U današnjem društvu, čudnom sustavu izvrnutih vrijednosti, malo je muškaraca, ali i žena koji još uvijek cijene tradicionalne vrijednosti. Kao samac pitam se da li ima nade da naiđe onaj pravi, onaj o kojem sanjam od kad sam bila djevojčica.
Stoljećima, žene diljem svijeta borile su se za jednaka prava kao i muškarci, i u većini suvremenog svijeta u tome su uspjele. No, u kolikoj se mjeri jednakost među spolovima odrazila na zdrave odnose muškaraca i žena?
Nakon nekog vremena samovanja, ljubavnih brodoloma, analize i sinteze, gdje se točno slomilo, što je možda trebalo napraviti… neočekivano sretneš NJEGA. On je sve što si oduvijek htjela, on je onaj savršen lik iz tvog omiljenog filma. Izgleda božanstveno. Voli tvoje društvo, zabavan je i ima savršen smisao za humor, dobro se oblači ( s obzirom da je to danas izuzetno bitno ). Sigurna si da bi bio savršen suprug i otac, rame za plakanje, spreman na razgovor ili barem na pretvaranje da te pozorno sluša. No međutim nije poduzetan, nije motivator, nema auto, nema stan, nema posao koji ga ispunjuje ili kojeg barem voli, radi za minimalac i ta ga činjenica obeshrabruje. I sve to još uvijek nije apsolutno ništa strašno da ima u planu barem nešto izmijeniti, popraviti, unaprijediti, ali nema.
Dakle, na prvi spoj dolaziš po njega točno u 19h. Tonu tema za razgovor, nježan je, kavalir… voziš ga doma. Dolazi produženi vikend i trebalo bi organizirati neki roštilj, lokacija sigurna, samo treba zapaliti vatru i ispeći meso, ali on će doći dok se meso ispeče tj. ideš po njega jer nema prijevoz. Na pomolu je i prva zajednička lagana večer uz TV i maženje. Upravo si na odlasku iz kuće kad ti stigne sms sadržaja: “Daj usput stani u videoteci i skokni do dućana po neke grickalice. Pusa.” I tako se odjednom nađeš u vezi u kojoj si alfa i omega. Usudim se reći, muškarac.
I sad se ponovno nalaziš pred vječitim pitanjem da li je to ono pravo? Da li je to tvoja greška? Da li je kriv tradicionalni odgoj tvojih roditelja? Da li si spremna na “suvremenog muškarca”? Da li se prepustiti ili ipak potražiti i muškarca i prijatelja u jednom? Da li se isplati ponovno samovati i riskirati?
A ja se pitam da li sam izolirani slučaj kojem ove trivijalne stvari puno znače. Pomalo umorna od banalne brige oko vozila, promjene guma, ulja, brisača, vode (već sam puno naučila, ali još uvijek mi ne uspijeva pumpanje guma na benzinskim crpkama ), zabijanja čavala, popravaka kvaka na vratima, spajanja DVD playera, kućnog kina i ostale aparature, ličenja zidova, montiranja polica, odštopavanje sifona… ima toga, ponovno se pitam ima li nekog tko je spreman i to podijeliti sa mnom.
(D.N.)