Jedna od tri nedavno izabrane najučiteljice Hrvatske je i Martina Bedeniković koja je poštovana i cijenjena i od kolega učitelja, a posebno od svojih učenika bivših, ali i sadašnjih Varaždinka s 27-godišnjim učiteljskim stažem, učiteljica je razredne nastave i svakodnevno podučava nove generacije u I. Osnovnoj školi Varaždin.
Izbor za najučiteljicu Hrvatske provodio se u sklopu natječaja u HRT-ovoj emisiji Hrvatska uživo, a nominirali su je učenici 7.b razreda.
"Ona ima odgovor na sva naša pitanja i svu djecu jednako voli, a od razreda čini ekipu. Ona se posveti svakom djetetu posebno i uspijeva riješiti sve brige, tuge, razmirice, svađe... Ona znanje prenosi djeci na poseban način i ne piše testove tako dugo dok nije sigurna da su sva djeca shvatila gradivo. Ona veže vezice na tenisicama, pažljivo bira riječi kojima se svakom djetetu obraća, potiče ih i daje im samopouzdanje" napisali su učenici 7.b razreda u emocijama nabijenom pismu - nominaciji za svoju najdražu učiteljicu.
Što za Vas znači nagrada najučiteljice? Posebno zato jer su vas nominirali, ali i izabrali Vaši bivši i sadašnji učenici? Zasigurno osjećate ponos i zadovoljstvo.
Da sam najučiteljica, prema mišljenju mojih bivših i sadašnjih učenika i njihovih roditelja, najveća je nagrada koju za svoj rad može dobiti jedan učitelj. Svojom su me nominacijom i stotinama pohvala nagradili nagradom i priznanjem koji su san svakog učitelja- biti najučitelj svojim učenicima i njihovim roditeljima. To je nešto neprocjenjivo, nagrada koja se ne može mjeriti ni s jednom drugom nagradom. Nakon prvobitnog zaprepaštenja kada sam saznala o nominaciji za najučiteljicu i njihovom glasanju, osjećaji sreće, ponosa i odgovornosti smjenjuju se neprekidno.
Smatrate li se i osobno "najučiteljicom"?
Vjerujem da svatko od nas radi posao koji voli. Ja uživam u svom jer volim djecu. Ja sam samo učiteljica svakom svom djetetu i to je ono što me ispunjava kao čovjeka. Takva sam kakva jesam upravo zbog moje djece i njihovih roditelja.
Osjećate li da imate "poseban" odnos s Vašim učenicima?
U radu s djecom pokušavam dati najbolje od sebe, ali isto tako volim i čuti što djeca misle. Kako razmišljam o svojoj vlastitoj djeci, tako razmišljam i o svojoj djeci u školi. Svi su oni moja djeca kojom se izrazito ponosim. Sretna sam kada su oni sretni, žalosna kada je njima teško. Zajednička nam je mana bila i jeste da puno pričamo. Puno vremena smo proveli i provodimo razgovarajući o onim bitnim, ali i manje bitnim stvarima koje ih vesele ili brinu. Zato služe prijatelji, a meni je čast što me oni smatraju svojom dobrom prijateljicom i vjeruju mi. Tome me, još dok sam ja bila dijete, poučavala moja majka - učiteljica razredne nastave koja je prije puno godina u svoju zasluženu mirovinu otišla ispraćena najljepšim riječima svojih učenika, roditelja i kolega.
Koliko dugo radite u školstvu i što se od početaka Vašeg rada do danas najviše promijenilo? Koliko generacija ste dosad podučavali?
Učiteljica sam 27 godina. Prve četiri godine, kao mlada učiteljica, provela sam po zamjenama. Radila sam u OŠ Konjščina, OŠ Zlatar Bistrica, OŠ „Vladimir Nazor“ Budinščina te V. OŠ Varaždin. Nije bilo lako zbog puta i svakodnevnog dugotrajnog izbivanja, no isplatilo se. Svaki savjet mojih mnogobrojnih starijih i iskusnijih kolega upijala sam kao spužva. Od početka šk. god. 1993./1994. radim u I. osnovnoj školi Varaždin. Učitelj sam mentor i sada sam razredna učiteljica šestoj generaciji mojih učenika u školi. Što se najviše promijenilo od početaka rada do danas? To su ljudi i njihovi stavovi prema životu i životnim vrijednostima.
Jesu li su se djeca/učenici u tom periodu zaista toliko promijenili ili samo okolnosti i svijet oko nas?
Djeca su se promijenila u tolikoj mjeri koliko su se promijenile prilike u kojima danas žive. Njihovi roditelji u neprekidnoj su utrci s vremenom, opterećeni mnoštvom problema i briga, najčešće egzistencijalne prirode i sve manje vremena imaju za njih. Pomoć traže u školi i učiteljima jer zbog svoje prezaposlenosti često „traže“ tko će odrastati s njihovom djecom.
U pismu koje su učenici napisali prilikom Vaše nominacije piše kako "pažljivo bira riječi kojima se svakom djetetu obraća, potiče ih i daje im samopouzdanje". Da li je samopouzdanje ključ uspjeha u školi i kasnije tijekom života? Smatrate li da bi učitelji/škola prije svega djecu trebali poticati da steknu samopouzdanje?
Uz roditelje, škola čini važnu kariku u odrastanju djece, potiče njihovu kreativnost, želju za stjecanjem novih znanja, odgovornost, samopouzdanje, komunikativnost, uz sve ostale osobine koje su potrebne u kasnijem radu i životu. Bez svih ovih osobina nema uspješnog mladog čovjeka.
Što bi poručili mladim učiteljima koji tek kreću s radom u školstvu?
Djeca su naša budućnost. Bezbrižnost djetinjstva kroz školske aktivnosti i obaveze prerasta u istinske vrednote obrazovanih i uspješnih naraštaja. Nije sve uvijek idealno jer to nikada ne može biti, ali upravo je to ono što nam daje poticaj da budemo još bolji. I to nam se uvijek višestruko vraća kroz uspjehe koje postižu naši učenici. To nam je najveća nagrada. I zato, moji mladi kolege, volite li ovaj posao, nemojte nikada odustati od njega. Biti učitelj - najljepše je zanimanje na svijetu!
Zašto je zanimanje učitelja zadnjih godina na neki način degradirano? Odnosno, često se čuje kako se djeca prema učiteljima odnose s nepoštovanjem, da su učitelji izgubili autoritet. Da li je to zaista tako? Što na to ima najveći utjecaj? Tko su krivici i treba li ih uopće tražiti? Sustav, roditelji, učitelji ili odgovornost snose svi?
Ne bih se složila s tvrdnjom da se djeca prema učiteljima odnose s nepoštovanjem kao ni da su učitelji u potpunosti izgubili autoritet. Koliko vas učenici i roditelji cijene i poštuju te koliki autoritet imate, ovisi isključivo o vama samima. U svom radu sam uvijek imala i imam neizmjernu podršku i pomoć roditelja svojih učenika. Uvijek sam znala da mogu računati na njih. Smatram da veliku ulogu u tome ima činjenica da smo uvijek razgovarali otvoreno jer imamo zajednički cilj - sreću, zadovoljstvo i uspjeh naše djece. Istina, i djeca i roditelji danas često ističu i traže svoja prava, zaboravljajući pritom na onu drugu stranu - svoje obaveze. U kolektivu I. OŠ Varaždin, a sigurna sam da je tako u svim odgojno-obrazovnim institucijama, pristupamo djeci i njihovim roditeljima s puno pažnje. Često puta i mi učitelji mnogo toga naučimo od svojih učenika i njihovih roditelja. Ne kaže se bez razloga da učitelj mora ostati učenik i onda kada postane učitelj.
Najučitelji Martini čestitamo na osvojenoj nagradi i želimo još puno prekrasnih godina u poslu, koji, kao i svoje učenike - obožava te im prilazi s iznimnim žarom i strpljenjem!