Kada je krenula u prvi razred upoznala je svoju sadašnju najbolju prijateljicu i od onda su nerazdvojne i tu nastaje problem koji sam tek sad primjetila. Imam osjećaj da moja malena previše "guši" svoju prijateljicu i da joj neda da diše. Ljuti se ako se prijateljica druži s drugom djecom misleći kako će ju druga djeca ogovarati i govoriti ružno o njoj. Vrlo je komunikativna i druželjubiva i sad sebe krivim kako to do sada nisam primjetila, dok mi se nije požalila mama od te prijateljice. I ona sama ima puno drugih prijatelja, ali imam osjećaj kao da ovu želi samo za sebe. Odrasta u normalnoj obitelji bez svađa i bilo kakvih drugih problema, s puno pažnje i ljubavi i ne vidim razloga ovakvom posesivnom ponašanju. Čak mi je mama od te djevojčice rekla da je odvedem psihologu da nešto nije u redu s njom. Da li je to faza ili zaista veliki problem? Hvala na odgovoru unaprijed. K. Draga mama,

S obzirom da vaša kćerka ima puno drugih prijatelja s kojima, koliko sam shvatila, ima sasvim normalan odnos vjerujem da ima sve kapacitete za ostvarivanje istog. Ja to svakako ne bih nazvala velikim problemom i jako je dobro da ste njeno ponašanje prepoznali. Na taj način možete ju potaknuti da ga korigira.

Razlozi njene ljubomore ili posesivnosti mogu biti različiti i vrlo je teško na temelju jednog pisma doći do uzroka. Stoga je moja zamisao da vam napišem nekoliko riječi općenito o posesivnosti te da vam postavim i nekoliko pitanja na temelju kojih ćete možda nešto prepoznati i sami odrediti smjer svog djelovanja.

Postoji razlika između osjećaja ljubomore i posesivnosti. Ljubomora se javlja kada osoba procjenjuje da postoji opasnost da osoba koju voli, može zavoljeti nekog trećeg. Ljubomora se u razvojnim fazama javlja vrlo rano, a vrlo je česta kod djece predškolskog uzrasta. Prvi znakovi ljubomore javljaju se kod bebe već s 18 mjeseci, a češće je izražena kod djece između druge i pete godine. Postoji vjerojatnost da i vaša djevojčica zapravo osjeća ljubomoru zbog straha da će je prijateljica napustiti, tj. da će naći neku bolju prijateljicu. Taj strah može biti realan, ali može biti i nerealan u slučaju da umišlja moguće scenarije kako će njeno prijateljstvo završiti. Kada osoba često, uglavnom u neopravdanim situacijama pokazuje znakove ljubomore i ljubomornog ponašanje, tada možemo zaključiti da je to dio njenog karaktera.

Za razliku od ljubomore, posesivnost je često povezana s osjećajem anksioznosti. Na razini ponašanja osoba stalno traži i konstruira potvrde za dokaz svoje sumnje. U osnovi posesivnosti najčešće je manjak samopouzdanja.

U svakom slučaju ja bih savjetovala da porazgovarate sa svojom kćerkom i da joj kažete da ste primijetili njeno ponašanje koje, može naškoditi njenom prijateljstvu. Tijekom razgovora držite se isključivo njenog ponašanja, a ne identiteta. Dakle nikako joj nemojte reći da je posesivna ili ljubomorna. Opišite joj točno kako se ponaša i razgovarajte s njom o tome kako bi se ona osjećala da je na mjestu svoje prijateljice. I bez obzira što ima „samo“ osam godina možete ju pitati što će učiniti po tom pitanju. Na taj način prebaciti ćete odgovornost na nju, a vi joj možete pomoći kao „savjetnik“ koji ima više iskustva. Slobodno s njom možete podijeliti kako biste vi reagirali u toj situaciji.

Dijete u dobi između osme i dvanaeste godine ima sve kapacitete da podnese takav razgovor. U toj dobi sve ih više brine mišljenje drugih: svoje poglede na svijet počinju shvaćati kroz razumijevanje drugih, a sliku o samom sebi pokušavaju dobiti i kroz pogled drugog. Djetetu odjednom nije više svejedno što drugi misle o njemu.

Možda je u tome uzrok njenog ponašanja; strah ju je kako će ju drugi gledati te nedostatak samopouzdanja koji ju sprječava da se nosi s tim.

I na kraju moja pitanja Vama:

Kako se osjećate kada vaš partner posvećuje pažnju nekom drugom? Kako se osjećate kada vaš partner provodi vrijeme am uživajući u nekim aktivnostima? Kako se osjećate u situaciji kada se vaše prijateljice nađu na kavi, a vi niste prisutni ili obaviješteni o tome? Izađete li povremeno sami s prijateljicama (bez kćerke i partnera)? Kako vaš partner reagira u tim situacijama ili kako bi reagirao? Jeste li ponekada obavljali zadatke umjesto vaše kćerke? (zadatke za koje ona ima sposobnost i kapacitete da ih izvrši sama) Primjećujete li da ima nedostatak samopouzdanja u nekim područjima? Kako reagira na neuspjeh? Niste spomenuli, ali imate li još djece ili samo nju? Ako imate, kako je reagirala na dolazak prinove?

Ovo su pitanja koja mogu potaknuti vašu introspekciju te putem njih možete doći do važnim odgovora. Ukoliko vas pitanja potaknu, a sami ne možete odrediti smjer u kome ići slobodno se možete javiti u naše savjetovalište.

Srdačno,

Jelena Vrsaljko, dipl. soc. radnik, TA psihoterapeut Centar Proventus