Bukovača (lat. Pleurotus Ostreatus) porijeklom je iz južne Azije.
Vrijeme rasta (i berbe u prirodi) je jesen, a ima je i u hladnija proljeća. Danas se gljiva bukovača najviše uzgaja umjetno cijele godine, budući da nije pre zahtjevna. Bukovače se najviše se uzgajaju u Italiji, Njemačkoj, Nizozemskoj i Francuskoj. U prirodi bukovača raste jednako kao parazit na živom tako i na srušenom, vlažnom drveću. Bukovače su gljive koje rastu kao grm. Stabljike ove gljive rastu postrance i svaka je 1-4 cm dugačka i 1-3 cm. debela, površina podsjeća na filc.
3 načina čišćenja gljiva:
Oni koji četkaju
Za uklanjanje nečistoća poput zemlje s površine gljive može se koristiti čista kuhinjska krpa ili obična kuharska četka, a oni strastveniji kuhari služe se specijalnom četkom za gljive. Spomenutim predmetima prljavština se nježnim pokretima odstranjuje s gljive kako bi se očuvao oblik i okus ovog jesenskog ploda.
Oni koji gule
U narodnoj predaji postoji neka zabluda kako se dobar dio otrova u otrovnim gljivama nalazi u klobuku, zbog čega je dobro površinski sloj oguliti s gljive i tako se spasiti od negativnih posljedica konzumacije ovakvog tipa plodova. Ne čudi stoga što neki preferiraju ljuštenje gljiva, uključujući i poznatu kuharsku enciklopediju po imenu Escoffier Cookbook.
Oni koji peru
Iako gljive uistinu 'popiju' vode prilikom pranja, Harold McGee je 1990. godine objavio knjigu The Curious Cook u kojoj je izvršio eksperiment s točnim količinama. Isti je, naime, potopio 252 grama svježih gljiva u vodi, te ih nakon pet minuta ponovo izmjerio. Gljive su upile zanemarivih 6 grama vode, odnosno 1/16 čajne žličice.
Na suhim stablima stabala rastu bukovače. Prema tome, smeće za njih gotovo se ne drži. Ipak, još uvijek ih je potrebno očistiti, ali to treba učiniti ispravno.