godine ali ima strah od nepoznatih događaja, boji se da neće uspjeti u tome što je čeka i uvijek je drama oko toga. Razgovaramo često o tom strahu, pokušavamo kroz igru savladati taj strah ali ne ide. Na jesen treba krenuti u školu i bojim se da će biti stalno opterećena da li će to uspjeti. Mi doista nismo roditelji koji teže savršenstvu, jednostavno je sama od sebe takva. Inače je društvena i slobodna ali kad je nešto novo i nepoznato u pitanju, nastupa plač, strah, negodovanje i sl. Nadam se da je to neka prolazna faza, jer je takva je od svoje 5. godine. Molim za savjet. Mama Jasna.
Draga mama,
Čini se kako se Vaša djevojčica ponekad osjeća nesigurno i anksiozno vezano uz ishod nekih budućih događaja.
Kada djeca imaju pojačanu potrebu za osjećajem kontrole, bilo u sadašnjem trenutku ili u nekim budućim situacijama, treba se zapitati koliko prilika u svakodnevici dijete ima za osjetiti taj osjećaj? Osjećaj kontrole ne mora nužno biti vezan uz neke velike odluke i događaje. Ponekad je dovoljno da se djetetu u običnim, svakodnevnim situacijama daju izbori između neke dvije opcije i prepusti mu se da odluči. Malo po malo, dijete na taj način može bar u nekoj mjeri zadovoljiti svoju potrebu za osjećajem kontrole nad situacijama u svom životu.
Drago mi je što ste naveli da pokušavate pomoći svojoj djevojčici da proradi strah pa ću Vam stoga navesti još neke primjere kako biste to mogli učiniti. Naime, postoji terapeutski način pričanja priče u kojem se djeca pripremaju kako da im se u nadolazećim, a za njih potencijalno neugodnim situacijama, olakša i umanji anksioznost. Važno je da im se u kratkoj pričici (oko 5 minuta), koristeći igračke za određene likove, prikaže kako će otprilike izgledati događaj oko kojeg dijete osjeća nelagodu. Ako se npr. radi o odlasku doktoru, važno je prvo spomenuti neku svakodnevnu rutinu koju imate kod kuće, zatim opisati kako će to kod doktora otprilike izgledati te priču završiti u pozitivnom tonu nekim ugodnim događajem (npr. svi zajedno ćemo poslije otići na sladoled). Također važno je da priču pričate u 3. licu odnosno da se ne obraćate izravno svojoj djevojčici već da pričate priču o djevojčici njenog imena koja ide kod doktora. U priči stavite naglasak na pozitivne stvari i začinite ju dodavanjem simpatičnih detalja, zvukova, komentara.
Još jedan način na koji možete olakšati svojoj djevojčici jest da joj se pomogne u izgradnji samopoštovanja tako da umjesto pohvala što više koristite komentare ohrabrenja. Iako se i pohvala (npr. „Bravo“) i ohrabrenje (npr. „Wow, uspio si!“) usmjeravaju na pozitivna ponašanja pa djeluju kao da se radi o istoj stvari, pohvaljivanje zapravo potiče da dijete bude svjesno o drugima. Preveliko oslanjanje na pohvalu može imati štetni učinak. Djeca tada počinju vjerovati da njihova vrijednost ovisi o mišljenju drugih. U pohvalama se koriste riječi koje prosuđuju o vrijednosti djece i fokusiraju se na vanjsku evaluaciju.
Ohrabrenje se usmjerava na unutarnju evaluaciju i doprinos koji dijete daje (trud). Ubrzava razvoj samomotivacije i samokontrole. Roditelj koji ohrabruju dijete na taj način, uči ga da prihvati svoje nedostatke, da uči iz svojih pogrešaka (pogreške su odlična prilika za učenje), da vjeruje u sebe te da se osjeća korisno. Kada se komentira djetetov trud, treba paziti da se ne vrednuje samo ono što su učinili. Stoga bi bilo ponekad bilo dobro da umjesto riječi koje se odnose na vrednovanje (dobar, odličan i sl.) se koristite riječi ohrabrenja koje pomažu djeci da vjeruju u sebe. Djeca koja osjećaju da je njihov trud ohrabrivan, vrednovan i cijenjen, razvijaju osobine upornosti i odlučnosti te postaju dobra u rješavanju problema.
Kada se dijete jako trudi nešto postići, umjesto da mu predložimo da mi to učinimo za njega ili da mu, kada ostvari cilj, kažemo „bravo“, možemo mu uputiti riječi ohrabrenja koje upućuju na prepoznavanje truda i napretka. Pa bi tako u trenutku kada se dijete trudi samo obući jaknu i dohvatiti drugi rukav, iako mu to baš i nije jednostavno, mogli reći neku od sljedećih rečenica: „Nisi odustajao/la sve dok nisi shvatio/la.“, „Zaista si se jako trudio/la oko toga.“„Uspio/uspjela si! Sama dohvatiti rukav“ ili „Wow, kako si napredovao/la u tome da se sam/a obučeš“.
Također, važno je da roditelj djetetu daje do znanja da vjeruje u njega. Pa se stoga npr. u trenutku kada dijete razmišlja o tome kako bi mogao složiti dvorac od kockica može izgovoriti i neka od rečenica koje iskazuju povjerenje, kao što su:
„To je teško, ali siguran/na sam da ćeš uspjeti.“,
„Čini se da imaš plan.“,
„Poznavajući tebe, siguran/na sam da će sve biti uredu.“ ili
„Imam povjerenje u tebe. Shvatit ćeš to.“.
Uz to, kada se dogodi da nam dijete nešto pomogne učiniti, dobro je koristiti ohrabrujuće rečenice koje se usmjeravaju na doprinos i uvažavanje.
Npr. „Baš je obzirno od tebe to što si mi pomogao/la nositi stvari“ ili
„Cijenim što si sve igračke vratio/la na svoje mjesto.“
Tea Kneževićmagistra psihologije, praktičarka terapije igrom