Žužinoj prijateljici Dari Dubravka je preporučila imati Rabuzina, makar reprodukciju, ako ne grafiku ili nedajbože ulje (ulja su, naime, užasno skupa). Rabuzinove slike imaju posebnu energiju koja bi Dari dobro došla u stanu odnosno u životu... I Dubravka ima Rabuzinovu grafiku već godinama, iz istog razloga – njene pokretačke i dobre energije. Dari je uskoro rođendan i brat ju je već pitao što želi. Poželjet će Rabuzina, rekla je.
Naravno, ja i Yvee ne bismo bile ja i Yvee da nismo pokrenule nebesa kako bi se odnekud iskopao Rabuzin. I nije se iskopao jedan već dva, dvije krasne grafike – Rabuzina na prebor. Međutim Dara se uhvatila nećkati i na kraju je odustala od kupovine slike. Yveein frend je zaglavio s dva Rabuzina.
Obzirom da je Dara frendica moje frendice, a moja frendica Yvee je navukla svog frenda zbog frendice moje frendice (strasno!), ja sam odlucila kupiti jednog (grrr!) Rabuzina umjesto Dare. Dok sam u galeriji odlučivala kojeg ću i kakvu ramu želim, šapnula sam Yvee: „Stara, ja ti nemam pojma čime ću to platiti.“ „O, jebote, ti nisi normalna. Ti inače ne bi kupila tu sliku, jelda?“ „Ne, al moram.“ Nekoliko obostranih okretanja očima i tiho razumijevanje.
Odabrala sam sliku i otišla doma slažući nemoguće financijske kombinacije u glavi koje su uključivale natezanje minusa na tekućem do krajnjih granica, keširanje potonulih fondova ili jedne police životnog osiguranja, ili... bila sam odlučna platiti sliku bez obzira na trenutni zastoj u financijama.
U četvrtak ujutro otišla sam u banku po novi Maestro (obzirom da sam stari ostavila na bankomatu prije tri tjedna) i usput zamolila ispis prometa po računu od početka mjeseca. „Oh, dobili ste povrat poreza“, veselo će službenica s druge strane? „Stvarno??“ Pogledala sam ispis prometa i imala što vidjeti: moj povrat poreza pokrio je 95% cijene slike!!! Zbilja Svemir ima nevjerojatan osjećaj za timing. „Lord is my Salvation, what shall I fear?“ rekla bi Florence Scovel Shinn, cvijet kršćanskog misticizma i jedna od mojih omiljenih autorica. Nazvala sam Yvee i uzbuđeno joj ispričala kako se novac magično stvorio na mom računu baš kad mi je bio potreban.. Što me podsjetilo na još nešto: na jednom od posljednjih shiatsua Dubravka mi je rekla da meni nikad neće nedostajati novca. Pogledala sam je ispod oka. „Da, tako je, samo još vi u to morate vjerovati.“ E, pa vjerujem.
Desetak minuta kasnije spustila sam dupe na klupu pored Yvee u crkvi u Frankopanskoj. Sjedile smo u tišine jedna pored druge, a crkvom je vladao neviđen mir. Zvuci prolaska tramvaja nisu ga mogli narušiti. Prava oaza u vrevi grada. Sklopila sam ruke, spustila glavu i pomislila: „Sve svoje brige predajem Tebi. I posao, i Ivana, i novac i LJMŽ i zdravlje... sve. Ti znaš što je za najveće dobro svih i neka bude Tvoja volja, ne moja.“
Na izlasku smo ostavile svaka po jednu ne tako sitnu novčanicu u škrabici za siromašne. „Tu se ne mulja s lovom, sve ide za siromašne, znam to zasigurno“ šapće mi Yvee. Na Frankopanskoj, Yvee me uhvati pod ruku i kaže; „Ima još dobrih vijesti.. znaš, ja sam se malo zabunila kad sam ti rekla cijenu, naime malo sam zdrnjena sa svim što mi se događa i nisam dobro čula i.. no, da skratim, cijena koju sam ti rekla je za obje slike, dakle jedna je duplo manje nego što si mislila.“
Prasnula sam u smijeh. Jebeno dobre vijesti! „Izvrsno“ odgovorim. „Onda je država upravo platila ne samo mog Rabuzina već i Pradine cipele od pitona koje sam probala prije pola sata.“
Tako i bi.
Rabuzin visi na zidu, cipele su imale premijeru (isuse, mislim da je potpetica visoka 15cm!!) i jebeno mi stoje – sad su u kutiji u mom autu, ne daj Bože da mi ih netko vidi od mojih doma, mislili bi sa sam poludjela (iako sam ih kupila na maksimalni broj rata.. pravo sam žensko, bar po beskrajnoj ljubavi prema cipelama i shoppingu općenito..).
I još mi je nešto love ostalo. Jako sam, jako sretna.
Jasmina Malnar
P.S. Naravno da sam odmah sljedeći dan imala „slip“ u duhovnosti. Osjetila sam emocije koje doista ne želim u sebi – joooj, stvarno znam biti osvetoljubiva kučka, ali nasreću ljutnja me ne drži dovljno dugo da realiziram bilo koju od zločestih načina osvete koji mi padnu na ingenioznu pamet.. „Vratila“ sam se zahvaljujući knjizi koju čitam, „The Power of Now“ Eckharta Tollea. Preporučam od sveg srca!
P.P.S. Iako nema veze s temom, ima veze sa životom – dakle, u svezi „harača“ kojim država prebacuje svoju notornu nesposobnost na građane od kojih je živjela i (...) sve ove godine.. kanim iskazati svoje nezadovoljstvo građanskim neposluhom. Neću kupiti auto jer ne želim plaćati trošarinu na njihovu nesposobnost, smanjit ću kupovine na minimum (imam dovoljno cipela i haljina za tri života... čak i badića imam 12!), a da kojim slučajem radim za nekog sama bih mu predložila da me prijavi na minimalac i isplaćuje mi lovu na ruke. Ne možemo ih skinuti s vlasti, ali ne moramo im ni pomagati da nas deru i čine nas idiotima. Naime nakon izglasavanja Zakona o Haraču, ministar financija kaže da država nije pred bankrotom?! No dobro, čemu onda Harač? Mrzim kad me drže za budalu, a ovi me drže takvom skoro 20 godina..