odnosno kada MORA izvršiti normalne radnje koje dolaze uz odrastanje on se izmotava, smije i igra. Kada imam strpljenja, kada nisam ograničena vremenskim rokom i kada prihvatim njegovu igru onda sve to izgleda kao jako lijepo druženje mame i djeteta. No kada nemam strpljenja i vremena (ako pojede brzo možemo u park i sl.) onda dok ne krene jesti ručak dobiva po guzi. Nekada su to zanemarivi udarci jer njemu je dosta da zaprijetim da će dobiti po guzi i on se već osjeća uvrijeđeno i plače. Tako da se ne radi o jakosti batina (ili se samo tješim) već one rezultiraju u pravcu koji je potreban?! Batine koristim samo u iznimnim situacijama ali već polako gubim strpljenje jer njegova zaigranosti počinje biti konstanta u njegovom svakodnevnom ponašanju, od odlaska na WC do pranja zubi te oblačenja. Ja sam dijete zlostavljanja i vrlo dobro znam kako to ostavlja tragove na dječjoj psihi, zato se trudim biti što smirenija i ne obraćati pažnju na njegovu zaigranost, te ju prihvatiti kao normalan tijek odrastanja. Ono što mene zapravo najviše muči, da li on takvim ponašanjem nešto meni poručuje, a ja toga nisam svjesna? Dali da popuštam u trenucima kada mu se ne daju oprati zubi, kada mora obući trenirku, a ne biti u piđami do podne, kada mu se ne jede to što mu nudim... Ne znam razlučiti kada da popustim, a kada ne, jer mislim da popuštanjem gubim dosljednost za koju čitam da je najvrednija disciplina odgoja?! S druge strane toliko sam okružena razmaženom djecom koja nemaju nikakvu kontrolu i onda mislim kako radim dobru stvar... Ne želim napraviti od djeteta vojnika, a ne znam naći sredinu... P.S. Suprug me podupire u svakoj odluci i nikada nismo oprečni u donošenju odluka.
Draga mama,
Da, djeci je sve igra i kada se uspije iskoristiti njihova igra da ih se dobije na ono što se treba učiniti, tada to može proći vrlo lijepo i glatko, baš kao što ste opisali. Sasvim je druga priča kada je nedostatak vrijeme i onda često uz to, strpljenje.
Baš kao i Vama, i meni je teško reći gdje je ta sredina, osobito nakon što sam pročitala ovih nekoliko Vaših rečenica, a Vi, Vaš sinčić i Vaš život ste puno više od toga. Pa ću Vam odgovoriti protupitanjima – što je Vama važno? Da li Vam je važno da obuče trenirku umjesto da bude u pidžami? Da li Vam je važno da pojede to što ste mu napravili? Da li Vam je važno da opere zube? Vjerujem da Vam je sve to važno jer da nije, vjerojatno biste nešto drugo naveli. U tom slučaju, slijedite iduće pravilo – ako želite promjenu u djetetovom ponašanju, tada izaberite 1 do 2 ponašanja na kojima želite raditi dok to dijete ne usvoji.
Primjerice, od ova tri navedena, važnije Vam je da pojede i da opere zube. To znači da ćete zanemariti pidžamu u prvom periodu. To znači da svaki puta uporno i dosljedno tražite da pojede/opere zube. Ono o čemu možete voditi računa kada je riječ o jelu, da mu se možda ne jede svaki dan u isto vrijeme, te da je možda jedna od njegovih karakteristika temperamenta iregularnost u tim osnovnim biološkim potrebama. To znači da možda on, za razliku od neke druge djece, svaki dan treba različito dugo spavati da bi se naspavao, jedan dan 8h, drugi dan 10h i sl., treba obavljati u različito doba fiziološke potrebe, i gladan je u različito doba. Vodeći računa o njegovom temperamentu, vodite računa o njegovim potrebama, a istovremeno ste dosljedni – jer ćete tražiti da pojede određenu količinu hrane svaki puta, bez obzira kada jede (više o temperamentu možete pročitati u ovom članku).
Što se tiče pranje zubića, ista priča – uporno i dosljedno svaki puta jer znate da Vam je to važno. Naravno, uz što više igranja, njemu će to biti zabavno i tako neće doći do konflikta između vas (više o borbi moći pročitajte ovdje).
Ipak, iznimno je važno da vodite računa o vremenu koji Vam je na raspolaganju. To je dio koji on ne može kontrolirati, dio o kojem ne može voditi računa, a Vi možete. Kada znate da imate manje vremena na raspolaganju, razmislite unaprijed koje su Vam opcije – možda da se ranije počnete spremate, pa opet kroz igru mu možete to činiti zabavnim?
Ponekad se dogodi da roditelji žele da dijete odmah posluša jer bi to bila najjednostavnija opcija za njih, odrasle. Ali za dijete, osobito tako zaigranog dječaka kao što ste ga Vi opisali, to nikada nije najjednostavnija opcija. Budite toga svjesni i pokušajte učiniti sve da prevenirate situacije koje dovode do toga da ga udarite po guzi. I sama prijetnja da ćete to učiniti dovoljno ulije djetetu strah, osjećaj potpune bespomoćnosti i nemoći koja je, kao što sami znate, jako loša za djetetov emocionalni razvoj.
Knjiga „Odrastanje Kaina“ bi Vam mogla biti zanimljiva, jer opisuje upravo emocionalno odrastanje dječaka.
Sretno,
Tatjana Gjurković
dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom