Ja sam trenutno nezaposlena budući da završavam fakultet i nadam se da ću u roku dva mjeseca sve privesti kraju, početi raditi i zajedno sa svojim djetetom maknuti se u zasebno kućanstvo. Međutim, više ne znam kako izdržati niti dana. Problem su moji roditelji koji me konstantno ponižavaju i vrijeđaju i to prvenstveno pred djetetom. Dovode u pitanje sve moje odluke, potkopavaju mi autoritet. Da sam sama, izdržala bih jer znam kakvi su, ali moja curica upija sve to i naš odnos koji je bio odličan je sada u rasulu. Čim joj kažem nešto što joj ne odgovara, ona ide dolje k baki i didi. Ja sam svedena na dadilju. Navest ću Vam nekoliko primjera. Danas smo lijepo provele prijepodne na svome katu, igrale smo se i sve je bilo u redu. Poslijepodne je već bila nervozna jer zbog vrućine nije spavala, a krenule smo u kratku šetnjicu. Htjela sam joj obući sandalice, no kako me počela zezati da joj ni jedne ne odgovaraju, "zaprijetila" sam da nećemo nikuda ići ako priča nastavi u tom smjeru. Naime, htjela sam odmah u startu srezati problem jer sam znala da ako ju tako umornu i razdražljivu pustim da se izgubi u svojim odabirima, neće biti dobro. I sada stižemo do problema: obuvale smo se na donjem katu, kod dide i bake. Kada sam ja rekla da se smiri i obuje ili nećemo nikuda ići umiješala se baka govoreći da odem po druge cipelice. Vikala je pred djetetom na mene da "stvarno nisam normalna i da šta se ja sada inatim", itd. Završilo je time da je dijete doslovno poludjelo, razbijesnila se, počela je vikati, plakati, udarati i nikako ju se nije moglo smiriti. Tada baka sjeda pred televizor i mene ostavlja da sređujem situaciju. To je samo jedan banalni primjer situacija koje su gotovo svakodnevne. Dida je pak prije dva mjeseca samoinicijativno, bez da mene ili moju djevojčicu išta pita, prebacio moju kćerku iz jednog vrtića u drugi, bliži. Navodno da bi nam bilo lakše. Osim što me strašno povrijedilo takvo bezobzirno gaženje mene, nisam htjela da mi se dijete ikuda prebacuje jer je taman krenula u vrtić nekih pola godine i počela stjecati rutinu. Inače joj treba neko vrijeme da stekne povjerenje u nepoznate da bi se oslobodila. Također je proživjela i razvod roditelja i selidbu iz jednog u drugi grad i smatrala sam da joj sada najmanje treba još jedna promjena. Međutim, on je napravio to što je napravio i još se smrtno uvrijedio kada sam mu rekla da sam nesretna zbog toga("pa ispiši ju iz vrtića onda, neka uopće ne ide kad ne želiš"). I mene su tako vucarali cijelo djetinjstvo, kao psa, uvijek smo selili bez da mi se išta kaže ili me se upozori ili ne daj bože pita što ja želim. Uvijek sam svugdje bila nova i uvijek mi je sve bilo strano. Pokušala sam razgovarati s njima, no bez uspjeha. Ili se uvrijede pa ne pričaju sa mnom po mjesec dana i onda moram balansirati između njih i curice pazeći da dijete ne osjeti tenzije ili me doslovno ismiju. Ja sam "tupava", "nisam ni ja baš nešto ispala pa kako onda mislim odgojiti dijete", "nenormalna glupača" itd, itd... Znam da se oni neće promijeniti i da moram odseliti ako želim svoj mir, ali jednostavno moram izdržati još mjesec-dva. Kako? Užasno sam tužna i na izmaku snaga. Mama S.
Draga mama,
vjerujem da vam je teško nositi se s izazovima koje pred vas stavlja vaša kćerkica ali i roditelji, ali vjerujte da niste jedini koji se muče s takvim problemima. Mnogi roditelji ponekad više ne znaju što da učine i kako da reagiraju te im se čini da su već iscrpili sve mogućnosti. Prije svega, moram vam reći da je zapravo iskušavanje granica kod djece u dobi u kojoj se nalazi i vaša kćer posve normalno, posebice ako ono na taj način dobiva željenu pažnju. Pri tome moram naglasiti da je vaša situacija specifična s obzirom da vam roditelji ne pružaju podršaku, odnosno da vas omalovažavaju pred djetetom i potkopavaju vaš autoritet.
Smatram da roditelji djetetu moraju postavljati granice jer jedino tako dijete ima osjećaj sigurnosti i stabilnosti. U suprotnom, dijete je pogubljeno i ne zna kako se ponašati i što može očekivati od roditelja: hoće li ga zaštiti ili ne, kako će roditelj reagirati i slično. Nažalost, kada je u odgoj djeteta „upetljano“ puno ljudi, koji su uz to još i neusklađeni ili pak potkopavaju odgoj i autoritet roditelja, nastaju problemi.
Radi dobrobiti vašeg djeteta važno je da porazgovarate sa svojim roditeljima i date im do znanja da za njihovu unuku nije dobro da potkopavaju vaš autoritet. Unučica ih neće voljeti više ako joj dopuštuju i potiču je da vas vrijeđa i omalovažava, ako joj dopuštaju stvari koje joj vi inače ne bi dopustili, i obrnuto – neće ih voljeti manje ako joj isto ne toleriraju.
Možda ne bi bilo loše da se zajedno s roditeljima obratite stručnjaku koji će vam pomoći u razrješavanju vašeg odnosa ali i odnosa kojeg imaju s unukom, a koji evidentno ide nauštrb vašoj djevojčici i vama. Vjerujem da vaši roditelji duboko u sebi žele da viša kćerkica bude sretna, no način na koji u tome sudjeluju nije dobar.
Što se tiče odlaska vašeg oca u vrtić i ispisivanja vaše kćerke iz istoga, možda bi bilo dobro upozoriti djelatnike vrtića (a jednog dana i škole) da ste vi kao majka skrbnica i da su takve odluke moguće isključivo uz vaš zahtjev i suglasnost. Na taj način ćete u startu spriječiti neugodne situacije i samovolju vaših roditelja.
Iako možete razgovarati sa svojim roditeljima o tome kako njihovi postupci prema vama i vašoj kćerki utječu na nju (ali i vas), nažalost ne možete i utjecati na to što će oni činiti ubuduće. Ono na što možete utjecati je vaš odnos s djetetom a time i na njezino ponašananje.
Moj savjet je da svojoj kćerkici što manje govorite „ne“ a što više „da“. Drugim riječima, radije joj recite što točno želite od nje a ne ono što ne želite. Naime, naš mozak ne percipira riječ ne, i kada kažete svojoj kćerki primjerice „Nemoj lupati vratima“, ona čuje „lupati vratima“ i to je ono što onda čini. Umjesto toga recite joj „Molim te polagano zatvori vrata“, dajte joj više do znanja što da, kako da se ponaša a „ne“ svedite na najmanju moguću mjeru. Također, pažnju joj poklanjajte kada učini nešto dobro, pohvalite njezino dobro ponašanje, a kada učini nešto što ne odobravate nikada nemoj kritizirati nju kao osobu već isključivo njezino ponašanje. Što više razgovarajte s njom, gledajte s njom crtiće koji daju dobre poruke koje joj i sami želite prenijeti, pitajte je što ona misli o tome. Budite dosljedan roditelj pun topline i podrške.
S obzirom da je pred vama težak period u kojemu morate izdržati pod istim krovom s roditeljima s kojima možda unatoč silnom trudu ipak neće uspjeti uspostaviti dobru komunikaciju, svakako bi vam savjetovala da se ne libite zatražiti podršku – hoće li to biti podrška prijatelja, rodbine, stručne osobe... sasvim je svejedno dok god vam ista pomaže da se lakše nosite sa situacijom u kojoj se nalazite.
Želim vam puno hrabrosti i sreće
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener