Kako prepoznati nasilničko ponašanje, gdje je granica zadirkivanja i nasilništva te kakve oblike ponašanja pokazuju nasilnici, a kakve žrtve?
Pitanjem odnosa među vršnjacima već godinama se bavi dr. Alice Pope, profesorica psihologije na Sveučilištu St. John's University. Ona je autorica mnogih stručnih članaka u kojima navodi rezultate istraživanja svojih kolega.
Nije li zadirkivanje samo dio odrastanja?
Dr. Pope smatra da je zadirkivanje među ljudima nezaobilazna činjenica, ali su nažalost u ovaj oblik ponašanja vrlo rano uvučena i djeca. Djeca se sa zadirkivanjem nose na različite načine. Neki okreću leđa i odlaze, a neki se suprotstavljaju zajedno s grupom svojih prijatelja. Kada zadirkivanje preraste u napetost, a dijete se plaši da će svaki pokušaj zaustavljanja agresivnog vršnjaka ponovno naštetiti samo njemu, situacija je ozbiljnija i vjerojatno se radi o obliku nasilništva.
Mogu li povremeni slučajevi zadirkivanja biti štetni?
Zadirkivanje ne mora biti štetno za većinu djece i može biti svojevrsno učenje o grupi i vezama među vršnjacima. Ipak, ono može biti štetno za osjetljivije pojedince i one koji već imaju nekih drugih problema. Očito je da zadirkivanje može vrlo negativno utjecati na djecu koja nisu fizički, socijalno ili emocionalno spremna da ga izdrže. Nadalje, djeca koja imaju neki od fizičkih ili emocionalnih hendikepa, kao što su depresija ili nisko samopouzdanje, nisu toliko čvrsta u nastupu i slabije se nose sa zadirkivanjem.
Što je nasilničko ponašanje i po čemu se razlikuje od zadirkivanja?
Nasilničko ponašanje je više od jednog agresivnog izgreda, povremenog zadirkivanja ili svađe. Trenutne definicije nasilničkog ponašanja proizlaze iz istraživanja koje je s norveškim i švedskim učenicima proveo Dan Olweus, a koji je otkrio "da je učenik izložen nasilništvu vršnjaka kada je izložen stalnim i dugotrajnim negativnim akcijama od strane jednog ili više učenika. Negativne akcije mogu uključivati fizički kontakt, riječi, tjelesne ili facijalne geste i namjerno isključivanje žrtve iz neke društvene grupe. Dodatno mjerilo je i neravnoteža u snazi (asimetrični odnos u snazi). Učenik koji je izložen negativnim akcijama ima poteškoća u obrani samog sebe" (Olweus, 1995).
Nasilničko ponašanje je, nadalje, klasificirano kao direktno i indirektno. Otvoreno podrazumijeva otvorene napade, a indirektno društvenu izolaciju, isključenje ili neodabiranje (Bosworth et al, 1999). Na taj način je obilježje nasilničkog ponašanja ponavljani obrazac fizičke ili psihičke agresije koja je prijeteća, prisilna, uporna, a žrtva se osjeća bespomoćno. Nasilnik nije nužno veći ili jači, već u najvećem broju slučajeva netko tko zastrašuje. Nasilništvo često ne nastaje u kontekstu sukoba jedan-na-jedan, već se radi o više nasilnika i više žrtava. Nasilnik obično ima "asistenta" i čitavu mrežu pomoćnika, koje Olweus naziva nasilnikovim "pristalicama". Oni nerijetko i izvršavaju nasilje prema željama "glavnog" koji ne želi biti uhvaćen.
Postoje li razlike između djevojčica i dječaka nasilnika i žrtava?
Iako je nasilničko ponašanje češće među dječacima, i djevojčice mogu biti nasilne (Kumpulainen et al, 1998), ali i žrtve. Dječaci će najvjerojatnije biti napadani od strane dječaka, dok djevojčice mogu biti žrtve djevojčica, dječaka ili mješovitih grupa (Schuster, 1996). Dječaci i djevojčice koriste različite tipove nasilničkog ponašanja. Dječaci se upuštaju više u fizičke oblike napada, dok djevojčice koriste, ali i primaju indirektnije oblike maltretiranja, kao što je ismijavanje ili ogovaranje (Schuster, 1996, Smith & Myron-Wilson, 1998).
Kakva djeca najčešće postaju nasilnici?
Istraživanja koja su otkrivala psihološke faktore koji su prethodili nasilništvu (Bosworth et al, 1999, Kumpulainen et al, 1998) otkrila su da nasilnici:
* osjećaju veću razinu ljutnje
* imaju manjak samopouzdanja pri korištenju nenasilnih strategija
* prihvaćaju agresivnost kao nešto što se može opravdati i donosi zadovoljstvo
* nesretni su u školi, ne vole ili su nezadovoljni školom
* impulzivni su
* imaju osjećaj depresije
* imaju probleme kod kuće
Kakva djeca najčešće postaju žrtve?
I kod žrtava su otkrivena neka zajednička obilježja. Oni:
* umjesto da reagiraju agresivno, skloniji su osjećajima nervoze i depresije, pa čak i do mjere da iskazuju fizičke simptome
* mogu pridonjeti nasilničkom ponašanju zbog toga što su iritantni (npr. hiperaktivni, Kumpulainen, 1998), drugačiji, neobični ili nesigurni
* mogu biti "fizički slabi...brzo izvršavaju zahtjeve vršnjaka...nagrađuju svoje napadače svojevrsnim pokazivanjem znakova žalosti...daju tražene informacije...imaju slabe socijalne vještine...koriste krive taktike kako bi bili prihvaćeni u nekoj grupi, nisu duhoviti i fale im pozitivne socijalne vještine" (Hodges & Perry, 1996).
* mogu imati nekoliko prijatelja, što znači manje zaštite od strane vršnjaka i češću odbačenost od strane većine
U svijetlu svega rečenog, stručnjaci smatraju da samo nasilnici ne bi trebali biti u fokusu kada se pokušava smanjiti incidentno ponašanje ili viktimizacija.
Imaju li nasilnici i žrtve slične psihološke profile?
Stvar je mnogo kompliciranija. Nasilnici i žrtve nisu dvije strane istog novčića. Naravno da je moguće da su nasilnici i sami svojedobno bili žrtve te se identificiraju sa snažnim osobnostima iz svoje okoline. Ipak, oni nužno ne izbacuju te nakupljene osjećaje. Istraživači sugeriraju tri stvari koje motiviraju nasilnike (Olweus, 1995):
* potreba za moći i dominacijom
* iskazivanje neprijateljstva prema okolini i osjećaj zadovoljstva zbog nanošenja ozljeda ili patnje
* traženje materijalnih stvari koji u njihovim očima znače prestiž