Većina gledatelja najviše uživa gledati najveća imena u najpoznatijim sportovima te se zajedno s njima veseliti ako stanu na slavno olimpijsko postolje, no činjenica je da su svi koji su došli na to veliko natjecanje, već dali najviše od sebe u datom trenutku svog života. Olimpijske igre itekako nam mogu poslužiti kao povod za učenje jedne od najvažnijih lekcija koje smo dužni prenijeti djeci - bez obzira što radiš u životu, radi to najbolje što možeš.
Nema sumnje da je i nama kao roditeljima iznimno teško ostati motiviranima, ambicioznima i kreativnima u ovom nepravednom, nelogičnom svijetu izvrnutih vrijednosti. Ponekad nam se čini da se trud i upornost jednostavno ne isplate. Barem ne onoliko koliko lukavost i dobre veze u životu. No, prihvaćanje takvih stavova i prenošenje istih na djecu, unazađuje nas kao društvo i čini od budućih generacija ljude koji idu protiv vlastite prirode. U prirodi svakog čovjeka je da se bori, da napreduje, da se usavršava u onome što najbolje radi, da se mijenja nabolje iznutra i da ispituje vlastite granice. Ne bi bilo pravedno oduzeti to iskustvo djeci i učiti ih da se u životu predaju.
Upravo na Olimpijskim igrama možemo vidjeti što se događa kada roditelji djecu ohrabruju da sami izaberu onaj put koji u životu za sebe žele, kada ih pomažu i bodre da učine od tog puta najbolje što mogu. To se vidi na licima sportaša koji pobjeđuju u svome sportu. Na njihovim se licima vide ponos, sreća, uzbuđenje, pozitivna energija i samopoštovanje u svojim najčišćim oblicima.
Koji roditelj to ne bi želio vidjeti na licu svoga djeteta? Barem jednom u životu?
Naravno, vrhunski sport iziskuje mnogo novaca, vremena, energije i odricanja cijele obitelji. Mnogi će reći "pa naravno da želim vidjeti svog malca s olimpijskim zlatom oko vrata, ali nemam novaca/vremena/mogućnosti itd...". No nije to poanta ovog članka.
Poanta je da pokušamo iskoristiti Olimpijske igre kao povod da s djecom razgovaramo o tome da ponavljati nešto, vježbati, truditi se usavršiti nešto, bez obzira na vrijeme koje nam za to trebalo - nije uzaludno potrošeno vrijeme. Čak i ako neće uvijek pobijediti ili biti najbolji, najvažnije je da znaju da su dali sve od sebe, da su se trudili i pokušali. Već sama iskustva koja će putem sakupiti bit će pravi mali univerzum novih spoznaja koje jačaju samopouzdanje. Uspjeti znači dati sve od sebe.
Malo je djece koja doista završe na Olimpijskim igrama, ali možda će baš vaše dijete biti profesor na sveučilištu, kipar, poreznik, programer ili cvjećar i jednog vas dana učiniti jednako ponosnima, jer naporno radi, vježba da bude što bolji u svome poslu koji voli, napreduje iz dana u dan i živi kao zadovoljan mlad čovjek za kojeg ne postoje granice koje ne može prijeći.
To se zove uspjeh. Za mamu i tatu, i za dijete.