Tata, možeš odložiti laptop?

Roditelji se posljednjih godina često brinu kakav će utjecaj korištenje računala i moderna tehnologija imati na razvoj njihove djece, o čemu je napisano niz članaka i provedeno na desetke studija

4f6701f7364f1

. Međutim, malo je studija i govora o tome kako pretjerano korištenje računala od strane roditelja utječe na njihov odnos s djecom i kako se u tim situacijama osjećaju djeca. Ako pitate mališane, ona će vam potvrditi da su mama ili tata ti koji ne mogu skloniti pogled od ekrana.

Od pamtivijeka, točnije od kada su ekrani televizora i računala ušli u naše domove, borba se vodila na relaciji roditelj-dijete, a u sukobu su uvijek roditelji bili ti koji su tjerali djecu od ekrana i prijetili kaznama, a djeca bila ta koja su stalno zanovijetala zato što ne mogu biti duže pred TV-om ili na Internetu. No, novi trend pokazuje da su roditelji ti koji sve više vremena provode za računalom, da su mama ili tata ti koji se previše ponekad igraju, surfaju, "vise" na Facebooku, rade, gledaju filmiće i slično.

Problem nisu samo računala i televizori, već i mobiteli. Mnoga djeca ne mogu doći na red za razgovor s mamom jer stalno "visi" na telefonu. Kada vam dijete pokušava istrgnuti iz ruke mobitel ili namjerno stišće po tipkovnici dok ste usred korištenja računala ili guraju svoje glavice pred ekran pa vam zaklanjaju pogled, to je zato što djeca žele i trebaju vašu pažnju.

Djeca vrlo brzo primijete neprijatelja koji im oduzima pažnju roditelja i pokušat će ga se riješiti na najočitiji način.

IPhone, iPad, laptop, LCD televizor ili tablet teški su protivnici i neka djeca se doista trebaju namučiti da otrgnu mamin ili tatin pogled s Angry Birdsa ili Facebooka. Jer djeca žele da se roditelji igraju s njima a ne s "ljutitim pticama", da oni budu predmet tako velikog interesa i pažnje.

U Hrvatskoj čak 9 od 10 građana ima mobitel. Vrlo veliki broj njih ima tzv. "pametni telefon" preko kojeg su spojeni na internet 0 - 24 sata. Spojenost na internet znači i instantni pristup društvenim mrežama, e-mailovima, tvitanju, chatanju, raznim aplikacijama i igricama koje plijene pažnju odraslih.

Kada previše vremena provode na internetu ili u nekom drugom obliku zabave pomoću tehnoloških uređaja, roditelji si oduzimaju dragocjeno vrijeme koje su možda mogli provesti s djecom. Djeca će se zbog toga itekako ljutiti i zasigurno će iskazati neki oblik bunta protiv tih "kradljivaca" roditeljske pažnje. No, ono što je također loše u svemu je da djeca dobivaju vrlo jak protuargument protiv roditelja kod bilo koje rasprave o korištenju digitalnih sadržaja u smislu "zašto ne bih bio na internetu ako je tata svaki dan".

Što se događa s roditeljima?

Iako je klinički dijagnosticirani i evidentirani vrlo mali broj ovisnika o tehnologiji, neke američke studije pokazale su da čak 65% odraslih zlorabi tehnologiju. Mobiteli i tableti postali su prenosivi automati za sreću. Kod klasičnih automata nagrada je nepredvidiva, a korištenje donosi osjećaj nade, iščekivanja i ugode. Isto je i s digitalnim uređajima. Kada ih uključimo ne znamo što ćemo naći u inboxu ili na Fejsu, a kada pročitamo nešto ugodno i zanimljivo, dobivamo mali udar hormona euforije - dopamina. Te sitne, isprekidane nagrade u formi sočnog teksta ili dobre ponude na Kolektivi, tjeraju ljude da se stalno vraćaju mobitelima i traže još informacija koje zadovoljavaju glad za nizom sitnih euforijica. Odrasli te ovisnosti najčešće nisu svjesni.

Neka djeca vole činjenicu da im se roditelji "kuže" u tehnologiju i da stalno kupuju najnovije uređaje, a i ne smeta im što roditelji nemaju fokus na njih. To su obično oni malo stariji klinci koji ulaze u pubertet i s jedne strane traže malo autonomije i samostalnosti, a s druge strane uživaju u svim blagodatima moderne tehnologije. Jedini razlog zbog kojeg pubertetlije žele da tata ostavi laptop ili mama iPhone je zato što će ga onda sami dograbiti i moći koristiti.

Oni mlađi ipak su malo osjetljiviji. Oni se sve češće i glasnije bune protiv toga da tata ili mama toliko vremena provode pred ekranima i ekrančićima svojih digitalnih ljubimaca. Stoga bi svakako trebali osvijestiti tu lošu naviku. Ne samo zato što ne želimo biti loš primjer svojoj djeci, već i zato što bi nam jednog dana doista moglo biti žao što slobodno vrijeme nismo više posvetili onima o kojima bi trebali biti najviše ovisni - našoj djeci.