Inače ima hipertonus, a od prvog dana je izuzetno plačljivo dijete. Hipertonus je dijagnosticiran tek sa 6 mjeseci iako sam ja ukazivala na to da mi taj plač i neka ponašanja ne izgledaju uobičajeno. Doduše na samom početku bilo je dosta sitnih problema – upale zanoktica, upale pupka, poteškoće sa dojenjem, gubitak na težini, grčevi, rani izlazak zuba…. pa je plač pripisivan nečem od navedenog. Koji stupanj hipoksije je bio nakon rođenje još ne znamo – čekamo MR mozga. UZV sa 6. mjeseci je pokazao I. stupanj. U toj dobi smo krenuli na vježbe i tada je krenulo i 'ponašanje' – često ne želi kod nikoga osim mene i često cendra. Sada ide kod nekoliko ljudi koje jako dobro poznaje ili kod nekoga tko mu prilazi polako i pomalo ostvaruje kontakt, a ako sam ja u blizini opet nakon malo vremena traži 'ići kod mame'. To ponavljanje je blago rečeno – iritantno. Ako ne dođe kod mene ponavlja do beskonačnosti i plače . Prije dva mjeseca smo promijenili fizioterapeuta i krenuli na Vojtu. Na vježbama je u stanju do nesvjestice ponavljati tu rečenicu i plakati. Inače je ili veselo dijete ili viče i plače. Prije mjesec dana bilo smo hospitalizirani zbog sumnje na paroksizmalni događaj, a kako još nije stiglo otpusno pismo uputnicu za psihologa nisam dobila - pedijatrica čeka mišljenje neuropedijatra. Inače, obradom nije utvrđena epilepsija ili sl. već je dalekovidan pa zato radi te povremene neobične pokrete očima (kao kada bebe padaju u san). Osim lakših motoričkih odstupanja (između ostalog hoda na prstima) najveći problem su nam je njegovo ponašanje, cendranje, plač, urlanje, lako se razljuti, sve želi dobiti iste sekunde pri čemu mirno objašnjavanje ne dopire do njega. Puno priča (progovorio sa 17 mjeseci) no prije 2 tjedna je počeo mucati – rečeno nam je da se radi o fiziološkom mucanju. Ne vičemo na njega, dosljedni smo, ukratko nastojimo ga dobro odgajati no kao da to ne radimo. U čemu je problem odnosno u čemu griješimo? Zahvaljujem. L
Draga mama,
vjerujem da Vam je ponekad jako zahtjevno zadovoljiti potrebe Vašeg mališana. Iako sam sigurna da i sami uživate u njegovoj blizini, kada dijete ima konstantnu potrebu za time i ne prihvaća da ga smiri netko drugi to može biti vrlo naporno.
Spomenuli ste kako su se od njegova rođenja javljali različiti sitni problemi te da je ustanovljeno i da se radi o hipertonusu. S obzirom na sve to, naravno i njegove potrebe su bile snažnije te kako su mu ti sitni problemi otežavali svakodnevicu imao je još jaču potrebu za utjehom i osjećajem sigurnosti kojeg mu Vi pružate. Dakle, sada još uvijek ima potrebu za time da generalni osjećaj sigurnosti gradi uz Vas. Postepeno će mu se osjećaj sigurnosti generalizirati i na druge ljude iz okoline odnosno i oni će mu moći pružiti utjehu i ostalo što mu je potrebno, a on će to sve više prihvaćati. Naravno, i tada ćete mu Vi biti najdraži odabir. To je normalno i u redu je biti strpljiv dok mu se malo po malo ne produži vrijeme koje može biti uz nekog drugoga.
Super je što Vaš sin verbalizira svoju potrebu da ide kod Vas umjesto da npr. ima tantrum tijekom kojeg je teško shvatiti na koji način da mu se zadovolji potreba.
Uz Vaše strpljenje i postepeno ohrabrivanje vjerujem da će se i njegove reakcije mijenjati u pozitivnom smjeru.
Do tada, možete pročitati sljedeće članke u kojima je objašnjeno nešto više o ljutnji - Kako se snositi s djetetovom ljutnjom, te razmisliti koja njegova ponašanja su odraz njegova temperamenta. Npr. Je li on dijete koje ima generalno snažnije emocionalne reakcije, treba li mu uvijek nešto više vremena da prihvati novu situaciju ili neku novu osobu, koliko mu je snažna upornost…
Kako biste si odgovorili na ta pitanja i time ga lakše razumjeli u određenim situacijama možete pročitati i članak o temperamentu i njegovoj važnosti u odnosu roditelja i djeteta.
Sretno,
Tea Knežević, magistra psihologije, praktičarka terapije igrom