Sanja Samardžija i njezin suprug imali su jednu veliku želju: dobiti još djece. Sanja ima kći iz prvog braka, Nelly, koja je nedavno navršila 18 godina. Njih su dvije 8 godina bile same, a onda je Sanja upoznala svog sadašnjeg partnera , Slavonca Hrvoja. Rodila se ljubav koja je nakon dvije godine okrunjena i brakom. Sanja i njezin suprug željeli su povećati svoju obitelj, ali to im nikako nije uspijevalo.
„Nije to išlo onako kako smo mi zamislili. Nakon godinu dana pokušavanja krenuli smo na pretrage, tada smo tek ostali zbunjeni, jer naši su nalazi bili odlični, a do trudnoće nije dolazilo. Svi su nam govorili da je problem psiha, a na te mi se izjave dizala kosa na glavi. Ipak, na kraju se ispostavilo da je stvarno bilo sve do psihe", prisjeća se ova 38-godišnjakinja.
Nakon što su čak 4 godine pokušavali ostvariti trudnoću, Sanja se umorila. Odlučila je napraviti stanku do proljeća 2019, kada će, tako je rekla samoj sebi, potražiti pomoć u privatnoj klinici. Posvetila se drugim stvarima i fokus joj više nije bio na ciklusu i očekivanju plusića na testu. No, kako to obično biva u životu, tada je stiglo iznenađenje – i to dvostruko:
„Tog rujna 2018, bila sam nešto bolesna, uzimala sam dva antibiotika, bio je kaos. Kad sam prizdravila početkom listopada, baš tijekom proslave kćerinog rođendana, puna kuća gostiju, a meni aplikacija na mobitelu javlja da mi mjesečnica kasni 2 dana. Bilo mi je to odmah čudno, jer je inače točna 'u sat'. Šaljem mužu poruku da ode kupiti 2 testa, na što je on bio rekao: 'opet si počela…'. Ipak je donio testove i odmah sam ih napravila. Tada se pokazao dugoočekivani plusić. Ne moram ni reći koja je to bila sreća, suze radosnice, iznenađenje. Na ultrazvuku u 7. tjednu tek je uslijedio pravi šok: srce kuca - i to ne jedno, nego dva! Bog nas je nakon 4 godine dvostruko nagradio! Svi smo bili prvi u pozitivnom šoku i neopisivo sretni", pripovijeda ova rođena Čakovčanka.
No, nakon početnog ushićenja uslijedio je strah. Ovo je bila prva blizanačka trudnoća s obje strane obitelji i Sanja se bojala hoće li sve biti uredu – nažalost, došlo je do komplikacija:
„Trudnoća je sama po sebi je bila dosta teška, morala sam mirovati od 20. tjedna, a u 30. tjednu trudnoće ostavljaju me u bolnici jer sam se počela otvarati. Ipak, po primanju injekcije za razvoj bebinih pluća, puštena sam kući.“
Nakon što je 2 tjedna provela doma, na idućoj je redovnoj kontroli uslijedio novi šok. Pokazalo se da su trudovi već počeli, a Sanja ih uopće nije bila osjetila. Tena i Lena požurile su se upoznati svoju obitelj:
„Najgori dio i period trudnoće mi je bio upravo taj, primanje tokolize i zaustavljanje trudova, to sam baš teško podnosila, tri dana nisam znala kako se zovem. Ali sve se izdrži kad znaš zbog koga je. Dolazi i taj 5. svibnja, uvečer nešto iza pola 10 puca mi prvi vodenjak. Odmah me vode u rađaonu i liječnik je samo rekao, 'Sanja, to je to, nemamo vise što zaustavljati'. Rodila sam jako brzo, bio je to porod za poželjeti. Dvije minute iza ponoći rodila se Tena, s 1620 grama i 43 centimetara, a šest minuta kanije stigla je i Lena, teška 1850 grama i duga 42 centimetara“, kaže Sanja.
Djevojčice su, srećom, od počeka samostalno disale, ali su kao sva nedonoščad bile smještene u inkubatore u kojima su provele prvih 7 dana svog života. Sanja se prisjeća ovog izazovnog vremena punog pomiješanih emocija:
„Prvih sam par dana isplakala more suza kraj inkubatora. Sami pogled na njih, i na to koliko su malene, kidao mi je srce. Molila sam samo da one budu dobro, da im se ništa ne dogodi.“
Tako je i bilo – Tena i Lena pokazale su se pravim malim borkinjama. Već 20-ak dana nakon porođaja bile su dobile dovoljno na kilaži i bile su sasvim spremne otići iz iz bolnice te napokon vidjeti svoj dom.
„Nije me bilo strah kako će biti kad dođemo kući jer sam se zapravo kroz cijelu trudnoću pripremila na sve ovo poslije. I one su stvarno bile jako jako dobre, samo su spavale i jele. Doslovno su prva 3 mjeseca prespavale“, priča Sanja koja je doma imala veliku podršku. Naime, osim supruga Hrvoja, Tenu i Lenu u naručje je jedva dočekala primiti i njihova velika sestra:
„Ogromna je to ljubav, neopisiva. Od prvog dana Nelly sudjeluje u svemu. Puno mi je pomagala kad su bile male, s sad su već došle do toga da mi zajedno priređuju 'spačke' – iako je razlika među njima 13 godina."
Naime, Tena i Lena danas su djevojčice bez dijagnoza koje idu u vrtić. Prohodale su s korigiranih 12 mjeseci i od tada su, kroz smijeh kaže Sanja, nezaustavljive:
"One su vesele i živahne djevojčice, koje su mi dokazale da su jače i od mene same! Zanimljivo je da su karakterno prilično različite, ali se savršeno nadopunjuju. Tena je jedna mila i nježna duša, a Lena je odlučna i energična te se uvijek zna izboriti za sebe – ali i za svoju seku Tenu“, priča ponosna mama o svojim kćerkicama koje obje obožavaju plivanje i ples.
Sanja je svjesna koliko je sretna i blagoslovljena zato što je sve prošlo najbolje što je moglo, ali se također prisjeća i koliko joj je bilo teško dok je sa strepnjom sjedila na odjelu neonatologije i svoje tada tako krhke djevojčice gledala kroz staklo.
„Samo želim reci svim mamama i tatama koje su sada kraj inkubatora, VJERUJTE! Vjerujte u svoja sićušna čuda jer to su borci kakve mi ne možemo niti zamisliti. Ponekad se i sama posramim i samo se sjetim njih dvije onako malene i toga koliko su one napravile, a još nisu ni znale da žive. Čuda su to i samo treba vjerovati u njih!“, poručuje Sanja koju su njezine Palčice naučile da su čuda itekako moguća te da su najveći borci ponekad - oni najmanji.
