Po mnogočemu drukčija od drugih, u Indiji se još uvijek vjeruje da o suprugama i majkama ovisi dobrobit ne samo doma već i društva, rast i opstanak zajednice, zemlje i naroda. Dom se smatra temeljem na kojem počiva zajednica, na zajednici narod, a na narodu država. Kada pogledamo položaj indijskih žena i majki u dalekoj povijesti, nije uvijek teklo med i mlijeko. Međutim, od nezavisnosti Indije pa sve do danas status žene i majke se uvelike promijenio. Volontiraju u vrtićima i školama, ali i jako puno vremena troše na odgajanje djece po kojem se uistinu razlikuju od ostalih zemalja. Naime, roditelji u Indiji vjeruju da vikanje ne pomaže u odgoju pa se tako i najzločestija djeca ne kažnjavaju. Otkako ugledaju svjetlo dana, djecu se uči da budu dobra prema svim živim bićima. Učenje strpljenju smatraju izuzetno bitnim, a prenaglašeno pokazivanje emocija i razdražljivost su za njih mane kojih se treba kloniti.
Bez televizije i interneta
Izljevi bijesa i plača, bespotrebno cmizdrenje, udaranje te bacanje po podu za njih je čista nepoznanica. U Indiji djeca ne krate vrijeme ispred TV-a te ne igraju satima igrice na mobitelu. Televizija se u obitelji prati samo kad su na njoj programi posvećeni umjetnosti i obrazovanju. Sapunice, nasilni crtići i popularni televizijski showovi nisu omiljeni obiteljski sadržaji koji se s nestrpljenjem očekuje. Na internet i televiziju gledaju kao na neku vrstu prijetnje koju, koliko god je to moguće treba izbjegavati jer može negativno utjecati. Indijke posebnu pozornost posvećuju bontonu. Djecu od malih nogu uče lijepom, uglađenom i kulturnom ponašanju. Primjerice, igranje s hranom za njih je nedopustivo ponašanje koje u korijenu sijeku.
Povezanost i tolerancija
Roditelji u Indiji smatraju da će se njihove navike reflektirati na karakter djece u budućnosti. Stoga, ne drže im predavanja i ne žale se, već ih pozitivnim i lijepim primjerima uče lijepom ponašanju i manirima. U odgoj djeteta nerijetko uključuju i rodbinu, pogotovo u situacijama kada nekoliko obitelji živi pod istim krovom. Posebna se pozornost pridaje i emocionalnoj i fizičkoj povezanosti pa stoga liječnici u Indiji preporučuju da majka i dijete spavaju zajedno kako bi dijete osjetilo prisustvo bliske osobe te se osjetilo mirnim i spokojnim.
Strpljivost i rad na sebi
U zemlji u kojoj se svake godine rodi 27 milijuna djece, najmlađe se uči da bez straha iznose svoje mišljenje i da o svemu razgovaraju. U školama ih se potiče da otkriju svoj potencijal, a učitelji u Indiji moraju biti iznimno strpljivi i vrlo tolerantni. Ne smiju pokazati nezadovoljstvo te tražiti ništa što i oni sami nisu sposobni učiniti. U zbornicama se ne okupljaju kako bi razgovarali o pravilima ponašanja djece već kako bi prodiskutirali o njihovom vlastitom ponašanju. Učenici u Indiji teže biti bolja verzija sebe, a ne nekog drugog. Nisu ljubomorni jedni na druge i ne vole kopiranja. Učitelji i nastavnici ne ustručavaju se pokazati ljubav prema svojim učenicima. Oni često zagrle svoju djecu ili ih pomaze po glavi. Pohvala, lijepa riječ ili zagrljaj smatraju se neprocjenjivim darovima u ovoj indijskoj zemlji. Sad nam je potpuno jasno zašto mame u Indiji ne kažnjavaju svoju djecu. Na kraju ne preostaje nam ništa drugo osim da se mi u Hrvatskoj upitamo jesu li Indijci zanesenjaci ili samo praktični idealisti?