu platila. To je strašno. Ima još puno takvih priča. Kako da očvrsnem i naučim procijeniti? Hvala. Nadam se dobrom odgovoru.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga čitateljice,</para>
<para>iz vašeg pisma sam stekla dojam da niste zadovoljni odnosom drugih ljudi prema vama. Imate osjećaj da ulažete puno više nego što dobijete nazad i to je za vas razočaravajuće.</para>
<para>Također ste napisali da imate dojam da ako budete izravni da će ispasti da nešto očekujete. Moje pitanje vama jest - zar to zapravo nije točno? Ukoliko u neki odnos puno ulažete zar nije normalno i nešto očekivati zauzvrat? Odnosi – bilo prijateljski, ljubavni, pa čak i poslovni – funkcioniraju upravo na temelju reciprociteta. Svatko u taj odnos nešto daje: svoje vrijeme, posvećenost, pažnju, materijalne stvari. Ako isti nije uzajaman, odnosno ako jedna strana daje znatno više a druga manje (ili uopće ne), tada dolazi do nezadovoljstva „oštećene“ strane. I to je posve normalno. Odraz našega mentalnog zdravlja jest da za sebe tražimo da nam je dobro i ugodno.</para>
<para>Kako to riješiti? Jedini način je onaj vama možda manje ugodan, a to je jasno verbaliziranje i konfrontacija kada se radi o ljudima koji neće na vašu pažnju uzvratiti istom mjerom. Osobi kojoj ste ustupili stan možete reći da imate osjećaj da vas uzima zdravo za gotovo i da vam nije ok što ne cijeni vašu podršku i pomoć. Takav razgovor sigurno vam neće biti ugodan, no ako nekome ne kažemo što nas smeta ne možemo ni očekivati da će se nešto samo od sebe promijeniti ili riješiti. Možda ta osoba nije niti svjesna da njezini postupci nisu bili ok i da vas je povrijedila time što vam ni kavu nije platila iako ste joj učinili veliku uslugu. A možda je svjesna i zaista vas iskorištava. U oba slučaja konfrontacijom profitirate jer u prvoj opciji joj jasno dajete do znanja što vas smeta i ako je toj osobi stalo do odnosa promijenit će ponašanje. U drugoj varijanti će vjerojatno doći do prekida odnosa – što je također dobro ako nekome nije stalo do nas.</para>
<para>Na vaše pitanje kako procijeniti mogu vam samo odgovoriti da ne možemo unaprijed prepoznati kako će se netko ponašati prema nama. Priliku i dalje možete dati svima, jer kako ste rekli nemate namjeru prestati biti to što jeste. Ni ne morate. No kada vidite da se netko ne ponaša ok, možete konfrontirati. Možete prekinuti odnos u kojem se ne osjećate dobro. Zamislite to kao da radite za poslodavca koji vam mjesecima ne isplaćuje plaću. Biste li dali otkaz? Pretpostavljam da bi. Slično je i u prijateljskim odnosima. Ako nema reciprociteta i ako se u tom odnosu ne osjećamo dobro, ako druga strana u taj odnos ne ulaže, zar nije logično iz takvog odnosa otići i potražiti za sebe neki bolji gdje će nas tretirati kako bi željeli? A da bi dobili željeno, trebamo reći i tražiti za sebe. Trebamo verbalizirati drugima kada nam nešto nije ok.</para>
<para>Iako ovako napisano zvuči jednostavno, ako vam u praksi bude teško zauzeti se za sebe, uvijek možete potražiti stručnu pomoć.
Sretno!</para>

Previše dajem, a malo mi se vraća, pa sam razočarana Pozdrav, molim za konkretan odgovor. Ne znam točno formirati pitanje ali pokušat ću. Empatična sam i previše dobra. Previše dajem ljudima. Zauzvrat mi se slabo vraća. Kad to sve vidim, naravno da sam razočarana. Nemam namjeru prestati bit to što jesam, ali kako da se postavim prema ljudima koji nisu ispali korektni prema meni. Imam dojam da ako budem izravna, ispast će da nešto očekujem ili da sam željna nekoga ili nečega. Jedan primjer, osobi sam dala svoj stan da živi jer nije imala gdje, kad je došla do novaca i nečega, nije mi ni kavu platila. To je strašno. Ima još puno takvih priča. Kako da očvrsnem i naučim procijeniti? Hvala. Nadam se dobrom odgovoru.

Odgovor:

Draga čitateljice,
iz vašeg pisma sam stekla dojam da niste zadovoljni odnosom drugih ljudi prema vama. Imate osjećaj da ulažete puno više nego što dobijete nazad i to je za vas razočaravajuće.
Također ste napisali da imate dojam da ako budete izravni da će ispasti da nešto očekujete. Moje pitanje vama jest - zar to zapravo nije točno? Ukoliko u neki odnos puno ulažete zar nije normalno i nešto očekivati zauzvrat? Odnosi – bilo prijateljski, ljubavni, pa čak i poslovni – funkcioniraju upravo na temelju reciprociteta. Svatko u taj odnos nešto daje: svoje vrijeme, posvećenost, pažnju, materijalne stvari. Ako isti nije uzajaman, odnosno ako jedna strana daje znatno više a druga manje (ili uopće ne), tada dolazi do nezadovoljstva „oštećene“ strane. I to je posve normalno. Odraz našega mentalnog zdravlja jest da za sebe tražimo da nam je dobro i ugodno.
Kako to riješiti? Jedini način je onaj vama možda manje ugodan, a to je jasno verbaliziranje i konfrontacija kada se radi o ljudima koji neće na vašu pažnju uzvratiti istom mjerom. Osobi kojoj ste ustupili stan možete reći da imate osjećaj da vas uzima zdravo za gotovo i da vam nije ok što ne cijeni vašu podršku i pomoć. Takav razgovor sigurno vam neće biti ugodan, no ako nekome ne kažemo što nas smeta ne možemo ni očekivati da će se nešto samo od sebe promijeniti ili riješiti. Možda ta osoba nije niti svjesna da njezini postupci nisu bili ok i da vas je povrijedila time što vam ni kavu nije platila iako ste joj učinili veliku uslugu. A možda je svjesna i zaista vas iskorištava. U oba slučaja konfrontacijom profitirate jer u prvoj opciji joj jasno dajete do znanja što vas smeta i ako je toj osobi stalo do odnosa promijenit će ponašanje. U drugoj varijanti će vjerojatno doći do prekida odnosa – što je također dobro ako nekome nije stalo do nas.
Na vaše pitanje kako procijeniti mogu vam samo odgovoriti da ne možemo unaprijed prepoznati kako će se netko ponašati prema nama. Priliku i dalje možete dati svima, jer kako ste rekli nemate namjeru prestati biti to što jeste. Ni ne morate. No kada vidite da se netko ne ponaša ok, možete konfrontirati. Možete prekinuti odnos u kojem se ne osjećate dobro. Zamislite to kao da radite za poslodavca koji vam mjesecima ne isplaćuje plaću. Biste li dali otkaz? Pretpostavljam da bi. Slično je i u prijateljskim odnosima. Ako nema reciprociteta i ako se u tom odnosu ne osjećamo dobro, ako druga strana u taj odnos ne ulaže, zar nije logično iz takvog odnosa otići i potražiti za sebe neki bolji gdje će nas tretirati kako bi željeli? A da bi dobili željeno, trebamo reći i tražiti za sebe. Trebamo verbalizirati drugima kada nam nešto nije ok.
Iako ovako napisano zvuči jednostavno, ako vam u praksi bude teško zauzeti se za sebe, uvijek možete potražiti stručnu pomoć.
Sretno! Klinfo.hr 

Previše dajem, a malo mi se vraća, pa sam razočarana

<para>Ono što me najviše pogodilo su konstantna fizička i psihička maltretiranja tijekom cijelog života provedenog u obiteljskoj kući i zbog toga ne vjerujem da se mogu sama izvući iz lavine loših osjećaja, mržnje prema sebi, depresije, tjeskobe, napada panike te ogromnog i konstantnog osjećaja krivnje i za najmanje sitnice, za skroz banalne stvari (tipa kad me dečkov tata vozi na posao umjesto da idem pješke, ja osjećam da nisam zaslužila da je netko tako dobar prema meni).</para>
<para>Ono zbog čega Vam pišem je strašan osjećaj bezvrijednosti, suicidalnosti, depresije, krivnje i tjeskobe jer me vlastita mama ispsovala, napala i izvrijeđala jer mi je potrebna njena pomoć (u drugom sam gradu, a kod mame su dokumenti koje trebam predati u učilište gdje sam završila tečaj, a rekli su mi da trebam predati te dokumente tek kad sam se vratila u grad gdje sad živim).</para>
<para>Prilikom izljeva bijesa i napada, mama je udarila na ono s čime se ionako borim, što ne mogu naći posao i da sam zaslužila otkaz. Osim toga rekla mi je da baš znam zezat i da umjesto da rješavam svoje probleme, dajem drugima da ih riješe (što nije istina!) i da sam zato na tabletama (bila sam hospitalizirana na psihijatriji i sad već 9 mjeseci pijem tablete). Usred njenog napada, počela sam tako plakati da sam se tresla, nisam mogla prestati i fizički sam osjetila bol u srcu. Zbog njenih riječi sam se htjela ubiti i osjećala sam se tako beskorisno i nevrijedno, kao smeće.
Iako se osjećam suicidalno i želim se ubit i maknut se od tolikih problema, neću to napraviti (znam da je bitno za psihologa da ima potvrdu da se pacijent distancira od suicidalnih namjera, koristim izraz suicidalan da opišem kako se osjećam, no neću to napraviti).</para>
<para>Moje pitanje je - ne znam kako se nositi s ovim osjećajima, odvratnosti obitelji koja mi to stalno radi, ne znam kako prestati plakati i osjećati se kao žrtva i najgora osoba na svijetu i krivac za sve i jako jako odvratno, bezvrijedno i da moj život nema smisla.</para>
<para>Znam da ćete mi predložiti psihoterapiju i ja svim srcem želim ići, ali nemam novaca pa ne mogu trenutno, u budućnosti planiram ići.
Evo pišem Vam jer nemam kome, a stvarno se ne znam izvući iz ovih osjećaja i misli da sam bezvrijedna, da ništa ne vrijedim, da sam odvratna.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga čitateljice,</para>
<para>u ovom trenutku ne mogu ni zamisliti koliko ti je teško. Žao mi je što se osjećaš loše, što patiš i što nemaš podršku obitelji. Iako ti je teško, ipak si smogla snage napisati ovo pismo i potražiti pomoć i želim da znaš da je to velik i važan korak.</para>
<para>I sama si dobro pretpostavila da ću ti sugerirati psihoterapiju jer kako ne možemo sami sebe operirati već je neophodno da se predamo stručnjaku u ruke, takva je situacija i kada je u pitanju naše mentalno zdravlje. Za neke situacije nam zaista treba podrška stručnjaka. Postoje savjetovališta u kojima rade psihoterapeuti besplatno – npr. Tesa (u Zagrebu), Obiteljska savjetovališta (ima ih u raznim gradovima). Vjerujem da bi ti u ovom trenutku zaista trebala podrška stručne osobe.</para>
<para>S obzirom da si napisala u svom pismu da te tata od dečka vozio na posao – jesu li dečko i njegova obitelj osobe od povjerenja na čiju podršku možeš računati? Imaš li nekoga s kim možeš pričati kada ti je teško? Ta osoba ne može biti zamjena za psihoterapiju, no može ti olakšati u situaciji kada ti je teško na način samo da znaš da imaš nekoga tko je na tvojoj strani, uz tebe.</para>
<para>Nažalost, to što imamo obitelj nije ujedno i garancija da će ta obitelj biti uz nas i naše utočište. Nekada obiteljska okolina može biti prilično toksična i jedino što možemo u takvoj situaciji jest odmaknuti se. Ako imamo otvorenu ranu i netko nas stalno po toj rani dira, rana će teško zacijeliti. No ako se odmaknemo od onih koji diraju ranu i u isto vrijeme ranu tretiramo, situacija će biti znatno bolja. U ovom trenutku je za tebe važno da se okružiš ljudima koji ne diraju ranu. To što uzimaš lijekove znači da se brineš o sebi, da tražiš pomoć i da radiš na tome da se osjećaš ok. To rade borci.</para>
<para>Iako zamjene za psihoterapiju nema i zaista mislim da je važno da potražiš pomoć stručnjaka, do tada bih ti sugerirala da uzmeš list papira i napišeš bar 10 stvari koje su ti kod tebe super. Npr. možda lijepo pišeš; možda znaš jako dobro utješiti druge; možda ti je baš predivan tvoj osmijeh; itd. Taj popis stavi na vidljivo mjesto da te podsjeća na tvoje dobre osobine. Ako ti je teško smisliti popis, možeš pitati dečka što mu se kod tebe sviđa. No neka to ne bude za svih 10 stvari, nego samo jednu ili dvije.</para>
<para>Svaki dan nađi tri pozitivne stvari u danu i zapiši ih na papir. To ne mora biti ništa veliko: možda ti se prodavačica osmjehnula; možda si pomazila psa na cesti a on te nagradio mahanjem repa i „pusom“… Fokus stavljaj na takve stvari. Ima ih jako puno, no često smo više fokusirani na ono negativno pa one lijepe stvari ni ne primjećujemo. Sve ovo je samo „štaka“, no u ovim momentima ti može pomoći da svoje misli usmjeravaš prema nečemu konstruktivnom. Također bi bilo dobro ako postoji nešto što te zanima, da svoje vrijeme posvetiš tom hobiju. Je li to pisanje, čitanje, izrada nečega rukom – sve je dobrodošlo. Ako nemaš hobi i nisi sigurna što ti ide, uvijek možeš iskušavati. Možda otkriješ nešto o sebi.</para>
<para>Iako si u pismu navela da se nećeš ubiti, želim ti napomenuti da postoje stručnjaci čiju pomoć možeš zatražiti u trenucima kada se osjećaš da si na rubu snaga. To je Centar za krizna stanja u KBC Zagreb, Kišpatićeva 12 gdje možeš osobno doći bez najave i uputnice svaki dan između 8:00 i 20:00 sati ili nazvati telefonom u bilo koje doba na 01/2376-470.</para>
<para>Šaljem ti podršku.</para>

Osjećam se bezvrijedno, usamljeno, tjeskobno i suicidalno. Ne znam kako si pomoći Poštovani, dobar dan! Osjećam se tako loše, bezvoljno, nevoljeno i odbačeno. Osjećam da nemam nikoga uz sebe i da sam sama, jer nemam podršku od nikoga iz obitelji (od koje sam se odselila). Ono što me najviše pogodilo su konstantna fizička i psihička maltretiranja tijekom cijelog života provedenog u obiteljskoj kući i zbog toga ne vjerujem da se mogu sama izvući iz lavine loših osjećaja, mržnje prema sebi, depresije, tjeskobe, napada panike te ogromnog i konstantnog osjećaja krivnje i za najmanje sitnice, za skroz banalne stvari (tipa kad me dečkov tata vozi na posao umjesto da idem pješke, ja osjećam da nisam zaslužila da je netko tako dobar prema meni).
Ono zbog čega Vam pišem je strašan osjećaj bezvrijednosti, suicidalnosti, depresije, krivnje i tjeskobe jer me vlastita mama ispsovala, napala i izvrijeđala jer mi je potrebna njena pomoć (u drugom sam gradu, a kod mame su dokumenti koje trebam predati u učilište gdje sam završila tečaj, a rekli su mi da trebam predati te dokumente tek kad sam se vratila u grad gdje sad živim).
Prilikom izljeva bijesa i napada, mama je udarila na ono s čime se ionako borim, što ne mogu naći posao i da sam zaslužila otkaz. Osim toga rekla mi je da baš znam zezat i da umjesto da rješavam svoje probleme, dajem drugima da ih riješe (što nije istina!) i da sam zato na tabletama (bila sam hospitalizirana na psihijatriji i sad već 9 mjeseci pijem tablete). Usred njenog napada, počela sam tako plakati da sam se tresla, nisam mogla prestati i fizički sam osjetila bol u srcu. Zbog njenih riječi sam se htjela ubiti i osjećala sam se tako beskorisno i nevrijedno, kao smeće.
Iako se osjećam suicidalno i želim se ubit i maknut se od tolikih problema, neću to napraviti (znam da je bitno za psihologa da ima potvrdu da se pacijent distancira od suicidalnih namjera, koristim izraz suicidalan da opišem kako se osjećam, no neću to napraviti).
Moje pitanje je - ne znam kako se nositi s ovim osjećajima, odvratnosti obitelji koja mi to stalno radi, ne znam kako prestati plakati i osjećati se kao žrtva i najgora osoba na svijetu i krivac za sve i jako jako odvratno, bezvrijedno i da moj život nema smisla.
Znam da ćete mi predložiti psihoterapiju i ja svim srcem želim ići, ali nemam novaca pa ne mogu trenutno, u budućnosti planiram ići.
Evo pišem Vam jer nemam kome, a stvarno se ne znam izvući iz ovih osjećaja i misli da sam bezvrijedna, da ništa ne vrijedim, da sam odvratna.

Odgovor:

Draga čitateljice,
u ovom trenutku ne mogu ni zamisliti koliko ti je teško. Žao mi je što se osjećaš loše, što patiš i što nemaš podršku obitelji. Iako ti je teško, ipak si smogla snage napisati ovo pismo i potražiti pomoć i želim da znaš da je to velik i važan korak.
I sama si dobro pretpostavila da ću ti sugerirati psihoterapiju jer kako ne možemo sami sebe operirati već je neophodno da se predamo stručnjaku u ruke, takva je situacija i kada je u pitanju naše mentalno zdravlje. Za neke situacije nam zaista treba podrška stručnjaka. Postoje savjetovališta u kojima rade psihoterapeuti besplatno – npr. Tesa (u Zagrebu), Obiteljska savjetovališta (ima ih u raznim gradovima). Vjerujem da bi ti u ovom trenutku zaista trebala podrška stručne osobe.
S obzirom da si napisala u svom pismu da te tata od dečka vozio na posao – jesu li dečko i njegova obitelj osobe od povjerenja na čiju podršku možeš računati? Imaš li nekoga s kim možeš pričati kada ti je teško? Ta osoba ne može biti zamjena za psihoterapiju, no može ti olakšati u situaciji kada ti je teško na način samo da znaš da imaš nekoga tko je na tvojoj strani, uz tebe.
Nažalost, to što imamo obitelj nije ujedno i garancija da će ta obitelj biti uz nas i naše utočište. Nekada obiteljska okolina može biti prilično toksična i jedino što možemo u takvoj situaciji jest odmaknuti se. Ako imamo otvorenu ranu i netko nas stalno po toj rani dira, rana će teško zacijeliti. No ako se odmaknemo od onih koji diraju ranu i u isto vrijeme ranu tretiramo, situacija će biti znatno bolja. U ovom trenutku je za tebe važno da se okružiš ljudima koji ne diraju ranu. To što uzimaš lijekove znači da se brineš o sebi, da tražiš pomoć i da radiš na tome da se osjećaš ok. To rade borci.
Iako zamjene za psihoterapiju nema i zaista mislim da je važno da potražiš pomoć stručnjaka, do tada bih ti sugerirala da uzmeš list papira i napišeš bar 10 stvari koje su ti kod tebe super. Npr. možda lijepo pišeš; možda znaš jako dobro utješiti druge; možda ti je baš predivan tvoj osmijeh; itd. Taj popis stavi na vidljivo mjesto da te podsjeća na tvoje dobre osobine. Ako ti je teško smisliti popis, možeš pitati dečka što mu se kod tebe sviđa. No neka to ne bude za svih 10 stvari, nego samo jednu ili dvije.
Svaki dan nađi tri pozitivne stvari u danu i zapiši ih na papir. To ne mora biti ništa veliko: možda ti se prodavačica osmjehnula; možda si pomazila psa na cesti a on te nagradio mahanjem repa i „pusom“… Fokus stavljaj na takve stvari. Ima ih jako puno, no često smo više fokusirani na ono negativno pa one lijepe stvari ni ne primjećujemo. Sve ovo je samo „štaka“, no u ovim momentima ti može pomoći da svoje misli usmjeravaš prema nečemu konstruktivnom. Također bi bilo dobro ako postoji nešto što te zanima, da svoje vrijeme posvetiš tom hobiju. Je li to pisanje, čitanje, izrada nečega rukom – sve je dobrodošlo. Ako nemaš hobi i nisi sigurna što ti ide, uvijek možeš iskušavati. Možda otkriješ nešto o sebi.
Iako si u pismu navela da se nećeš ubiti, želim ti napomenuti da postoje stručnjaci čiju pomoć možeš zatražiti u trenucima kada se osjećaš da si na rubu snaga. To je Centar za krizna stanja u KBC Zagreb, Kišpatićeva 12 gdje možeš osobno doći bez najave i uputnice svaki dan između 8:00 i 20:00 sati ili nazvati telefonom u bilo koje doba na 01/2376-470.
Šaljem ti podršku. Klinfo.hr 

Osjećam se bezvrijedno, usamljeno, tjeskobno i suicidalno. Ne znam kako si pomoći

<para>Naime, jednostavno on zna jako malo stvari o meni, zna za par prijatelja s kojima se družim i gdje izlazim. Nikada mu nisam pričao o problemima, ljubavnim, prijateljskim, nikakvim. Nismo nikad bili otvoreni, a sve o meni saznao je preko majke s kojom imam pravi odnos roditelja i sina.</para>
<para>Ja sam na to navikao i nisam imao većih problema dok nije počeo sve češće kontrolirati moj život, a ja se zbog toga sve više zatvarati pred njim.</para>
<para>On je jako negativna osoba i to utječe na mene. Kad nije kod kuće sve je u redu, ali onda dođe nervozan i nađe razlog kako bi ubio raspoloženje u kući. On nikada nije normalno razgovarao, uvijek kroz viku, psovanje, vrijeđanje i omalovažavanje.</para>
<para>Na primjer, nedavno je jedan od mojih najboljih prijatelja slavio rođendan, a ja sam naravno išao i kupio mu poklon svojim novcem. Otac je cijelo vrijeme šutio i bio neraspoložen, a poklon je vidio još dan ranije. Prije nego što sam krenuo na proslavu me napao i govorio kako mi zabranjuje da idem tamo, da me je prijatelj pozvao samo zbog poklona, da mu ništa ne značim, da se ne trebam družiti s njim i ostalo. Ja sam samo šutio i oblačio se, jer sam znao kako je to samo jedan ispad. No on me je toliko napadao dok nisam pukao i rekao mu da me prestane napadati zbog gluposti i da je jako negativna osoba koja mi je upravo ubila raspoloženje.
I tako je i bilo. Otišao sam tamo i stalno sam mislio na njega i nisam se mogao opustiti. Sljedećih nekoliko dana nije pričao sa mnom jer je rekao kako sam ga uvrijedio svojom neposlušnošću i zato što sam mu rekao da je stalno negativan.</para>
<para>Ima jako puno primjera i ja ne znam više kako da se ponašam. Nekad se nađem u situaciji da ne mogu biti u prostoriji s njim ni 5 minuta, nego moram otići u sobu jer se osjećam jako nelagodno, kao da sjedim sa strancem, a ne s ocem. Također ima dana kad ne mogu uopće biti kod kuće, nego ga pokušavam izbjegavati maksimalno jer se bolje osjećam dok mi nije u blizini.
Ali htio ja ili ne, osuđen sam da provodim vrijeme s njim i dijelim prostor, jer nisam potpuno samostalan. Ja imam sve manje i manje samopoštovanja i osjećam kako se nekad raspadam zbog njegovog ponašanja. Svjestan sam da on meni ne želi loše, ali on to pokazuje na jako loš način. Njegov otac ga je izbacio iz kuće u mojim godinama i od kada ga ja znam nemaju dobar odnos i također se uvijek ponaša paranoično, kao da mu svi žele zlo, smjestiti mu i nitko nije dovoljno dobar da bi zaslužio njegovo povjerenje.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Dragi čitatelju,</para>
<para>jako mi je žao što nemaš dobar odnos s ocem. Vjerujem da je teško živjeti u istom prostoru s nekim tko nam je obitelj, a zapravo nemamo osjećaj da se tako i ponaša. Nažalost, to što nam je netko tata ne znači da će se prema nama ponašati ok i da će nam biti podrška. Koji je razlog tome – ima ih puno i u ovom trenutku ne mogu znati zašto je to tako s tvojim tatom. Moguće je da osoba sama nema model kako biti dobar roditelj; da ne zna prepoznati što njegovom djetetu treba; da nema kapaciteta zbog vlastitih briga i problema; da je generalno nezadovoljna sobom i svojim životom pa to prenosi na obitelj… Razlog uvijek postoji, no razumijevanje razloga u isto vrijeme ne podrazumijeva i toleranciju nečijeg ponašanja koje nije ok.</para>
<para>Nisam dobila konkretno pitanje, no kako si naveo da imaš sve manje samopoštovanja i da se raspadaš, jasno je da se njegovo ponašanje negativno odražava na tebe. Odnos s drugima ne možemo popraviti ako obje strane nisu spremne na razgovor, suradnju i kompromise. Ako procijeniš da razgovor s tvojim tatom ima smisla, razgovaraj s njim. Reci mu da se osjećaš loše, da ga voliš i stalo ti je do vašeg odnosa no da imaš osjećaj da te ne smatra dovoljno dobrim. Reci mu da ti treba njegova podrška i da ti uvijek može reći ako se oko nečega ne slaže s tobom, no da ti je važan način.</para>
<para>Ako procijeniš da razgovor nema smisla ili se pokaže da nije urodio plodom, jedino što možeš je distancirati se iz tog odnosa. To nije lako i zato bih ti savjetovala da potražiš pomoć stručnjaka.</para>
<para>Također je dobro što imaš mamu koja te podržava i s kojom, pretpostavljam, možeš razgovarati i o ovim situacijama. Kada osjetiš da ponašanje tvog tate utječe na tvoje stanje, zatraži mamu da te utješi. Sjeti se da on ide iz pozicije vlastitog nezadovoljstva i da sve što govori zapravo nema veze s tobom već samo s njegovim unutarnjim stanjem. Okruži se ljudima (prijateljima) koji su pozitivni, s kojima se osjećaš ugodno. Nađi svoj ispušni ventil kroz hobije ili sport. Sve to može ti pomoći dok dijeliš prostor s tatom. A to neće biti vječno.</para>
<para>Šaljem ti podršku.</para>

Imam loš odnos s ocem i uz njega se osjećam nelagodno i negativno Pozdrav, imam 19 godina, a početkom godine punim 20 i imam problem s ocem. S njim nikad nisam imao kvalitetan odnos i to sam shvatio tek nedavno. Naime, jednostavno on zna jako malo stvari o meni, zna za par prijatelja s kojima se družim i gdje izlazim. Nikada mu nisam pričao o problemima, ljubavnim, prijateljskim, nikakvim. Nismo nikad bili otvoreni, a sve o meni saznao je preko majke s kojom imam pravi odnos roditelja i sina.
Ja sam na to navikao i nisam imao većih problema dok nije počeo sve češće kontrolirati moj život, a ja se zbog toga sve više zatvarati pred njim.
On je jako negativna osoba i to utječe na mene. Kad nije kod kuće sve je u redu, ali onda dođe nervozan i nađe razlog kako bi ubio raspoloženje u kući. On nikada nije normalno razgovarao, uvijek kroz viku, psovanje, vrijeđanje i omalovažavanje.
Na primjer, nedavno je jedan od mojih najboljih prijatelja slavio rođendan, a ja sam naravno išao i kupio mu poklon svojim novcem. Otac je cijelo vrijeme šutio i bio neraspoložen, a poklon je vidio još dan ranije. Prije nego što sam krenuo na proslavu me napao i govorio kako mi zabranjuje da idem tamo, da me je prijatelj pozvao samo zbog poklona, da mu ništa ne značim, da se ne trebam družiti s njim i ostalo. Ja sam samo šutio i oblačio se, jer sam znao kako je to samo jedan ispad. No on me je toliko napadao dok nisam pukao i rekao mu da me prestane napadati zbog gluposti i da je jako negativna osoba koja mi je upravo ubila raspoloženje.
I tako je i bilo. Otišao sam tamo i stalno sam mislio na njega i nisam se mogao opustiti. Sljedećih nekoliko dana nije pričao sa mnom jer je rekao kako sam ga uvrijedio svojom neposlušnošću i zato što sam mu rekao da je stalno negativan.
Ima jako puno primjera i ja ne znam više kako da se ponašam. Nekad se nađem u situaciji da ne mogu biti u prostoriji s njim ni 5 minuta, nego moram otići u sobu jer se osjećam jako nelagodno, kao da sjedim sa strancem, a ne s ocem. Također ima dana kad ne mogu uopće biti kod kuće, nego ga pokušavam izbjegavati maksimalno jer se bolje osjećam dok mi nije u blizini.
Ali htio ja ili ne, osuđen sam da provodim vrijeme s njim i dijelim prostor, jer nisam potpuno samostalan. Ja imam sve manje i manje samopoštovanja i osjećam kako se nekad raspadam zbog njegovog ponašanja. Svjestan sam da on meni ne želi loše, ali on to pokazuje na jako loš način. Njegov otac ga je izbacio iz kuće u mojim godinama i od kada ga ja znam nemaju dobar odnos i također se uvijek ponaša paranoično, kao da mu svi žele zlo, smjestiti mu i nitko nije dovoljno dobar da bi zaslužio njegovo povjerenje.

Odgovor:

Dragi čitatelju,
jako mi je žao što nemaš dobar odnos s ocem. Vjerujem da je teško živjeti u istom prostoru s nekim tko nam je obitelj, a zapravo nemamo osjećaj da se tako i ponaša. Nažalost, to što nam je netko tata ne znači da će se prema nama ponašati ok i da će nam biti podrška. Koji je razlog tome – ima ih puno i u ovom trenutku ne mogu znati zašto je to tako s tvojim tatom. Moguće je da osoba sama nema model kako biti dobar roditelj; da ne zna prepoznati što njegovom djetetu treba; da nema kapaciteta zbog vlastitih briga i problema; da je generalno nezadovoljna sobom i svojim životom pa to prenosi na obitelj… Razlog uvijek postoji, no razumijevanje razloga u isto vrijeme ne podrazumijeva i toleranciju nečijeg ponašanja koje nije ok.
Nisam dobila konkretno pitanje, no kako si naveo da imaš sve manje samopoštovanja i da se raspadaš, jasno je da se njegovo ponašanje negativno odražava na tebe. Odnos s drugima ne možemo popraviti ako obje strane nisu spremne na razgovor, suradnju i kompromise. Ako procijeniš da razgovor s tvojim tatom ima smisla, razgovaraj s njim. Reci mu da se osjećaš loše, da ga voliš i stalo ti je do vašeg odnosa no da imaš osjećaj da te ne smatra dovoljno dobrim. Reci mu da ti treba njegova podrška i da ti uvijek može reći ako se oko nečega ne slaže s tobom, no da ti je važan način.
Ako procijeniš da razgovor nema smisla ili se pokaže da nije urodio plodom, jedino što možeš je distancirati se iz tog odnosa. To nije lako i zato bih ti savjetovala da potražiš pomoć stručnjaka.
Također je dobro što imaš mamu koja te podržava i s kojom, pretpostavljam, možeš razgovarati i o ovim situacijama. Kada osjetiš da ponašanje tvog tate utječe na tvoje stanje, zatraži mamu da te utješi. Sjeti se da on ide iz pozicije vlastitog nezadovoljstva i da sve što govori zapravo nema veze s tobom već samo s njegovim unutarnjim stanjem. Okruži se ljudima (prijateljima) koji su pozitivni, s kojima se osjećaš ugodno. Nađi svoj ispušni ventil kroz hobije ili sport. Sve to može ti pomoći dok dijeliš prostor s tatom. A to neće biti vječno.
Šaljem ti podršku. Klinfo.hr 

Imam loš odnos s ocem i uz njega se osjećam nelagodno i negativno

<para>Moram reći da napreduje i da je logopedica zadovoljna. Vježbamo i kod kuće ako treba. Mene prvenstveno zanima kako da ja s njom učim? Matematika joj ide, shvati ju odmah. No ostale predmete moram s njom učiti napamet. Koliko sam primijetila, na satu ništa ne zapamti. Na primjer, lekcije iz prirode i definicije joj zapišem na papir i onda ih uči tako. Što ih više puta ili dana ponavljamo, njoj to ostaje u pamćenju. Hrvatski isto tako. Zapamti definicije, a ja joj pred ispit (uglavnom gramatika) znam isprintati slične zadatke. I to tako funkcionira.</para>
<para>Ali problem je što to vremenski (vježbanje i učenje) dugo traje. Ponekad po 3 sata dnevno, nekad i 4. Još imamo i mlađu seku od 2 i pol godine i zna se dogodit da je "zapostavljena" jer ja moram glumiti učiteljicu. S jedne strane ona pamti sve što se tiče okoline, događaje od prije par mjeseci, razgovore, obećanja, a s druge strane na satu ne zapamti niti jednu rečenicu. Ako je domaća zadaća da zaokruži broj stranice, ona će to i napraviti, ali ako je zadaća usmena, pod obavezno ju krivo prenese, pola zaboravi. Svaki drugi dan moram zvati neku od mama da saznam točnu zadaću. Ponekad se osjećam umorno i iscrpljeno zbog svega, jer pratim sve to kao da se ja školujem.</para>
<para>Nemojte me krivo shvatiti, hvala bogu pa sam kod kuće i mogu joj pomoći, ali do kad će biti tako? Je li to normalno u njenoj dobi? Ili je čak i dobro da se već sad nauči da mora učiti makar to bilo napamet, bez razumijevanja, kako ja znam reći ponekad. Vrlo je uporna i ne odustaje, ali to u školi nije primijenila.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>prema opisanom svakako vam sugeriram da napravite procjenu slušnog pamćenja, slušnog procesuiranja, te pažnje i koncentracije djevojčice. Jedna sveobuhvatna procjena logopeda i edukacijskog rehabilitatora dat će odgovore na sva vaša pitanja.</para>
<para>Ovo vam posebno savjetujem jer u pitanju spominjete i anamnestički dio koji je obilježen logopedskim terapijama i artikulacijskim teškoćama.</para>
<para>Važno je, tijekom procjena koje sam vam navela, otkriti i stil učenja vašeg djeteta. Prema opisanom, djevojčica na satu vrlo malo toga upamti a vi ste do sada naglasak stavljali na učenje definicija slušnim kanalom te navodite kako to sve skupa jako dugo traje. Ukoliko djevojčica informacije bolje upija vizualnim putem, tada i stil učenja treba biti potpuno drugačiji (mentalne mape, obilježavanje teksta markerima).</para>
<para>Nakon obavljenih procjena djevojčicu treba podučiti tehnikama učenja sukladno stilu učenja koji je kod nje dominantan. Vjerujem kako će prethodno opisani koraci rezultirati kvalitetnijim učenjem i smanjenjem vašeg angažmana.</para>

Moja kćer ne uči s razumijevanjem već sve uči napamet Dobar dan! Imam jednu bistru curicu koja ide u 2. razred osnovne škole. U vrtiću ju je pratio logoped zbog izgovora glasova. To se nastavilo i u školi. Moram reći da napreduje i da je logopedica zadovoljna. Vježbamo i kod kuće ako treba. Mene prvenstveno zanima kako da ja s njom učim? Matematika joj ide, shvati ju odmah. No ostale predmete moram s njom učiti napamet. Koliko sam primijetila, na satu ništa ne zapamti. Na primjer, lekcije iz prirode i definicije joj zapišem na papir i onda ih uči tako. Što ih više puta ili dana ponavljamo, njoj to ostaje u pamćenju. Hrvatski isto tako. Zapamti definicije, a ja joj pred ispit (uglavnom gramatika) znam isprintati slične zadatke. I to tako funkcionira.
Ali problem je što to vremenski (vježbanje i učenje) dugo traje. Ponekad po 3 sata dnevno, nekad i 4. Još imamo i mlađu seku od 2 i pol godine i zna se dogodit da je "zapostavljena" jer ja moram glumiti učiteljicu. S jedne strane ona pamti sve što se tiče okoline, događaje od prije par mjeseci, razgovore, obećanja, a s druge strane na satu ne zapamti niti jednu rečenicu. Ako je domaća zadaća da zaokruži broj stranice, ona će to i napraviti, ali ako je zadaća usmena, pod obavezno ju krivo prenese, pola zaboravi. Svaki drugi dan moram zvati neku od mama da saznam točnu zadaću. Ponekad se osjećam umorno i iscrpljeno zbog svega, jer pratim sve to kao da se ja školujem.
Nemojte me krivo shvatiti, hvala bogu pa sam kod kuće i mogu joj pomoći, ali do kad će biti tako? Je li to normalno u njenoj dobi? Ili je čak i dobro da se već sad nauči da mora učiti makar to bilo napamet, bez razumijevanja, kako ja znam reći ponekad. Vrlo je uporna i ne odustaje, ali to u školi nije primijenila.

Odgovor:

Poštovana,
prema opisanom svakako vam sugeriram da napravite procjenu slušnog pamćenja, slušnog procesuiranja, te pažnje i koncentracije djevojčice. Jedna sveobuhvatna procjena logopeda i edukacijskog rehabilitatora dat će odgovore na sva vaša pitanja.
Ovo vam posebno savjetujem jer u pitanju spominjete i anamnestički dio koji je obilježen logopedskim terapijama i artikulacijskim teškoćama.
Važno je, tijekom procjena koje sam vam navela, otkriti i stil učenja vašeg djeteta. Prema opisanom, djevojčica na satu vrlo malo toga upamti a vi ste do sada naglasak stavljali na učenje definicija slušnim kanalom te navodite kako to sve skupa jako dugo traje. Ukoliko djevojčica informacije bolje upija vizualnim putem, tada i stil učenja treba biti potpuno drugačiji (mentalne mape, obilježavanje teksta markerima).
Nakon obavljenih procjena djevojčicu treba podučiti tehnikama učenja sukladno stilu učenja koji je kod nje dominantan. Vjerujem kako će prethodno opisani koraci rezultirati kvalitetnijim učenjem i smanjenjem vašeg angažmana. Klinfo.hr 

STELA HORVAT

Moja kćer ne uči s razumijevanjem već sve uči napamet

<para>Savršeno razumije i rješava čak i kompleksnije naredbe, prepoznaje i izgovara gotovo sva slova pojedinačno. Ali čim ju upitamo da ponovi riječi kao što su, vode, papati, piti ili bilo što drugo ili posramljeno kaže ne ili postane ljutita i agresivna. Kada je u malo boljem raspoloženju doista se potrudi ponoviti, ali joj jednostavno ne ide.
Savršeno raspoznaje oblike i stvari i povezuje ih s mjestom na kojem ih je prije vidjela ili smo joj rekli da se tamo nalaze. I ne znam da li je povezano, ali uopće ne raspoznaje boje.</para>
<para>Moje pitanje je: trebamo li se već brinuti i zatražiti pregled kod specijalista ili da još pričekamo? Što se svega ostalog tiče, zdrava je, normalnog ponašanja prema nama i drugima i nikakvih drugih problema nema. Unaprijed vam zahvaljujemo na odgovoru.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana mama,</para>
<para>pojavi i razvoju ekspresivnog govora prethodi razvoj komunikacije i receptivnog govora. Naveli ste kako vaša djevojčica jako dobro komunicira i razumije sve naloge i upute, te razumije funkciju predmeta. Za njenu dob nam je iznimno važan upravo način na koji komunicira (razumije li naloge, gleda li vas u oči kada joj se obraćate, odaziva li se na ime, ima li pokaznu gestu).
Prema opisanom se čini kako je taj dio njenog razvoja uredan.</para>
<para>Pišete mi i kako dijete vrlo malo koristi govor u svrhe komunikacije i kako ima otpor prema navedenom. U ovoj dobi, a kada se komunikacija uredno razvija, to ne mora biti ništa zabrinjavajuće. No, kako biste dobili upute i savjete za poticanje razvoja govora te kako biste uklonili svaku sumnju, sugeriram vam da napravite logopedsku procjenu djeteta.</para>

Naša djevojčica (2,5) ne raspoznaje boje i ne govori više od nekoliko riječi Poštovani, imam pitanje vezano za razvoj govora djeteta. Naime, imamo malu djevojčicu od 2,5 godine koja ne govori ništa više od jednostavnih slogova kao što su mama, tata, baba i deda. Savršeno razumije i rješava čak i kompleksnije naredbe, prepoznaje i izgovara gotovo sva slova pojedinačno. Ali čim ju upitamo da ponovi riječi kao što su, vode, papati, piti ili bilo što drugo ili posramljeno kaže ne ili postane ljutita i agresivna. Kada je u malo boljem raspoloženju doista se potrudi ponoviti, ali joj jednostavno ne ide.
Savršeno raspoznaje oblike i stvari i povezuje ih s mjestom na kojem ih je prije vidjela ili smo joj rekli da se tamo nalaze. I ne znam da li je povezano, ali uopće ne raspoznaje boje.
Moje pitanje je: trebamo li se već brinuti i zatražiti pregled kod specijalista ili da još pričekamo? Što se svega ostalog tiče, zdrava je, normalnog ponašanja prema nama i drugima i nikakvih drugih problema nema. Unaprijed vam zahvaljujemo na odgovoru.

Odgovor:

Poštovana mama,
pojavi i razvoju ekspresivnog govora prethodi razvoj komunikacije i receptivnog govora. Naveli ste kako vaša djevojčica jako dobro komunicira i razumije sve naloge i upute, te razumije funkciju predmeta. Za njenu dob nam je iznimno važan upravo način na koji komunicira (razumije li naloge, gleda li vas u oči kada joj se obraćate, odaziva li se na ime, ima li pokaznu gestu).
Prema opisanom se čini kako je taj dio njenog razvoja uredan.
Pišete mi i kako dijete vrlo malo koristi govor u svrhe komunikacije i kako ima otpor prema navedenom. U ovoj dobi, a kada se komunikacija uredno razvija, to ne mora biti ništa zabrinjavajuće. No, kako biste dobili upute i savjete za poticanje razvoja govora te kako biste uklonili svaku sumnju, sugeriram vam da napravite logopedsku procjenu djeteta. Klinfo.hr 

Naša djevojčica (2,5) ne raspoznaje boje i ne govori više od nekoliko riječi

<para>Čitanje mu je katastrofa, koliko god svi mi se trudili on za sve ima vremena. Ni pohvala, ni kazna, ništa ne pali kod njega. Kako da pomognem svome djetetu da bude odgovorniji i brži u rješavanju zadaća i školskih zadataka?
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>pišete nam o dječaku koji sada ima 9 godina, polazi treći razred i još nema dobro razvijenu tehniku čitanja. Očekivanja za tu dob su da dijete ima razvijenu tehniku čitanja te da u potpunosti razumije pročitano. Ukoliko to nije tako, onda je jako važno provjeriti koji su pozadinski uzroci tih teškoća.</para>
<para>Koliko razumijem, osim teškoća čitanja brine vas i količina vremena koje dijete treba za obavljanje svojih školskih zadaća. Pretpostavljam da je jedan od uzroka nedovoljno razvijena tehnika čitanja. No, kako ne bismo nagađali zbog čega se javljaju opisana ponašanja, toplo vam savjetujem da obavite stručne procjene (psiholog, logoped, edukacijski rehabilitator) koje će vam dati odgovor na pitanja koja vas brinu.</para>

Kako da pomognem djetetu da bude odgovorniji i brži u rješavanju zadaća i školskih zadataka? Sin mi ima 9 godina i ide u 3. razred. Odlikaš je uz jako strpljivog učitelja. Test piše i po nekoliko sati, zadaću da i ne govorim, a ako ga ostavim bez nadzora onda ju neće niti napisati. Čitanje mu je katastrofa, koliko god svi mi se trudili on za sve ima vremena. Ni pohvala, ni kazna, ništa ne pali kod njega. Kako da pomognem svome djetetu da bude odgovorniji i brži u rješavanju zadaća i školskih zadataka?

Odgovor:

Poštovana,
pišete nam o dječaku koji sada ima 9 godina, polazi treći razred i još nema dobro razvijenu tehniku čitanja. Očekivanja za tu dob su da dijete ima razvijenu tehniku čitanja te da u potpunosti razumije pročitano. Ukoliko to nije tako, onda je jako važno provjeriti koji su pozadinski uzroci tih teškoća.
Koliko razumijem, osim teškoća čitanja brine vas i količina vremena koje dijete treba za obavljanje svojih školskih zadaća. Pretpostavljam da je jedan od uzroka nedovoljno razvijena tehnika čitanja. No, kako ne bismo nagađali zbog čega se javljaju opisana ponašanja, toplo vam savjetujem da obavite stručne procjene (psiholog, logoped, edukacijski rehabilitator) koje će vam dati odgovor na pitanja koja vas brinu. Klinfo.hr 

Kako da pomognem djetetu da bude odgovorniji i brži u rješavanju zadaća i školskih zadataka?

<para>Otkako je škola počela i stres, moje negodovanje i kritiziranje je doživjela tako da je jednom čak na nekoliko sekundi zanijemila i buljila u jednu točku. Nakon toga se normalno vratila u realnost. Prije nekoliko dana se isto nakon šoka počela ponašati kao da je doslovno skrenula. Ona je ista kao prije, pametna i sve, ali primjećujem čudan pogled, ponašanje kao da je postala djetinjastija, ali kad razgovaramo ista je kao i prije.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana mama,</para>
<para>zabrinuti ste za ponašanje svoje kćeri koja ponekad na nekoliko sekundi zanijemi, bulji u jednu točku, čudno zna pogledati, čudno se ponaša.
Iz opisanih situacija mi je teško procijeniti kako točno izgleda komunikacija između vas dvije, i samim time reći što bi bilo u pozadini kćerkinog ponašanja. Ponaša li se isto i u drugim situacijama, primjerice u školi? Ili s nekim drugim osobama? S tatom?</para>
<para>Za bolje razumijevanje kćeri, dobro polazište bi bilo provjeriti kod doktora neurološku podlogu. Kada biste se uvjerili da nije neki fizički uzrok, mogli biste dalje potražiti podršku psihologa da se odrede razlozi takvog ponašanja vaše kćeri i kako joj olakšati i pomoći u takvim situacijama.</para>
<para>Sretno s poduzetim koracima.</para>

Moja kćerka (8) neobično reagira na stres, kritiku i moje negodovanje Poštovana, moja kćerka od 8 godina je jako senzibilna, ali s druge strane bistra, društvena i vesela. Otkako je škola počela i stres, moje negodovanje i kritiziranje je doživjela tako da je jednom čak na nekoliko sekundi zanijemila i buljila u jednu točku. Nakon toga se normalno vratila u realnost. Prije nekoliko dana se isto nakon šoka počela ponašati kao da je doslovno skrenula. Ona je ista kao prije, pametna i sve, ali primjećujem čudan pogled, ponašanje kao da je postala djetinjastija, ali kad razgovaramo ista je kao i prije.

Odgovor:

Poštovana mama,
zabrinuti ste za ponašanje svoje kćeri koja ponekad na nekoliko sekundi zanijemi, bulji u jednu točku, čudno zna pogledati, čudno se ponaša.
Iz opisanih situacija mi je teško procijeniti kako točno izgleda komunikacija između vas dvije, i samim time reći što bi bilo u pozadini kćerkinog ponašanja. Ponaša li se isto i u drugim situacijama, primjerice u školi? Ili s nekim drugim osobama? S tatom?
Za bolje razumijevanje kćeri, dobro polazište bi bilo provjeriti kod doktora neurološku podlogu. Kada biste se uvjerili da nije neki fizički uzrok, mogli biste dalje potražiti podršku psihologa da se odrede razlozi takvog ponašanja vaše kćeri i kako joj olakšati i pomoći u takvim situacijama.
Sretno s poduzetim koracima. Klinfo.hr 

Dario Antić

Moja kćerka (8) neobično reagira na stres, kritiku i moje negodovanje

<para>Molimo za savjet što da učinimo u toj dobi, a da se prestane bojati i spava u svom krevetu?
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Dragi tata,</para>
<para>ako sam dobro shvatio, pokušavate pronaći način kako da se vaš sin prestane bojati mraka i da preko noći spava u svojem krevetu. S obzirom na dob dječaka vaše očekivanje je opravdano i važno je vidjeti na koji način mu se može pomoći da se opusti i osjeća dovoljno sigurno i spavajući u svom krevetu. Postizanje toga da prestane spavati s vama važno je i za dječaka i njegovo samopoštovanje i sliku o sebi.</para>
<para>Ponekad kada dijete osjeti da se ne može dovoljno opustiti i umiriti bez neposredne blizine roditelja, ono o sebi potvrđuje poruke kako nije dovoljno snažan, hrabar bez svojih roditelja, kao što većina njegovih vršnjaka ipak je. Stoga je važno raditi upravo suprotno, kontinuirano mu slati poruku da se priznaje njegov osjećaj (strah), ali i pokazivati povjerenje u njega da uz vašu pomoć zajedno možete doći do cilja da ipak uspije navečer zaspati i ujutro se probuditi u svom krevetu.</para>
<para>Za početak jako je važno pokazati djetetu da primjećujete njegovu nelagodu i strah te da želite zajedno naći način da mu pomognete pobijediti strah. Možete razmisliti o drugim situacijama u njegovom životu koje mu izazivaju strah, primjerice, test ili usmeno odgovaranje. Kako se tada umiruje? Što mu pomaže u situacijama kada se boji? Mogu li mu tehnike i metode koje tada koristi, biti od pomoći prilikom odlaska na spavanje?</para>
<para>Kako bi vaš sin mogao umanjiti, a zatim se i u potpunosti riješiti straha, potrebno ga je umiriti i omogućiti mu osjećaj sigurnosti. Kako mogu pročitati, pokušali ste s upaljenim svijetlom, ali je i dalje osjećao strah. Što sin kaže, što bi njemu olakšalo cijelu situaciju? Ima li on neke prijedloge koji bi se mogli učiniti u njegovoj sobi kako bi se uspio umiriti i osjećati sigurnije? Primjerice, da ostanu vrata od sobe otvorena ili da budete s njime dok on ne zaspi. Bit će potrebno neko razdoblje upornosti vezane uz to da budete uz njega u njegovoj sobi dok on ne zaspi, ali mu je važno da ima i iskustvo takvih situacija jer će mu te situacije potvrditi da ipak može zaspati u svom krevetu i onda malo po malo da se uči i tome da zaspi navečer u svom krevetu čak i kada niste s njim u sobi. Ovo razdoblje usvajanja nove navike bit će izazovno no kroz njega je nužno proći.</para>
<para>Važno je da dječak i od svojih roditelja osjeti povjerenje i sigurnost da se vjeruje u njega. Ako mi kao roditelji sumnjamo da naše dijete može nešto postići, dijete može doista povjerovati u to. Zato je važno davati mu podršku i vjerovati u njega.</para>
<para>Ako će se sin u narednom periodu i dalje bojati sam spavati u svojem krevetu, preporuka je da popričate sa psihologom kako biste dobili konkretnije smjernice. Možete se javiti i nama u Centar Proventus.</para>
<para>Želim Vam puno sreće.</para>

Dječak od 12 godina boji se mraka i dalje spava s roditeljima Dobar dan gospodine Dario. Imam sina starog 12 godina i imamo problem što i dalje spava s nama. Boji se mraka iako ima i noćnu lampicu upaljenu nad krevetom. Molimo za savjet što da učinimo u toj dobi, a da se prestane bojati i spava u svom krevetu?

Odgovor:

Dragi tata,
ako sam dobro shvatio, pokušavate pronaći način kako da se vaš sin prestane bojati mraka i da preko noći spava u svojem krevetu. S obzirom na dob dječaka vaše očekivanje je opravdano i važno je vidjeti na koji način mu se može pomoći da se opusti i osjeća dovoljno sigurno i spavajući u svom krevetu. Postizanje toga da prestane spavati s vama važno je i za dječaka i njegovo samopoštovanje i sliku o sebi.
Ponekad kada dijete osjeti da se ne može dovoljno opustiti i umiriti bez neposredne blizine roditelja, ono o sebi potvrđuje poruke kako nije dovoljno snažan, hrabar bez svojih roditelja, kao što većina njegovih vršnjaka ipak je. Stoga je važno raditi upravo suprotno, kontinuirano mu slati poruku da se priznaje njegov osjećaj (strah), ali i pokazivati povjerenje u njega da uz vašu pomoć zajedno možete doći do cilja da ipak uspije navečer zaspati i ujutro se probuditi u svom krevetu.
Za početak jako je važno pokazati djetetu da primjećujete njegovu nelagodu i strah te da želite zajedno naći način da mu pomognete pobijediti strah. Možete razmisliti o drugim situacijama u njegovom životu koje mu izazivaju strah, primjerice, test ili usmeno odgovaranje. Kako se tada umiruje? Što mu pomaže u situacijama kada se boji? Mogu li mu tehnike i metode koje tada koristi, biti od pomoći prilikom odlaska na spavanje?
Kako bi vaš sin mogao umanjiti, a zatim se i u potpunosti riješiti straha, potrebno ga je umiriti i omogućiti mu osjećaj sigurnosti. Kako mogu pročitati, pokušali ste s upaljenim svijetlom, ali je i dalje osjećao strah. Što sin kaže, što bi njemu olakšalo cijelu situaciju? Ima li on neke prijedloge koji bi se mogli učiniti u njegovoj sobi kako bi se uspio umiriti i osjećati sigurnije? Primjerice, da ostanu vrata od sobe otvorena ili da budete s njime dok on ne zaspi. Bit će potrebno neko razdoblje upornosti vezane uz to da budete uz njega u njegovoj sobi dok on ne zaspi, ali mu je važno da ima i iskustvo takvih situacija jer će mu te situacije potvrditi da ipak može zaspati u svom krevetu i onda malo po malo da se uči i tome da zaspi navečer u svom krevetu čak i kada niste s njim u sobi. Ovo razdoblje usvajanja nove navike bit će izazovno no kroz njega je nužno proći.
Važno je da dječak i od svojih roditelja osjeti povjerenje i sigurnost da se vjeruje u njega. Ako mi kao roditelji sumnjamo da naše dijete može nešto postići, dijete može doista povjerovati u to. Zato je važno davati mu podršku i vjerovati u njega.
Ako će se sin u narednom periodu i dalje bojati sam spavati u svojem krevetu, preporuka je da popričate sa psihologom kako biste dobili konkretnije smjernice. Možete se javiti i nama u Centar Proventus.
Želim Vam puno sreće. Klinfo.hr 

Dječak od 12 godina boji se mraka i dalje spava s roditeljima

<para>Bojim se za njega da će izgubiti samopouzdanje, a i inače je po prirodi tih, miran i povučen. On kaže da ne osjeti kada mora ići piškiti, odnosno da mu se dogodi da jednostavno ništa ne osjeti. Naravno da se boji da će druga djeca primijetiti.</para>
<para>Osim što je povučen, učiteljica kaže da se i ne igra puno s drugom djecom iako jezik zna. Sad smo ovdje već četvrtu godinu ovdje i čini mi se da je sve gore i sve češće. Ne znam kako da mu mi u obitelji olakšamo i pomognemo. Jako se brinem i ne znam što da radim. Bili smo kod doktora da pogleda šta je, ali kaže to je normalno za njegovu dob. Dijete se zaigra i zaboravi. Ja mislim da nije tako. Molim vas recite mi što da radim. Primijetili smo i da ne može provući kožicu preko piše. U odnosu na brata vrlo malo. I za to nam je pedijatar rekao da je u redu. Nisam baš uvjerena da je tako.
Hvala vam puno na vašem odgovoru. Lijep vam pozdrav.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga mama,</para>
<para>kako mogu pročitati, plaši vas cijela situacija vezana za sina. Čini vam se da bi mogao izgubiti samopouzdanje i pitate se što biste mogli napraviti da prestane piškiti u gaće.</para>
<para>Za početak, uvijek je važno provjeriti postoji li fizički uzrok njegovog mokrenja u gaće. Kažete da ste provjerili s pedijatrom, i da on tvrdi kako je s njime sve u redu no nije potpuno jasno jesu li zaista učinjene sve potrebne pretrage. S obzirom na dječakovu dob, ne može se reći kako je to očekivano, upravo suprotno, očekivano je da s 9,5 godina kontrola mokrenja bude u potpunosti uspostavljena. Vašu zabrinutost u potpunosti razumijem i sasvim je u redu potražiti drugo mišljenje (specijaliste nefrologa ili drugog doktora).</para>
<para>Iz navedenog pitanja nije sasvim jasno jesu li rađene detaljnije pretrage kako bi se u potpunosti moglo reći da nema fizičkog uzroka. Ako nisu, to je prvi korak kojeg je važno učiniti. A ako jesu, i nisu pronađeni fizički uzroci poteškoća, u podlozi piškenja u gaće mogu biti i neugodne emocije koje se javljaju prilikom stresnijih situacija. Promjena okoline može djelovati preplavljujuće za dijete te samim time biti okidač za piškenje u gaće. U takvom scenariju, preporuka je da se javite psihologu kako bi vam dao konkretnije smjernice što činiti u takvoj situaciji.</para>
<para>Spomenuli ste da je povučeniji u društvu svojih prijatelja što bi moglo biti povezano i s njegovom nemogućnošću zadržavanja mjehura. Ako ne može predvidjeti kada će piškiti u gaće, razumljivo je da se javlja emocija srama i povučenije ponašanje. Stoga je dodatno važno da se ozbiljno pristupi rješavanju problema nemogućnosti kontroliranja piškenja kako ne bi dodatno narušavala dječakovu sliku o sebi.</para>
<para>S obzirom da ste primijetili da je sve gore i češće, važno je djelovati čim prije te poduzeti navedene korake.</para>
<para>Želim vam puno sreće u poduzetim koracima.</para>

Povučen i osjetljiv dječak od 9,5 godina sve češće piški u gaće Poštovani, imam sina koji ima 9,5 godina i sve češće piški u gaće. Problem se pojavio kad smo preselili u inozemstvo i vjerujem da je s tim u vezi. Ima brata blizanca koji nema takvih problema. Bojim se za njega da će izgubiti samopouzdanje, a i inače je po prirodi tih, miran i povučen. On kaže da ne osjeti kada mora ići piškiti, odnosno da mu se dogodi da jednostavno ništa ne osjeti. Naravno da se boji da će druga djeca primijetiti.
Osim što je povučen, učiteljica kaže da se i ne igra puno s drugom djecom iako jezik zna. Sad smo ovdje već četvrtu godinu ovdje i čini mi se da je sve gore i sve češće. Ne znam kako da mu mi u obitelji olakšamo i pomognemo. Jako se brinem i ne znam što da radim. Bili smo kod doktora da pogleda šta je, ali kaže to je normalno za njegovu dob. Dijete se zaigra i zaboravi. Ja mislim da nije tako. Molim vas recite mi što da radim. Primijetili smo i da ne može provući kožicu preko piše. U odnosu na brata vrlo malo. I za to nam je pedijatar rekao da je u redu. Nisam baš uvjerena da je tako.
Hvala vam puno na vašem odgovoru. Lijep vam pozdrav.

Odgovor:

Draga mama,
kako mogu pročitati, plaši vas cijela situacija vezana za sina. Čini vam se da bi mogao izgubiti samopouzdanje i pitate se što biste mogli napraviti da prestane piškiti u gaće.
Za početak, uvijek je važno provjeriti postoji li fizički uzrok njegovog mokrenja u gaće. Kažete da ste provjerili s pedijatrom, i da on tvrdi kako je s njime sve u redu no nije potpuno jasno jesu li zaista učinjene sve potrebne pretrage. S obzirom na dječakovu dob, ne može se reći kako je to očekivano, upravo suprotno, očekivano je da s 9,5 godina kontrola mokrenja bude u potpunosti uspostavljena. Vašu zabrinutost u potpunosti razumijem i sasvim je u redu potražiti drugo mišljenje (specijaliste nefrologa ili drugog doktora).
Iz navedenog pitanja nije sasvim jasno jesu li rađene detaljnije pretrage kako bi se u potpunosti moglo reći da nema fizičkog uzroka. Ako nisu, to je prvi korak kojeg je važno učiniti. A ako jesu, i nisu pronađeni fizički uzroci poteškoća, u podlozi piškenja u gaće mogu biti i neugodne emocije koje se javljaju prilikom stresnijih situacija. Promjena okoline može djelovati preplavljujuće za dijete te samim time biti okidač za piškenje u gaće. U takvom scenariju, preporuka je da se javite psihologu kako bi vam dao konkretnije smjernice što činiti u takvoj situaciji.
Spomenuli ste da je povučeniji u društvu svojih prijatelja što bi moglo biti povezano i s njegovom nemogućnošću zadržavanja mjehura. Ako ne može predvidjeti kada će piškiti u gaće, razumljivo je da se javlja emocija srama i povučenije ponašanje. Stoga je dodatno važno da se ozbiljno pristupi rješavanju problema nemogućnosti kontroliranja piškenja kako ne bi dodatno narušavala dječakovu sliku o sebi.
S obzirom da ste primijetili da je sve gore i češće, važno je djelovati čim prije te poduzeti navedene korake.
Želim vam puno sreće u poduzetim koracima. Klinfo.hr 

Povučen i osjetljiv dječak od 9,5 godina sve češće piški u gaće

<para>Kad nešto nije kako on želi, počne plakati, baca se na pod, vrišti, udara o pod i slično. To mi djeluje zastrašujuće jer ipak nije više tako mali, a čak je i rastom krupniji pa to sve izgleda tako čudno da pomislim - ima li nekih teškoća u razvoju? U usporedbi s nekim vršnjacima je djetinjast, zaigran. U početku mi je to bilo draže da bude dijete koliko god dugo može, ali sad mi se čini prevelik za neka ponašanja. Vjerojatno i mi roditelji reagiramo krivo na to, ali kad se tako veliki dječak baca na pod i vrišti, to nas izbaci iz takta pa reagiramo i mi burno (ali nikad fizičkim kažnjavanjem). Molim vas za savjet i nadam se da ćete nas utješiti kako to i nije toliko rijetko, jer kad sam tražila tekstove o tantrumima, piše se o djeci od 3-4 godine, a ne tako velikoj djeci.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovani,</para>
<para>kako mogu pročitati, brine vas što vaš dječak ima jako intenzivne reakcije kada nije po njegovome te se pitate koliko su takve reakcije nešto normalno, a koliko zabrinjavajuće u njegovoj dobi.
Vjerujem kako ponekad kada vidite takva ponašanja zaista pomislite različite stvari pa i ovo što ste naveli – ima li možda dječak nekih teškoća u razvoju? Kako biste dobili jasniji odgovor bilo bi važno napraviti psihološku procjenu kojom bi se pokazalo postoje li kakva odstupanja koja mu otežavaju da lakše kontrolira svoja ponašanja u trenucima visoke frustracije, a na temelju rezultata procjene možete dobiti konkretnije smjernice kako dijete kvalitetno poticati s obzirom na njegove kapacitete. Psihološku procjenu djeteta radi psiholog, a možete je obaviti i kod nas u Centru Proventus.</para>
<para>Uz to, dobro je promisliti u kojim se sve situacijama dječak baca na pod, vrišti, udara? Po opisu je nejasno je li takvo ponašanje prisutno samo kod kuće ili i u drugim situacijama? Ponaša li se tako i u školi? Ima li kakve izvannastavne aktivnosti na kojima se tako ponaša? Kako škola postupa kada se pojavi takvo ponašanje?</para>
<para>Nije rijetka situacija da djeca s nakupljenim neugodnim emocijama pronalaze svoj vlastiti način kako svoju napetost iskazuju kroz ponašanje. Kako se djeca još uče nositi sa svojim emotivnim stanjima, važno ih je tomu naučiti i pokazati drugačije oblike ponašanja - ponašanja koja su prihvatljiva za njih, kroz koja si neće nauditi, a opet da drugi ljudi shvate što mu u toj situaciji treba. Primjerice ako je u podlozi djetetove intenzivne reakcije ljutnja, tada mu je potrebno razumijevanje, ako je tuga, potrebna mu je utjeha itd. Što mislite koju emociju dječak proživljava kada se krene tako ponašati? Važno je detektirati koju emociju proživljava prilikom takvog ponašanja i u skladu s time reagirati.</para>
<para>Preporuka je svakako da se javite psihologu kako biste dobili adekvatnu podršku za dječaka i sebe te konkretnije smjernice kako postupati u određenim situacijama prema sinu. Ako želite, možete se javiti i kod nas u Centar Proventus.</para>
<para>Želim vam puno sreće u poduzetim koracima.</para>

Dječak od 10 godina još uvijek pokazuje ponašanja slična tantrumima Poštovani, uvijek se priča o tantrumima kod manje djece no moj sin ima 10 godina i po meni se to njemu još uvijek događa. Kad nešto nije kako on želi, počne plakati, baca se na pod, vrišti, udara o pod i slično. To mi djeluje zastrašujuće jer ipak nije više tako mali, a čak je i rastom krupniji pa to sve izgleda tako čudno da pomislim - ima li nekih teškoća u razvoju? U usporedbi s nekim vršnjacima je djetinjast, zaigran. U početku mi je to bilo draže da bude dijete koliko god dugo može, ali sad mi se čini prevelik za neka ponašanja. Vjerojatno i mi roditelji reagiramo krivo na to, ali kad se tako veliki dječak baca na pod i vrišti, to nas izbaci iz takta pa reagiramo i mi burno (ali nikad fizičkim kažnjavanjem). Molim vas za savjet i nadam se da ćete nas utješiti kako to i nije toliko rijetko, jer kad sam tražila tekstove o tantrumima, piše se o djeci od 3-4 godine, a ne tako velikoj djeci.

Odgovor:

Poštovani,
kako mogu pročitati, brine vas što vaš dječak ima jako intenzivne reakcije kada nije po njegovome te se pitate koliko su takve reakcije nešto normalno, a koliko zabrinjavajuće u njegovoj dobi.
Vjerujem kako ponekad kada vidite takva ponašanja zaista pomislite različite stvari pa i ovo što ste naveli – ima li možda dječak nekih teškoća u razvoju? Kako biste dobili jasniji odgovor bilo bi važno napraviti psihološku procjenu kojom bi se pokazalo postoje li kakva odstupanja koja mu otežavaju da lakše kontrolira svoja ponašanja u trenucima visoke frustracije, a na temelju rezultata procjene možete dobiti konkretnije smjernice kako dijete kvalitetno poticati s obzirom na njegove kapacitete. Psihološku procjenu djeteta radi psiholog, a možete je obaviti i kod nas u Centru Proventus.
Uz to, dobro je promisliti u kojim se sve situacijama dječak baca na pod, vrišti, udara? Po opisu je nejasno je li takvo ponašanje prisutno samo kod kuće ili i u drugim situacijama? Ponaša li se tako i u školi? Ima li kakve izvannastavne aktivnosti na kojima se tako ponaša? Kako škola postupa kada se pojavi takvo ponašanje?
Nije rijetka situacija da djeca s nakupljenim neugodnim emocijama pronalaze svoj vlastiti način kako svoju napetost iskazuju kroz ponašanje. Kako se djeca još uče nositi sa svojim emotivnim stanjima, važno ih je tomu naučiti i pokazati drugačije oblike ponašanja - ponašanja koja su prihvatljiva za njih, kroz koja si neće nauditi, a opet da drugi ljudi shvate što mu u toj situaciji treba. Primjerice ako je u podlozi djetetove intenzivne reakcije ljutnja, tada mu je potrebno razumijevanje, ako je tuga, potrebna mu je utjeha itd. Što mislite koju emociju dječak proživljava kada se krene tako ponašati? Važno je detektirati koju emociju proživljava prilikom takvog ponašanja i u skladu s time reagirati.
Preporuka je svakako da se javite psihologu kako biste dobili adekvatnu podršku za dječaka i sebe te konkretnije smjernice kako postupati u određenim situacijama prema sinu. Ako želite, možete se javiti i kod nas u Centar Proventus.
Želim vam puno sreće u poduzetim koracima. Klinfo.hr 

Dječak od 10 godina još uvijek pokazuje ponašanja slična tantrumima

<para>Dopler i morfologija srca uredno, išla sam na 2 ultrazvuka 4d i anomaly skin i sve je bilo super, kčs uredni! Kažu mi da to može biti da provodni sustav srca nije još sazrio ili je bebi tijesno. Ima 3800 g. Molim odgovor da li da se brinem, jer sam prestrašena za bebu. Hvala najljepša. Ovo mi je inače druga trudnoća, a s prvom bebom je bilo sve super pa sam sad malo izvan sebe.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>za sada je potrebno daljnje praćenje, a objašnjenje koje su vam dali stručnjaci koji su gledali srce stoji. Nemojte se unaprijed uzrujavati, ne znači da će to preskakanje biti prisutno i kada se dijete rodi.</para>

Trudnica sam, a CTG je pokazao preskakanje srca kod bebe. Trebam li se brinuti? Lijepi pozdrav. Trudnica sam 39. tjedan. Na ctg-u su otkucaji uredni ali se javilo poneko preskakanje srca bebe. Dopler i morfologija srca uredno, išla sam na 2 ultrazvuka 4d i anomaly skin i sve je bilo super, kčs uredni! Kažu mi da to može biti da provodni sustav srca nije još sazrio ili je bebi tijesno. Ima 3800 g. Molim odgovor da li da se brinem, jer sam prestrašena za bebu. Hvala najljepša. Ovo mi je inače druga trudnoća, a s prvom bebom je bilo sve super pa sam sad malo izvan sebe.

Odgovor:

Poštovana,
za sada je potrebno daljnje praćenje, a objašnjenje koje su vam dali stručnjaci koji su gledali srce stoji. Nemojte se unaprijed uzrujavati, ne znači da će to preskakanje biti prisutno i kada se dijete rodi. Klinfo.hr 

Trudnica sam, a CTG je pokazao preskakanje srca kod bebe. Trebam li se brinuti?

<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovani, ovo je u redu tlak, ne trebate se brinuti</para>

Imam 17 godina i mislim da imam previsoki tlak Imam 17 godina i tlak mi je 120/70. Visok sam 177 cm i težak 73 kg. Nisam imao prije tako visok tlak. Trebam li se brinuti?
Odgovor:
Poštovani, ovo je u redu tlak, ne trebate se brinuti. Odgovor:

Poštovani, ovo je u redu tlak, ne trebate se brinuti Klinfo.hr 

Imam 17 godina i mislim da imam previsoki tlak

<para>Ne znam zašto je tako pripisano, jer su nam svi prijatelji uzimali samo d3k1 bez dodatnih jedinica d3.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>dovoljno je uzimati Bebytol d3+k1 , jer unutra je već 400 jedinica D vitamina što je dovoljna profilaktička doza. Nekada pedijatri savjetuju još dopunski 400 jedinica, ali to nije potrebno (prema sadašnjim preporukama), no nije niti škodljivo.</para>

Zašto je moje novorođenče dobilo dodatne jedinice d3 kapi? Poštovana, molim vas za odgovor. Da li je za bebu od 20 dana previše da pije Babytol d31 i još dodatno Babytol d3 400 jedinica? Ima grčeve, a tako joj na otpusnoj listi piše da treba uzimati. Ne znam zašto je tako pripisano, jer su nam svi prijatelji uzimali samo d3k1 bez dodatnih jedinica d3.

Odgovor:

Poštovana,
dovoljno je uzimati Bebytol d3+k1 , jer unutra je već 400 jedinica D vitamina što je dovoljna profilaktička doza. Nekada pedijatri savjetuju još dopunski 400 jedinica, ali to nije potrebno (prema sadašnjim preporukama), no nije niti škodljivo. Klinfo.hr 

Zašto je moje novorođenče dobilo dodatne jedinice d3 kapi?

<para>Dijete ima godinu i pol, prije nekoliko dana je imao konjuktivitis, već neko vrijeme mu curi nos i kašlje, a prekjučer je i povraćao. Pedijatar smatra da je u pitanju viroza.</para>
<para>ERITROCITI (IFC) 4.42
HEMOGLOBIN (IFC) 108 g/L
HEMATOKRIT (IFC) 0.337 L/L
MCV (IFC) 76.2 fL
MCH (RAČ) 24.4 pg
MCHC (RAČ) 320 g/L
RDW (IFC) 15.0 %
MPV (IFC) 7.7 fL
TROMBOCITI (IFC) 276
LEUKOCITI (IFC) 5.57
NEUTROFILNI GRANULOCITI (%) (IFC) 42.7 %
LIMFOCITI (%) (IFC) 34.8 %
MONOCITI (%) (IFC) 21.2 %
EOZINOFILNI GRANULOCITI (%) (IFC) 0.9 %
BAZOFILNI GRANULOCITI (%) (IFC) 0.4 %
NEUTROFILNI GRANULOCITI (aps) (IFC) 2.38 * 10^9/L
LIMFOCITI (aps) (IFC) 1.94 10^9/L
MONOCITI (aps) (IFC) 1.18 10^9/L
EOZINOFILNI GRANULOCITI (aps) (IFC) 0.05 10^9/L
BAZOFILNI GRANULOCITI (aps) (IFC) 0.02 10^9/L
BIOKEMIJSKE PRETRAGE
C-REAKTIVNI PROTEIN (CRP) (IMT) 14.7 mg/L</para>
<para>Molila bih Vas kratko objašnjenje ovih povećanih vrijednosti u nalazu. Unaprijed hvala.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>pedijatar je vidio dijete i nalaze i prema opisu situacije i onom što vidim u nalazima sve govori za neki virusni infekt u sklopu čega su i monociti. U krvnoj slici nema nikakvih drugih značajnih odstupanja. Crp je blago povišen što sve odgovara virozi.</para>

U slučajevima kojih bolesti raste razina monocita u krvi? Poštovana, molila bih vas objašnjenje u slučaju kojih bolesti poraste postotak monocita u krvi? Dijete ima godinu i pol, prije nekoliko dana je imao konjuktivitis, već neko vrijeme mu curi nos i kašlje, a prekjučer je i povraćao. Pedijatar smatra da je u pitanju viroza.
ERITROCITI (IFC) 4.42
HEMOGLOBIN (IFC) 108 g/L
HEMATOKRIT (IFC) 0.337 L/L
MCV (IFC) 76.2 fL
MCH (RAČ) 24.4 pg
MCHC (RAČ) 320 g/L
RDW (IFC) 15.0 %
MPV (IFC) 7.7 fL
TROMBOCITI (IFC) 276
LEUKOCITI (IFC) 5.57
NEUTROFILNI GRANULOCITI (%) (IFC) 42.7 %
LIMFOCITI (%) (IFC) 34.8 %
MONOCITI (%) (IFC) 21.2 %
EOZINOFILNI GRANULOCITI (%) (IFC) 0.9 %
BAZOFILNI GRANULOCITI (%) (IFC) 0.4 %
NEUTROFILNI GRANULOCITI (aps) (IFC) 2.38 * 10^9/L
LIMFOCITI (aps) (IFC) 1.94 10^9/L
MONOCITI (aps) (IFC) 1.18 10^9/L
EOZINOFILNI GRANULOCITI (aps) (IFC) 0.05 10^9/L
BAZOFILNI GRANULOCITI (aps) (IFC) 0.02 10^9/L
BIOKEMIJSKE PRETRAGE
C-REAKTIVNI PROTEIN (CRP) (IMT) 14.7 mg/L
Molila bih Vas kratko objašnjenje ovih povećanih vrijednosti u nalazu. Unaprijed hvala.

Odgovor:

Poštovana,
pedijatar je vidio dijete i nalaze i prema opisu situacije i onom što vidim u nalazima sve govori za neki virusni infekt u sklopu čega su i monociti. U krvnoj slici nema nikakvih drugih značajnih odstupanja. Crp je blago povišen što sve odgovara virozi. Klinfo.hr 

U slučajevima kojih bolesti raste razina monocita u krvi?

<para>. Danju je sve ok, veseo je, igra se, dobro je raspoložen, jedino što još uvijek malo slabije jede, ali pije dovoljno tekućine. Noću, kad zaspi, poslije par sati se budi, žali se da ga boli trbuh i povraća jednom. Potom ponovno zaspi kao da se ništa nije dogodilo. Danas je već četvrta noć da se ta situacija ponavlja. Vodili smo ga kod doktora više puta, ali ništa. Kažu da je sve u redu. Samo vas hoću pitati da li je to normalno da on danju ne povraća, već samo noću (jednom i to je to). Molim vas pomozite mi. Hvala unaprijed.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>možda noćno povraćanje ovisi o tome što jede navečer. Nastojte da to bude nešto laganije (npr. mliječni namaz i kruh) i da ne pije mlijeko ili čaj, pa navečer za žeđ dajte vodu. Također, neka večera bude odmaknuta od odlaska na spavanje bar 1-2 sata. Vjerojatno se još radi o postviralnoj gastroparezi, tj. laički rečeno probava je još uvijek narušena nakon viroze. Trebalo bi se sve postepeno smiriti tijekom naredna 10-14 dana, no ako će povraćanje i dalje trajati, trebat će dodatna obrada.</para>

Nakon želučane viroze dječak povraća samo noću Poštovani, moje dijete ima dvije godine i 3 mjeseca. Prije 6 dana je imao proljev i povraćao je. Proljev ima i dalje, ali ne tako često, možda 1 ili 2 puta na dan. Međutim, on povraća samo noću . Danju je sve ok, veseo je, igra se, dobro je raspoložen, jedino što još uvijek malo slabije jede, ali pije dovoljno tekućine. Noću, kad zaspi, poslije par sati se budi, žali se da ga boli trbuh i povraća jednom. Potom ponovno zaspi kao da se ništa nije dogodilo. Danas je već četvrta noć da se ta situacija ponavlja. Vodili smo ga kod doktora više puta, ali ništa. Kažu da je sve u redu. Samo vas hoću pitati da li je to normalno da on danju ne povraća, već samo noću (jednom i to je to). Molim vas pomozite mi. Hvala unaprijed.

Odgovor:

Poštovana,
možda noćno povraćanje ovisi o tome što jede navečer. Nastojte da to bude nešto laganije (npr. mliječni namaz i kruh) i da ne pije mlijeko ili čaj, pa navečer za žeđ dajte vodu. Također, neka večera bude odmaknuta od odlaska na spavanje bar 1-2 sata. Vjerojatno se još radi o postviralnoj gastroparezi, tj. laički rečeno probava je još uvijek narušena nakon viroze. Trebalo bi se sve postepeno smiriti tijekom naredna 10-14 dana, no ako će povraćanje i dalje trajati, trebat će dodatna obrada. Klinfo.hr 

Nakon želučane viroze dječak povraća samo noću

<para>Dajem joj Biogaia kapi (5 kapi) te Babytol D3+K1 kapi. Strašno se napinje, prdi, te ima jednu obilnu stolicu dnevno, ponekad jednom u dva dana. Da li da joj prestanem davati D3+K1 kapi, jer mislim da je od toga stalno nezadovoljna, u smislu buđenja od napinjanja i stalnog prduckanja? Da li su joj potrebne te kapi?
Unaprijed zahvaljujem na odgovoru.</para>
<para>Odgovor:</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>malo je vjerojatno da je to od kapi, no postoji i ta mogućnost. Probajte dati samo preparat D kapi (npr. Biogaia D3 koji su dobre i za grčeve a imaju i D3 vitamin ). Kako dajete solidnu dozu adaptiranog mlijeka koje je obogaćeno s K vitaminom, nije presudno da bude kombinacija k+d.</para>

Smijem li bebi od mjesec dana prestati davati D3+K1 kapi? Poštovana, imam bebu staru mjesec dana. Beba je već dva i pol tjedna na kombiniranoj hrani. Dojim ju 4-5 puta dnevno i uz to joj dajem Novalac IT 2-3 bočice dnevno. Dajem joj Biogaia kapi (5 kapi) te Babytol D3+K1 kapi. Strašno se napinje, prdi, te ima jednu obilnu stolicu dnevno, ponekad jednom u dva dana. Da li da joj prestanem davati D3+K1 kapi, jer mislim da je od toga stalno nezadovoljna, u smislu buđenja od napinjanja i stalnog prduckanja? Da li su joj potrebne te kapi?
Unaprijed zahvaljujem na odgovoru.
Odgovor:
Poštovana,
malo je vjerojatno da je to od kapi, no postoji i ta mogućnost. Probajte dati samo preparat D kapi (npr. Biogaia D3 koji su dobre i za grčeve a imaju i D3 vitamin ). Kako dajete solidnu dozu adaptiranog mlijeka koje je obogaćeno s K vitaminom, nije presudno da bude kombinacija k+d. Klinfo.hr 

Smijem li bebi od mjesec dana prestati davati D3+K1 kapi?

<para>Znači li to da lijek ne djeluje ili treba više vremena da se to očisti? Hvala i lp.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>lijek sigurno djeluje, samo treba vremena, a dozu treba ponoviti za 15 do 20 dana.</para>

Nakon tri dana uzimanja lijeka, u stolici su još uvijek žive gliste Pozdrav, imam djevojčicu od 5 godina koja je u vrtiću pokupila gliste. Pila je 3 dana Mebendazol, ali evo treći dan u stolici vidim živu glistu. Znači li to da lijek ne djeluje ili treba više vremena da se to očisti? Hvala i lp.

Odgovor:

Poštovana,
lijek sigurno djeluje, samo treba vremena, a dozu treba ponoviti za 15 do 20 dana. Klinfo.hr 

Nakon tri dana uzimanja lijeka, u stolici su još uvijek žive gliste

<para>Imam nekoliko nejasnoća/nedoumica koje me muče, pa bih vam bila zahvalna za vaše stručno mišljenje.</para>
<para>Hranjenje:
Ima 3-4 kruta obroka u danu, ali ponekad se dogodi da par dana za redom odbija kuhano ili pojede smo 2-3 zalogaja i nakon toga odbija, te sam donosi voće ili jogurt tražeći kao zamjenu za kuhani obrok. Takva situacija ne traje dugo, 2-4 dana i nakon toga opet jede kuhano bez pogovora. Da li je to normalno za dijete?
Nadalje, što se tiče hranjenja, ništa ne želi sam stavljati u usta, sve donosi meni da ga hranim. Kod pokušaja objašnjavanja kako da sam stavi hranu u usta, u većini slučajeva reagira vrištanjem i odbijanjem (dopusti nekad da mu se objasni i onda uzme komad hrane i krene prema ustima i onda komad baci). Da li je to stvar navike i trenutna tvrdoglavost jer se to kosi s onim na što je navikao?</para>
<para>Govor:
Dijete je koje sve razumije, što god mu se kaže posluša, ali još uvijek ne priča. Slaže slogove ba, ta, ma, pa, ali nema konkretnih riječi. Kad je zbog nečeg tužan ili plače izgovara mama ili mammm. U svojoj okolini slušam priče kako je to možda od cjepiva koje je dobio na godinu dana, te da ono izaziva autizam. Čitala sam o autizmu i ne primjećujem znakove istog, ali nisam stručnjak. Da li je to normalno za dječaka od 16 mjeseci da još ne priča ili ipak imam razlog za brigu? Unaprijed hvala na odgovoru.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>što se tiče prehrane, normalno je da svi dani nisu isti, te da neke dane želi jesti jedno, druge dane drugo. Pokušajte da mu netko drugi osim vas servira hranu i to da se sam hrani. Ovo što navodite može biti da samo privlači vašu pažnju pa želi da ga vi hranite.</para>
<para>Što se govora tiče, neka djeca kasnije progovore. Puno važnije je kako razumiju i da li se u komunikaciji dobro snalaze. Cjepivo s tim nema sigurno veze. Pričekajte još koji mjesec, ako nema pomaka naručite ga logopedu. Nekada se dogodi da samo naglo propričaju, pa zato mu dajte još malo vremena.</para>

Nekoliko nedoumica u vezi hranjenja i razvoja govora kod 16-mjesečne bebe Poštovana, imam 16-mjesečnu bebu, veselu i zaigranu. Sada je visok 83 cm i ima 12,5 kg i isključivo je dojena beba. Imam nekoliko nejasnoća/nedoumica koje me muče, pa bih vam bila zahvalna za vaše stručno mišljenje.
Hranjenje:
Ima 3-4 kruta obroka u danu, ali ponekad se dogodi da par dana za redom odbija kuhano ili pojede smo 2-3 zalogaja i nakon toga odbija, te sam donosi voće ili jogurt tražeći kao zamjenu za kuhani obrok. Takva situacija ne traje dugo, 2-4 dana i nakon toga opet jede kuhano bez pogovora. Da li je to normalno za dijete?
Nadalje, što se tiče hranjenja, ništa ne želi sam stavljati u usta, sve donosi meni da ga hranim. Kod pokušaja objašnjavanja kako da sam stavi hranu u usta, u većini slučajeva reagira vrištanjem i odbijanjem (dopusti nekad da mu se objasni i onda uzme komad hrane i krene prema ustima i onda komad baci). Da li je to stvar navike i trenutna tvrdoglavost jer se to kosi s onim na što je navikao?
Govor:
Dijete je koje sve razumije, što god mu se kaže posluša, ali još uvijek ne priča. Slaže slogove ba, ta, ma, pa, ali nema konkretnih riječi. Kad je zbog nečeg tužan ili plače izgovara mama ili mammm. U svojoj okolini slušam priče kako je to možda od cjepiva koje je dobio na godinu dana, te da ono izaziva autizam. Čitala sam o autizmu i ne primjećujem znakove istog, ali nisam stručnjak. Da li je to normalno za dječaka od 16 mjeseci da još ne priča ili ipak imam razlog za brigu? Unaprijed hvala na odgovoru.

Odgovor:

Poštovana,
što se tiče prehrane, normalno je da svi dani nisu isti, te da neke dane želi jesti jedno, druge dane drugo. Pokušajte da mu netko drugi osim vas servira hranu i to da se sam hrani. Ovo što navodite može biti da samo privlači vašu pažnju pa želi da ga vi hranite.
Što se govora tiče, neka djeca kasnije progovore. Puno važnije je kako razumiju i da li se u komunikaciji dobro snalaze. Cjepivo s tim nema sigurno veze. Pričekajte još koji mjesec, ako nema pomaka naručite ga logopedu. Nekada se dogodi da samo naglo propričaju, pa zato mu dajte još malo vremena. Klinfo.hr 

Nekoliko nedoumica u vezi hranjenja i razvoja govora kod 16-mjesečne bebe

<para>Kako da znamo ima li zdravstveni problem ili je samo takva beba. Jako smo uplašeni, jer nikad navečer ne zaspi do 1 ili 2 nakon ponoći. Pomozite.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>provjerite prvo je li dijete sito (niste naveli što i koliko jede prije spavanja). Ako jede na bočicu napravite više da se zasiti koliko treba i sve pojede. Uz to nastojte napraviti neki ritual, kupanje, hranjenje, pa stavite bebu u mirnu, mračnu prostoriju, ljuljajte ju ili pjevušite ili pustite neku umirujuću glazbu. Vjerojatno je da je tu nema nikakve patologije, jer bi se inače isto događalo i u drugim dijelovima dana.</para>

Beba od tri mjeseca ne može usnuti do 1 ili 2 u noći Dobra večer. Beba puni 3 mjeseca za nekoliko dana. Preko dana je sve super, ali navečer se uznemiri, plače iako je sita i čista, spava joj se, trlja okice, ali nikako da zaspi. Kako da znamo ima li zdravstveni problem ili je samo takva beba. Jako smo uplašeni, jer nikad navečer ne zaspi do 1 ili 2 nakon ponoći. Pomozite.

Odgovor:

Poštovana,
provjerite prvo je li dijete sito (niste naveli što i koliko jede prije spavanja). Ako jede na bočicu napravite više da se zasiti koliko treba i sve pojede. Uz to nastojte napraviti neki ritual, kupanje, hranjenje, pa stavite bebu u mirnu, mračnu prostoriju, ljuljajte ju ili pjevušite ili pustite neku umirujuću glazbu. Vjerojatno je da je tu nema nikakve patologije, jer bi se inače isto događalo i u drugim dijelovima dana. Klinfo.hr 

Beba od tri mjeseca ne može usnuti do 1 ili 2 u noći

<para>Već dugo vremena pratim svog muzičkog idola Michaela Jacksona i roditelji mi prigovaraju da sam opsjednuta njime jer stalno mislim na njega i ne želim se družiti ni s kim zbog Michaela. Ja njega stvarno volim, ali se počinjem udaljavati od ljudi i zatvarati se u sebe. Da li je to problem? Unaprijed hvala
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga čitateljice,</para>
<para>u svom pismu si sama navela da voliš Michaela Jacksona ali da si se počela udaljavati od ljudi i zatvarati se u sebe. Moje pitanje tebi jest da li je to za tebe problem? Ili ti je u redu da si zatvorena za druge ljude i da si udaljena od njih?</para>
<para>Imati idola samo po sebi nije problem, čak je i normalno u nekoj fazi života. No problem može nastati ako je idol jedino što nam je u životu bitno i ako je naš fokus samo na njemu. Ako zapostavimo bliske ljude – ljude do kojih nam je stalo – samo radi idola; ako više ni sami sebi nismo bitni, tada se treba zapitati je li to za nas ok.</para>

Zbog svog glazbenog idola počinjem se udaljavati od ljudi i stvarnosti Poštovani, vidjela sam vašu stranicu i odlučila sam se javiti i reći svoj problem. Već dugo vremena pratim svog muzičkog idola Michaela Jacksona i roditelji mi prigovaraju da sam opsjednuta njime jer stalno mislim na njega i ne želim se družiti ni s kim zbog Michaela. Ja njega stvarno volim, ali se počinjem udaljavati od ljudi i zatvarati se u sebe. Da li je to problem? Unaprijed hvala

Odgovor:

Draga čitateljice,
u svom pismu si sama navela da voliš Michaela Jacksona ali da si se počela udaljavati od ljudi i zatvarati se u sebe. Moje pitanje tebi jest da li je to za tebe problem? Ili ti je u redu da si zatvorena za druge ljude i da si udaljena od njih?
Imati idola samo po sebi nije problem, čak je i normalno u nekoj fazi života. No problem može nastati ako je idol jedino što nam je u životu bitno i ako je naš fokus samo na njemu. Ako zapostavimo bliske ljude – ljude do kojih nam je stalo – samo radi idola; ako više ni sami sebi nismo bitni, tada se treba zapitati je li to za nas ok. Klinfo.hr 

Zbog svog glazbenog idola počinjem se udaljavati od ljudi i stvarnosti

<para>Ona bi trajala par dana (spavala bih 4-6 sati) i onda je dolazila još u par navrata. Od svega toga sam postajala nervozna, da bi se u 7. mjesecu sve smirilo, vjerujem zbog odmora i odlaska na more. Sredinom 8. mjeseca ponovno me počela hvatati nesanica i razdražljivost te sam zapalila travu (što očito nije bilo pametno). Umjesto opuštenosti, doživjela sam derealizaciju, depersonalizaciju i od svega toga panični napadaj.</para>
<para>Stvari su se smirile nakon sat vremena. Drugi dan je bilo sve normalno. Međutim, moj stres je i dalje rastao, što zbog nesanice i nadolazećih rokova te su se ti "čudni" trenutci (mislim da je to derealizacija bila) počeli vraćati. Počela sam paničariti oko toga i sve skupa se zaplelo do te mjere da imam osjećaj da više nisam prisutna, da ludim, pretražujem bolesti, stalno propitujem smisao života i svoje postojanje, hvata me panika, nemam volje ni za čim. Osjećam još pri tom stalan strah, a vidim ponekad zamagljeno. Jednostavno, osjećam kao da ništa nije stvarno, iako znam da je, kao da sam u nekoj noćnoj mori, te kao da to više nisam ja. Bojim se hoću li ikad biti ista pozitivna osoba koja sam bila prije. Čekam pregled psihijatra, ali voljela bih čuti neku utjehu u međuvremenu.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga čitateljice,</para>
<para>prije svega mislim da je jako dobro što ste se već obratili psihijatru za pomoć. On će procijeniti je li vam u ovom trenutku potrebna farmakoterapija. Lijekovi mogu olakšati svakodnevno funkcioniranje osobe, posebno u situaciji kada je netko uslijed dugotrajne anksioznosti već i fizički iscrpljen. No, lijekovi nisu trajno rješenje već samo „štaka“ koja pomaže da se oslonite kada vam je najbolnije. Osim štake, potreban je i određeni oporavak a njega je moguće postići kroz psihoterapiju tj. terapiju razgovorom. Ako je vaš psihijatar i psihoterapeut, tada ćete možda s njim imati pokriven i taj dio. No ako nije, onda bi bilo dobro da se obratite psihoterapeutu za pomoć. Ne znam gdje studirate, no na pojedinim fakultetima postoje studentska savjetovališta gdje se možete obratiti za pomoć.</para>
<para>Što se tiče utjehe, iz brojnih iskustva u radu s mladima mogu reći da sve što prolazite nije neuobičajeno. Anksioznost nije nerješiv problem iako u pojedinim situacijama može biti izrazito neugodan, uz sve simptome koje ste opisali. Osjećaj „kao da ćete poludjeti“ je samo osjećaj, ma koliko se stvaran činio. Derealizacija nije nimalo ugodna i može doći uz anksioznost. No vi i dalje niste izgubili dodir s realnošću. Svjesni ste svega, tražite pomoć. Pomoći ima i to je najvažnije.</para>
<para>Šaljem vam podršku.</para>

Anksiozna sam, nisam prisutna i imam osjećaj kao da živim u nekom snu i izmaglici Poštovana, molim vas za savjet. Studentica sam 5. godine i mislim da imam problema s anksioznošću. Sve je počelo u 3. mjesecu ove godine nesanicom. Ona bi trajala par dana (spavala bih 4-6 sati) i onda je dolazila još u par navrata. Od svega toga sam postajala nervozna, da bi se u 7. mjesecu sve smirilo, vjerujem zbog odmora i odlaska na more. Sredinom 8. mjeseca ponovno me počela hvatati nesanica i razdražljivost te sam zapalila travu (što očito nije bilo pametno). Umjesto opuštenosti, doživjela sam derealizaciju, depersonalizaciju i od svega toga panični napadaj.
Stvari su se smirile nakon sat vremena. Drugi dan je bilo sve normalno. Međutim, moj stres je i dalje rastao, što zbog nesanice i nadolazećih rokova te su se ti "čudni" trenutci (mislim da je to derealizacija bila) počeli vraćati. Počela sam paničariti oko toga i sve skupa se zaplelo do te mjere da imam osjećaj da više nisam prisutna, da ludim, pretražujem bolesti, stalno propitujem smisao života i svoje postojanje, hvata me panika, nemam volje ni za čim. Osjećam još pri tom stalan strah, a vidim ponekad zamagljeno. Jednostavno, osjećam kao da ništa nije stvarno, iako znam da je, kao da sam u nekoj noćnoj mori, te kao da to više nisam ja. Bojim se hoću li ikad biti ista pozitivna osoba koja sam bila prije. Čekam pregled psihijatra, ali voljela bih čuti neku utjehu u međuvremenu.

Odgovor:

Draga čitateljice,
prije svega mislim da je jako dobro što ste se već obratili psihijatru za pomoć. On će procijeniti je li vam u ovom trenutku potrebna farmakoterapija. Lijekovi mogu olakšati svakodnevno funkcioniranje osobe, posebno u situaciji kada je netko uslijed dugotrajne anksioznosti već i fizički iscrpljen. No, lijekovi nisu trajno rješenje već samo „štaka“ koja pomaže da se oslonite kada vam je najbolnije. Osim štake, potreban je i određeni oporavak a njega je moguće postići kroz psihoterapiju tj. terapiju razgovorom. Ako je vaš psihijatar i psihoterapeut, tada ćete možda s njim imati pokriven i taj dio. No ako nije, onda bi bilo dobro da se obratite psihoterapeutu za pomoć. Ne znam gdje studirate, no na pojedinim fakultetima postoje studentska savjetovališta gdje se možete obratiti za pomoć.
Što se tiče utjehe, iz brojnih iskustva u radu s mladima mogu reći da sve što prolazite nije neuobičajeno. Anksioznost nije nerješiv problem iako u pojedinim situacijama može biti izrazito neugodan, uz sve simptome koje ste opisali. Osjećaj „kao da ćete poludjeti“ je samo osjećaj, ma koliko se stvaran činio. Derealizacija nije nimalo ugodna i može doći uz anksioznost. No vi i dalje niste izgubili dodir s realnošću. Svjesni ste svega, tražite pomoć. Pomoći ima i to je najvažnije.
Šaljem vam podršku. Klinfo.hr 

Anksiozna sam, nisam prisutna i imam osjećaj kao da živim u nekom snu i izmaglici

<para>Smatram da je između mog muža i njegove majke riječ o patološkoj povezanosti. Za sada nismo imale niti jedan sukob, isključivo zato što sam ja blaže naravi i jako puno šutim i potiskujem.
Međutim, počinjem se osjećati loše i to ne krivim primarno nju, nego muža i sve to počinje ugrožavati moj trud i želju za naš brak.</para>
<para>U vezi koja je trajala četiri godine primjećivala sam taj problem, ali nisam htjela pridavati pažnju niti ispadati "babaroga". U braku je sve eskaliralo. Govorimo o situacijama gdje on svaki dan nakon posla prvo ide majci gdje obavi ručak i razgovor, pa tek onda dođe meni. Svaki dan, osim nedjelje koja bi trebala biti naša, ali tada ona dođe k nama.</para>
<para>Gdje god da odemo (kino, zimovanje, ljetovanje) mama ga zove jer joj nešto treba (npr. popraviti neki kvar, iako ima muža i još 3 sina koji su neoženjeni) i moramo se vratiti. Ukoliko je praznik pa ne radimo niti jedno od nas, onda zove rano ujutro i budi nas jer joj "nešto treba". Ili ga je eventualno poželjela čuti, pa ga zove i plače.
Ne živimo u istom kućanstvu, ali domovi su nam udaljeni nekih 10 km. Niti jedna tajna između mene i muža nije ostala između nas jer je rekao majci.
I niz takvih situacija.</para>
<para>Pokušavala sam razgovarati s njim, međutim on smatra da umišljam problem i da sam nezahvalna jer me, kako kaže, svekrva obožava. U braku smo 2 godine (nemamo još uvijek djece) i stalo mi je do toga, želim ostati, ali ponestaje mi volje. Sama se borim s tim problemom i sve češće sam bezvoljna za njega. Na početku sam davala sve od sebe da ga nečim (npr. omiljeno jelo) obrađujem, da planiramo zajedničke trenutke, obitelj, ali gubim volju za sve to.
Postoji li ijedan način razgovora s njim koji bi ga mogao malo "probuditi"?</para>
<para>Dakle, riječ je o čovjeku od 35 godina koji je prije 2 godine otišao od majke i svaki moj pokušaj ukazivanja na problem završi njegovim zaključkom da umišljam i da sam "najvoljenija" snaha. Pokušala sam razgovorima, ljutnjom, prešućivanjem i trpljenjem, predlaganjem bračnog savjetovanja, ali ništa nije urodilo plodom.
Hvala unaprijed!
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana čitateljice,</para>
<para>iskreno mi je žao što vaši pokušaji da ukažete suprugu na problem nisu urodili plodom. Nekada je teško situaciju sagledati iz perspektive druge osobe i zato možda vaš suprug ne razumije u čemu je problem: jednostavno ne vidi ono što vidite vi. On je možda u svojim očima sin koji brine o mami, o istoj mami koja voli njegovu suprugu i podržava vas.</para>
<para>U isto vrijeme je možda i vama teško shvatiti kako vas netko može voljeti a provoditi toliko vremena s mamom. Ne možete shvatiti zašto odrastao čovjek od 35 godina ima potrebu mami ispričati sve vaše tajne, zašto na svaki njezin poziv „skače“.</para>
<para>Na kraju pisma ste napisali da ste već pokušali razgovarati sa suprugom i da to nije urodilo plodom. Moje pitanje vama jest kako je izgledao taj razgovor (ili više njih)? Je li se suprug osjećao napadnuto? Je li uopće čuo (i jeste li konkretizirali) što bi željeli, što vam treba od njega? Važan je i način na koji ćete pristupiti jer kada se osoba osjeća napadnuto, spontana reakcija će uvijek biti otpor. A otpor ne dovodi do kompromisa.</para>
<para>Kada se obraćate suprugu krenite iz pozicije razumijevanja (tu vam može pomoći da zamislite da ste u njegovoj koži i da netko do koga vam je stalo želi mijenjati vaš, poprilično utaban put). Recite mu kako se osjećate kada ste sami, koliko vam nedostaje da imate svoje vrijeme s njim. Nemojte ga okrivljavati. Samo mu recite što je vama bitno i zašto vam je to bitno. Recite mu da ga volite. Recite mu da možete razumjeti da on cijelu situaciju ne vidi kao vi no da vam je važno da nađete zajedničko rješenje jer vam je stalo do vašeg odnosa.</para>
<para>Da bi partneri riješili neki problem, potrebna je volja obje strane. Većina ljudi u partnerskim odnosima nailazi na nesuglasice, i to je sasvim normalno. Nekada ih uspiju riješiti a nekada ne. Ako su oboje spremni pristati na određene kompromise, situacija je rješiva. Na ako jednog partnera nešto izrazito smeta kod onog drugog a taj ne želi ni čuti za kompromis, tada mu preostaje da sam sa sobom odluči smeta li ga to do te mjere da ne želi živjeti takvim životom ili je ipak sklon prihvatiti partnera i stil života koji taj partner nosi sa sobom.</para>
<para>Nijedna odluka nije laka i nju ne morate donijeti odmah. Osluškujte sebe, dajte si vremena koliko vam treba, dajte vremena partneru da vidi (ako želi) koliko je spreman mijenjati svoje obrasce ponašanja u odnosu s mamom. Ako jest spreman, imajte na umu da velike promjene nije moguće postići u kratkom roku. Ako nije spreman, tada trebate znati da nijedan izvanjski faktor tj. ništa što vi učinite vjerojatno neće dovesti do promjene njegovog ponašanja.</para>
<para>Šaljem vam podršku.</para>

Moj suprug patološki je vezan za svoju majku Poštovani, ispričavam se na smetnji. Moje pitanje vezano je za odnose s muževljevom obitelji, točnije s njegovom majkom. Smatram da je između mog muža i njegove majke riječ o patološkoj povezanosti. Za sada nismo imale niti jedan sukob, isključivo zato što sam ja blaže naravi i jako puno šutim i potiskujem.
Međutim, počinjem se osjećati loše i to ne krivim primarno nju, nego muža i sve to počinje ugrožavati moj trud i želju za naš brak.
U vezi koja je trajala četiri godine primjećivala sam taj problem, ali nisam htjela pridavati pažnju niti ispadati "babaroga". U braku je sve eskaliralo. Govorimo o situacijama gdje on svaki dan nakon posla prvo ide majci gdje obavi ručak i razgovor, pa tek onda dođe meni. Svaki dan, osim nedjelje koja bi trebala biti naša, ali tada ona dođe k nama.
Gdje god da odemo (kino, zimovanje, ljetovanje) mama ga zove jer joj nešto treba (npr. popraviti neki kvar, iako ima muža i još 3 sina koji su neoženjeni) i moramo se vratiti. Ukoliko je praznik pa ne radimo niti jedno od nas, onda zove rano ujutro i budi nas jer joj "nešto treba". Ili ga je eventualno poželjela čuti, pa ga zove i plače.
Ne živimo u istom kućanstvu, ali domovi su nam udaljeni nekih 10 km. Niti jedna tajna između mene i muža nije ostala između nas jer je rekao majci.
I niz takvih situacija.
Pokušavala sam razgovarati s njim, međutim on smatra da umišljam problem i da sam nezahvalna jer me, kako kaže, svekrva obožava. U braku smo 2 godine (nemamo još uvijek djece) i stalo mi je do toga, želim ostati, ali ponestaje mi volje. Sama se borim s tim problemom i sve češće sam bezvoljna za njega. Na početku sam davala sve od sebe da ga nečim (npr. omiljeno jelo) obrađujem, da planiramo zajedničke trenutke, obitelj, ali gubim volju za sve to.
Postoji li ijedan način razgovora s njim koji bi ga mogao malo "probuditi"?
Dakle, riječ je o čovjeku od 35 godina koji je prije 2 godine otišao od majke i svaki moj pokušaj ukazivanja na problem završi njegovim zaključkom da umišljam i da sam "najvoljenija" snaha. Pokušala sam razgovorima, ljutnjom, prešućivanjem i trpljenjem, predlaganjem bračnog savjetovanja, ali ništa nije urodilo plodom.
Hvala unaprijed!

Odgovor:

Poštovana čitateljice,
iskreno mi je žao što vaši pokušaji da ukažete suprugu na problem nisu urodili plodom. Nekada je teško situaciju sagledati iz perspektive druge osobe i zato možda vaš suprug ne razumije u čemu je problem: jednostavno ne vidi ono što vidite vi. On je možda u svojim očima sin koji brine o mami, o istoj mami koja voli njegovu suprugu i podržava vas.
U isto vrijeme je možda i vama teško shvatiti kako vas netko može voljeti a provoditi toliko vremena s mamom. Ne možete shvatiti zašto odrastao čovjek od 35 godina ima potrebu mami ispričati sve vaše tajne, zašto na svaki njezin poziv „skače“.
Na kraju pisma ste napisali da ste već pokušali razgovarati sa suprugom i da to nije urodilo plodom. Moje pitanje vama jest kako je izgledao taj razgovor (ili više njih)? Je li se suprug osjećao napadnuto? Je li uopće čuo (i jeste li konkretizirali) što bi željeli, što vam treba od njega? Važan je i način na koji ćete pristupiti jer kada se osoba osjeća napadnuto, spontana reakcija će uvijek biti otpor. A otpor ne dovodi do kompromisa.
Kada se obraćate suprugu krenite iz pozicije razumijevanja (tu vam može pomoći da zamislite da ste u njegovoj koži i da netko do koga vam je stalo želi mijenjati vaš, poprilično utaban put). Recite mu kako se osjećate kada ste sami, koliko vam nedostaje da imate svoje vrijeme s njim. Nemojte ga okrivljavati. Samo mu recite što je vama bitno i zašto vam je to bitno. Recite mu da ga volite. Recite mu da možete razumjeti da on cijelu situaciju ne vidi kao vi no da vam je važno da nađete zajedničko rješenje jer vam je stalo do vašeg odnosa.
Da bi partneri riješili neki problem, potrebna je volja obje strane. Većina ljudi u partnerskim odnosima nailazi na nesuglasice, i to je sasvim normalno. Nekada ih uspiju riješiti a nekada ne. Ako su oboje spremni pristati na određene kompromise, situacija je rješiva. Na ako jednog partnera nešto izrazito smeta kod onog drugog a taj ne želi ni čuti za kompromis, tada mu preostaje da sam sa sobom odluči smeta li ga to do te mjere da ne želi živjeti takvim životom ili je ipak sklon prihvatiti partnera i stil života koji taj partner nosi sa sobom.
Nijedna odluka nije laka i nju ne morate donijeti odmah. Osluškujte sebe, dajte si vremena koliko vam treba, dajte vremena partneru da vidi (ako želi) koliko je spreman mijenjati svoje obrasce ponašanja u odnosu s mamom. Ako jest spreman, imajte na umu da velike promjene nije moguće postići u kratkom roku. Ako nije spreman, tada trebate znati da nijedan izvanjski faktor tj. ništa što vi učinite vjerojatno neće dovesti do promjene njegovog ponašanja.
Šaljem vam podršku. Klinfo.hr 

Moj suprug patološki je vezan za svoju majku

<para>Naime, dječak star 15 mjeseci odbija bilo kakav oblik slane hrane, odnosno selektivno bira samo slatkiše (kekse, pudinge, bilo kakve slatke biskvite i slično) dok od slanih stvari isključivo pomfrit iz pećnice i smokiće. Do sada je sve normalno jeo, zadnjih 15-20 dana ne jede dakle niti meso, niti povrće, voće, nikakve namaze, salamice, juhice, doslovno ništa. Osim navedenog jede Novalac formulu 3 bez problema, ujutro pri ustajanju i navečer prije spavanja. Molila bih savjet na koji način pokušati uspostaviti ponovno normalan ritam i raznolikost prehrane te da li je po Vašem mišljenju potreban pregled dječaka, s obzirom da se navedeni period odužio na dobra dva tjedna. Pokušali smo i s preskakanjem obroka da dijete ogladni, no dobili smo samo plač i daljnje odbijanje jela. Na kraju smo popuštali da dijete bilo što pojede, pa makar i taj slatki biskvit. Nismo ništa uspjeli postići.</para>
<para>Odgovor:</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>ovaj problem izbirljivosti u jelu je normalna pojava kod djece. Najčešće se javlja između druge i šeste godine. Nekada i ranije. Nažalost, nema čarobnog rješenja, morate ustrajati u nuđenju kvalitetnih i hranjivih obroka. Nipošto ne nudite zamjene za odbijeni obrok, jer ćete na taj način izgraditi loše prehrambene navike.</para>

Dječak star 15 mjeseci odjednom je počeo odbijati kuhanu hranu i želi samo slatko Poštovani, javljam se povodom problema s kojim smo se susreli zadnjih 15-ak dana. Naime, dječak star 15 mjeseci odbija bilo kakav oblik slane hrane, odnosno selektivno bira samo slatkiše (kekse, pudinge, bilo kakve slatke biskvite i slično) dok od slanih stvari isključivo pomfrit iz pećnice i smokiće. Do sada je sve normalno jeo, zadnjih 15-20 dana ne jede dakle niti meso, niti povrće, voće, nikakve namaze, salamice, juhice, doslovno ništa. Osim navedenog jede Novalac formulu 3 bez problema, ujutro pri ustajanju i navečer prije spavanja. Molila bih savjet na koji način pokušati uspostaviti ponovno normalan ritam i raznolikost prehrane te da li je po Vašem mišljenju potreban pregled dječaka, s obzirom da se navedeni period odužio na dobra dva tjedna. Pokušali smo i s preskakanjem obroka da dijete ogladni, no dobili smo samo plač i daljnje odbijanje jela. Na kraju smo popuštali da dijete bilo što pojede, pa makar i taj slatki biskvit. Nismo ništa uspjeli postići.
Odgovor:
Poštovana,
ovaj problem izbirljivosti u jelu je normalna pojava kod djece. Najčešće se javlja između druge i šeste godine. Nekada i ranije. Nažalost, nema čarobnog rješenja, morate ustrajati u nuđenju kvalitetnih i hranjivih obroka. Nipošto ne nudite zamjene za odbijeni obrok, jer ćete na taj način izgraditi loše prehrambene navike. Klinfo.hr 

Dječak star 15 mjeseci odjednom je počeo odbijati kuhanu hranu i želi samo slatko

<para>Ja sam također rođena s 1900 g, a sitna sam i sada. Apgar je bio 10/10. Sve je bilo ok. Sad ima približno 5 kg. Moje pitanje je da li je normalno da ona jede 90 ml po obroku i dalje. Kroz 24 h ona unese između 600 i 700 ml. Jako je živahna. Isto tako, da li bi trebala imati više kg?
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>djeci koja su rođena sitnija treba više vremena da nadoknade razliku u težini. Možete pokušati s češćim obrocima budući da su manji. Dok je dijete zdravo i veselo nemate razloga za brigu.</para>

Beba je rođena sitna, pa me zanima napreduje li dobro i da li dovoljno jede Pozdrav! Imam curicu koja će za par dana napuniti 3 mjeseca. Rođena je s 2400 g, 46 cm, a iz bolnice smo izašli s 2360 g. Od početka trudnoće sam znala da će biti sitnija. Ja sam također rođena s 1900 g, a sitna sam i sada. Apgar je bio 10/10. Sve je bilo ok. Sad ima približno 5 kg. Moje pitanje je da li je normalno da ona jede 90 ml po obroku i dalje. Kroz 24 h ona unese između 600 i 700 ml. Jako je živahna. Isto tako, da li bi trebala imati više kg?

Odgovor:

Poštovana,
djeci koja su rođena sitnija treba više vremena da nadoknade razliku u težini. Možete pokušati s češćim obrocima budući da su manji. Dok je dijete zdravo i veselo nemate razloga za brigu. Klinfo.hr 

Beba je rođena sitna, pa me zanima napreduje li dobro i da li dovoljno jede

<para>Je li moguće da nemam više dovoljno mlijeka pa je gladna? Probala sam joj navečer nakon podoja dati bočicu i pojela je.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>vjerojatno se samo radi o skoku u razvoju ili možda rastu prvih zubića. Produkcija majčina mlijeka funkcionira po principu ponude i potražnje. Možete polako započeti uvođenje krute hrane, ako vam se čini da je dijete gladno samo na podojima.</para>

Je li moguće da je moja beba gladna jer nemam više dovoljno mlijeka? Imam 5-mjesečnu bebu. Dojenje je super išlo i lijepo napreduje. Počeli smo sa žličicom i super je prihvaćeno. Kroz dan slabo spava. Ne može spavati duže od sat vremena i nervozna je. Je li moguće da nemam više dovoljno mlijeka pa je gladna? Probala sam joj navečer nakon podoja dati bočicu i pojela je.

Odgovor:

Poštovana,
vjerojatno se samo radi o skoku u razvoju ili možda rastu prvih zubića. Produkcija majčina mlijeka funkcionira po principu ponude i potražnje. Možete polako započeti uvođenje krute hrane, ako vam se čini da je dijete gladno samo na podojima. Klinfo.hr 

Je li moguće da je moja beba gladna jer nemam više dovoljno mlijeka?

<para>Kao mala je spavala 2 h maksimalno, a sad je to svedeno na 1 h, probudi se točno nakon 30 minuta i onda je cijeli dan nervozna. To traje već 9 mjeseci, ta njena nervoza, pa mislimo da je to od umora, a ne znamo kako joj pomoći da dulje spava. Uspavljujemo ju dok pokaže znakove umora, jer sama ne želi zaspati, nego samo plače. Hvala na odgovoru.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>provjerite ima li dijete dovoljne obroke, da ne bi to bilo razlog nezadovoljstvu, tj. ako napreduje na tjelesnoj masi, vjerojatno je s tog aspekta sve u redu. Isto moram reći da ima djece koja nemaju dobar ritam, vrlo malo spavaju, nemirni su, međutim svejedno normalno rastu i razvijaju se. Drugim riječima, može biti da je to samo njezin bioritam.</para>

Beba danju premalo spava i od rođenja je nervozna i razdražljiva Je li je normalno da beba danju spava ukupno 1 h, a ima 9 mjeseci. Borimo se s njenim spavanjem od prvog dana. Kao mala je spavala 2 h maksimalno, a sad je to svedeno na 1 h, probudi se točno nakon 30 minuta i onda je cijeli dan nervozna. To traje već 9 mjeseci, ta njena nervoza, pa mislimo da je to od umora, a ne znamo kako joj pomoći da dulje spava. Uspavljujemo ju dok pokaže znakove umora, jer sama ne želi zaspati, nego samo plače. Hvala na odgovoru.

Odgovor:

Poštovana,
provjerite ima li dijete dovoljne obroke, da ne bi to bilo razlog nezadovoljstvu, tj. ako napreduje na tjelesnoj masi, vjerojatno je s tog aspekta sve u redu. Isto moram reći da ima djece koja nemaju dobar ritam, vrlo malo spavaju, nemirni su, međutim svejedno normalno rastu i razvijaju se. Drugim riječima, može biti da je to samo njezin bioritam. Klinfo.hr 

Beba danju premalo spava i od rođenja je nervozna i razdražljiva

<para>Može li to biti njegov način uspavljivanja? Pošto mu većinom treba dosta vremena da zaspi. Također ima tjemenicu. Može li mu ona stvarati neugodnosti? Hvala.</para>
<para>Odgovor:</para>
<para>Poštovana,</para>
<para>vjerojatno su ovo što opisujete samo radnje koje beba ima kod zaspavljivanja, jer bilo kakva bol bi izazvala plač i nervozu djeteta i ne bi bila samo kod uspavljivanja. Što se tjemenice tiče ona ne bi trebala biti razlog tome. Možete ju skiniti koristeći šampon za tjemenicu i baby ulje naizmjence.</para>

Je li normalno da se beba često ručicama hvata za glavu? Pozdrav. Trebam li se zabrinuti jer se beba od 3 mjeseca često s obje ručice hvata za glavu. Ponekada dira uši, ali većinom baš glavicu. Čini mi se da to radi samo kada miruje i želi zaspati. Može li to biti njegov način uspavljivanja? Pošto mu većinom treba dosta vremena da zaspi. Također ima tjemenicu. Može li mu ona stvarati neugodnosti? Hvala.
Odgovor:
Poštovana,
vjerojatno su ovo što opisujete samo radnje koje beba ima kod zaspavljivanja, jer bilo kakva bol bi izazvala plač i nervozu djeteta i ne bi bila samo kod uspavljivanja. Što se tjemenice tiče ona ne bi trebala biti razlog tome. Možete ju skiniti koristeći šampon za tjemenicu i baby ulje naizmjence. Klinfo.hr 

Je li normalno da se beba često ručicama hvata za glavu?

<para>Danas nakon što sam ga ljubila (ne u usta), mazila se s njim, naknadno sam primijetila da mi je izbio herpes na usni, kojeg ja inače zovem groznica, pošto ne znam razliku. Koliko je ta vrsta herpesa opasna za bebu? Naravno, odmah po uočavanju sam stavila flaster za herpes i sad nosam masku. Herpes imam od djetinjstva, nekoliko puta godišnje neovisno o zdravstvenom stanju, ponekad se pojavi samo tako. Također sam ga imala u osmom mjesecu trudnoće te na samom početku trudnoće. Nažalost, dojila sam samo kratko vrijeme. Da li je beba uspjela tijekom trudnoće dobiti neka antitijela ili je ovaj herpes opasan za njega? Također ako je, po čemu mogu znati na vrijeme da se nešto događa? Hvala vam.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>svakako pratite javlja li se išta kod djeteta na koži, štitite ga od kontakta s vašim promjenama na koži, te što češće perite ruke. U slučaju da primijetite bilo kakve promjene po koži, u ponašanju bebe ili porastu temperature, javite se u Infektivnu kliniku.</para>

Ljubila sam i mazila bebu, a potom dobila herpes na usni. Je li to opasno za njega? Lijep pozdrav. Imam bebu staru 11 tjedana. Danas nakon što sam ga ljubila (ne u usta), mazila se s njim, naknadno sam primijetila da mi je izbio herpes na usni, kojeg ja inače zovem groznica, pošto ne znam razliku. Koliko je ta vrsta herpesa opasna za bebu? Naravno, odmah po uočavanju sam stavila flaster za herpes i sad nosam masku. Herpes imam od djetinjstva, nekoliko puta godišnje neovisno o zdravstvenom stanju, ponekad se pojavi samo tako. Također sam ga imala u osmom mjesecu trudnoće te na samom početku trudnoće. Nažalost, dojila sam samo kratko vrijeme. Da li je beba uspjela tijekom trudnoće dobiti neka antitijela ili je ovaj herpes opasan za njega? Također ako je, po čemu mogu znati na vrijeme da se nešto događa? Hvala vam.

Odgovor:

Poštovana,
svakako pratite javlja li se išta kod djeteta na koži, štitite ga od kontakta s vašim promjenama na koži, te što češće perite ruke. U slučaju da primijetite bilo kakve promjene po koži, u ponašanju bebe ili porastu temperature, javite se u Infektivnu kliniku. Klinfo.hr 

Ljubila sam i mazila bebu, a potom dobila herpes na usni. Je li to opasno za njega?

<para>Zanima me je li to zabrinjavajuće i što mogu napraviti da to spriječim. Bočica je inače bila samo za navečer, jedna u danu, a sada, od kada povraća, moramo mu i kroz dan dati bočicu jer traži još jesti. Hvala unaprijed i lijepi pozdrav.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>pretpostavljam po opisu da je kod dojenja ipak riječ o bljucanju, a ne povraćanju. Ukoliko dijete lijepo napreduje, zasigurno je tako. Ukoliko je i problem dobivanja na tjelesnoj masi, trebate se javiti prvo vašem pedijatru, a onda i gastroenterologu. Za početak probajte se prije nego počne jesti prvih par mlazova izdojiti da ne ide naglo mlijeko pod visokim tlakom u usta, jer možda mu to potiče bljucanje. Ukoliko manje bljuca kod pijenja na bočicu, možete se pokušati i izdojiti te dati svoje mlijeko na bočicu koji puta.</para>

Novorođenče povraća u mlazovima nakon dojenja, a nakon bočice ne Poštovana, dijete staro niti mjesec dana počelo je povraćati u mlazovima nakon dojenja i tako je unatrag dva dana. Kad mu dam dohranu pojede cijelu bočicu i podrigne a nakon dojenja povraća. Zanima me je li to zabrinjavajuće i što mogu napraviti da to spriječim. Bočica je inače bila samo za navečer, jedna u danu, a sada, od kada povraća, moramo mu i kroz dan dati bočicu jer traži još jesti. Hvala unaprijed i lijepi pozdrav.

Odgovor:

Poštovana,
pretpostavljam po opisu da je kod dojenja ipak riječ o bljucanju, a ne povraćanju. Ukoliko dijete lijepo napreduje, zasigurno je tako. Ukoliko je i problem dobivanja na tjelesnoj masi, trebate se javiti prvo vašem pedijatru, a onda i gastroenterologu. Za početak probajte se prije nego počne jesti prvih par mlazova izdojiti da ne ide naglo mlijeko pod visokim tlakom u usta, jer možda mu to potiče bljucanje. Ukoliko manje bljuca kod pijenja na bočicu, možete se pokušati i izdojiti te dati svoje mlijeko na bočicu koji puta. Klinfo.hr 

Novorođenče povraća u mlazovima nakon dojenja, a nakon bočice ne

<para>Nakon toga dječak ima konstantno noćno znojenje, blijed je u licu i ima povećane plinove u trbuhu. Napreduje normalno, nema mršavljenja. U 8. mjesecu ove godine smo posljednji put radili pretrage krvi i bile su uredne (nema anemije, malo smanjeni neutrofili i limfociti), uredna glukoza, uredni hormoni štitnjače i jetreni enzimi. Međutim od 10. mjeseca konstantno ima izražen nazalni govor, hrkanje i povećanu količinu sluzi u nosu, blijed je i znoji se noću. Molim Vas za Vaše mišljenje. Koje pretrage napraviti?
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>budući da su simptomi primarno sa strane gornjeg dišnog sustava, prvo bih savjetovala pregled ORL specijaliste, a on neka prema pregledu procijeni treba li što od dodatnih pretraga.</para>

Nakon ponavljanih viroza dječak ima jako noćno znojenje i izrazito je blijed Poštovana, dječak od 8 godina je prošle godine nakon vodenih kozica dobio u roku od dva mjeseca tri puta virozu koja je trajala po nekoliko dana, praćena visokim ili niskim temperaturama. Nakon toga dječak ima konstantno noćno znojenje, blijed je u licu i ima povećane plinove u trbuhu. Napreduje normalno, nema mršavljenja. U 8. mjesecu ove godine smo posljednji put radili pretrage krvi i bile su uredne (nema anemije, malo smanjeni neutrofili i limfociti), uredna glukoza, uredni hormoni štitnjače i jetreni enzimi. Međutim od 10. mjeseca konstantno ima izražen nazalni govor, hrkanje i povećanu količinu sluzi u nosu, blijed je i znoji se noću. Molim Vas za Vaše mišljenje. Koje pretrage napraviti?

Odgovor:

Poštovana,
budući da su simptomi primarno sa strane gornjeg dišnog sustava, prvo bih savjetovala pregled ORL specijaliste, a on neka prema pregledu procijeni treba li što od dodatnih pretraga. Klinfo.hr 

Nakon ponavljanih viroza dječak ima jako noćno znojenje i izrazito je blijed

<para>Međutim, i kada je bio na mome mlijeku i od kako je na adaptiranom, stolica mu je uvijek bila zlatno žuta, zrnata. Na adaptiranom mlijeku ima jednu stolicu dnevno, rijetko kada i dvije. Jučer ujutro je imao dvije manje stolice, jako svijetle žute boje, pomalo kao da su vukle na sivkasto i bile su dosta kompaktnije, kremaste. Zatim popodne jednu normalnu kao i inače. Danas ujutro je uslijedila opet jedna jako svijetla stolica. Stolicu izbacuje uvijek pod pritiskom, još od kako smo imali malih problema s grčevima, ali nikada to nije bio zatvor.</para>
<para>Ne znam da li ima bolove u trbuhu, ali ponekad nakon buđenja se zna cijeli naizmjenično grčiti i protezati. Može li razlog ovome biti slina, pošto već tjednima jako slini, a posljednjih par dana se još pojačalo. Osim toga često kada podrigne, nakon toga i izbljuca puno sline/šlajma. Stolica je bojom još uvijek daleko od bijele, ali ipak vidno svijetla. Trebam li se zabrinuti ako se to nastavi ili je i takav izgled normalan? Hvala Vam.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Poštovana,</para>
<para>stolica ne mora uvijek imati zlatno žutu boju, moguće su razne varijacije od svjetlo žute, do zelenkaste i smeđe. Zabrinuti se treba samo ako stolica nema uopće pigmenta i siva je, a tada je obično dijete i pridruženo žute boje kože i bjeloočnica. Zabrinuti se treba i kada je stolica crna poput katrana. Ako beba dobro napreduje, sve ostalo je prihvatljivo.</para>

Zdrava beba od rođenja ima jako svijetlo žutu stolicu Poštovana, sin mi ima 2,5 mjeseca. On je beba s kojom je sve super, fino papa, fino napreduje na težini. Nažalost, već duže vrijeme jede samo Hipp Pre Combiotik. Međutim, i kada je bio na mome mlijeku i od kako je na adaptiranom, stolica mu je uvijek bila zlatno žuta, zrnata. Na adaptiranom mlijeku ima jednu stolicu dnevno, rijetko kada i dvije. Jučer ujutro je imao dvije manje stolice, jako svijetle žute boje, pomalo kao da su vukle na sivkasto i bile su dosta kompaktnije, kremaste. Zatim popodne jednu normalnu kao i inače. Danas ujutro je uslijedila opet jedna jako svijetla stolica. Stolicu izbacuje uvijek pod pritiskom, još od kako smo imali malih problema s grčevima, ali nikada to nije bio zatvor.
Ne znam da li ima bolove u trbuhu, ali ponekad nakon buđenja se zna cijeli naizmjenično grčiti i protezati. Može li razlog ovome biti slina, pošto već tjednima jako slini, a posljednjih par dana se još pojačalo. Osim toga često kada podrigne, nakon toga i izbljuca puno sline/šlajma. Stolica je bojom još uvijek daleko od bijele, ali ipak vidno svijetla. Trebam li se zabrinuti ako se to nastavi ili je i takav izgled normalan? Hvala Vam.

Odgovor:

Poštovana,
stolica ne mora uvijek imati zlatno žutu boju, moguće su razne varijacije od svjetlo žute, do zelenkaste i smeđe. Zabrinuti se treba samo ako stolica nema uopće pigmenta i siva je, a tada je obično dijete i pridruženo žute boje kože i bjeloočnica. Zabrinuti se treba i kada je stolica crna poput katrana. Ako beba dobro napreduje, sve ostalo je prihvatljivo. Klinfo.hr 

Zdrava beba od rođenja ima jako svijetlo žutu stolicu

<para>Kasnije, kad sam skoro napunila 18 godina, otac mi je umro od raka. No unatoč velikoj boli, uspjela sam se izvući na pozitivnu stranu. Uvijek sam bila pozitivna bez obzira kakva situacija bila. Nakon tog šoka, uslijedio je drugi. Moja obitelj i ja dotaknuli smo dno. Živjeli smo od socijalne pomoći, nismo imali što za jesti i jedino što smo imali su dugovi. No s vremenom smo i to pobijedili. Danas je sve u redu, imam dobar posao i dečka. No stalno imam osjećaj neugodnosti i nesigurnosti u javnosti i s nepoznatim ljudima. Bližnji mi govore da se opustim. No jednostavno ne mogu. Ponekada mi je toliko neugodno da doživim napadaje panike. Htjela bih se riješiti toga, no ne mogu.
</para>
<heading4>Odgovor:</heading4>
<para>
Draga čitateljice,</para>
<para>prije svega želim vam prvo reći koliko se divim vašoj snazi i hrabrosti. Nije lako ostati pozitivan i usmjeriti život prema obali kada nas nevera vuče na pučinu. Vi ste sve to uspjeli, kako mi se iz vašeg pisma čini, sami.</para>
<para>Postoje situacije kada nam je ipak potrebna podrška stručnjaka. Sve što ste proživjeli su zapravo traume koje su na neki način ostavile traga i odatle vjerojatno nesigurnost i napadi panike. Ne postoji trik kojim možemo samo odagnati te osjećaje – da postoji, nitko ne bi imao problema s anksioznošću. Moj savjet je stoga da se obratite psihoterapeutu kako bi zajedno radili na otklanjanju uzroka vaše neugode i napada panike.</para>
<para>„Brzi“ savjet nemam, no generalno u takvim situacijama vam može pomoći pravilno disanje i usmjeravanje pažnje na detalje koje vidite oko sebe. Možete se primjerice fokusirati na boju očiju sugovornika, dužinu trepavica, ritam kojim nešto izgovara… Čim promijenimo fokus s unutarnjeg govora koji evidentno nije podržavajući, i anksioznost bi trebala splasnuti. No moj stav je da svakako treba raditi na otklanjanju uzroka ovih simptoma, a za to je ključna pomoć stručnjaka.</para>
<para>Šaljem vam podršku.</para>

Cijeli život prati me osjećaj neugodnosti i nesigurnosti Poštovani, od malena sam bila sramežljiva i mirna djevojčica. No kako su prolazile godine, opustila sam se, no stalno me pratio osjećaj neugodnosti i nesigurnosti. Kasnije, kad sam skoro napunila 18 godina, otac mi je umro od raka. No unatoč velikoj boli, uspjela sam se izvući na pozitivnu stranu. Uvijek sam bila pozitivna bez obzira kakva situacija bila. Nakon tog šoka, uslijedio je drugi. Moja obitelj i ja dotaknuli smo dno. Živjeli smo od socijalne pomoći, nismo imali što za jesti i jedino što smo imali su dugovi. No s vremenom smo i to pobijedili. Danas je sve u redu, imam dobar posao i dečka. No stalno imam osjećaj neugodnosti i nesigurnosti u javnosti i s nepoznatim ljudima. Bližnji mi govore da se opustim. No jednostavno ne mogu. Ponekada mi je toliko neugodno da doživim napadaje panike. Htjela bih se riješiti toga, no ne mogu.

Odgovor:

Draga čitateljice,
prije svega želim vam prvo reći koliko se divim vašoj snazi i hrabrosti. Nije lako ostati pozitivan i usmjeriti život prema obali kada nas nevera vuče na pučinu. Vi ste sve to uspjeli, kako mi se iz vašeg pisma čini, sami.
Postoje situacije kada nam je ipak potrebna podrška stručnjaka. Sve što ste proživjeli su zapravo traume koje su na neki način ostavile traga i odatle vjerojatno nesigurnost i napadi panike. Ne postoji trik kojim možemo samo odagnati te osjećaje – da postoji, nitko ne bi imao problema s anksioznošću. Moj savjet je stoga da se obratite psihoterapeutu kako bi zajedno radili na otklanjanju uzroka vaše neugode i napada panike.
„Brzi“ savjet nemam, no generalno u takvim situacijama vam može pomoći pravilno disanje i usmjeravanje pažnje na detalje koje vidite oko sebe. Možete se primjerice fokusirati na boju očiju sugovornika, dužinu trepavica, ritam kojim nešto izgovara… Čim promijenimo fokus s unutarnjeg govora koji evidentno nije podržavajući, i anksioznost bi trebala splasnuti. No moj stav je da svakako treba raditi na otklanjanju uzroka ovih simptoma, a za to je ključna pomoć stručnjaka.
Šaljem vam podršku. Klinfo.hr 