Poput tijeka trudnoće i svega što bi moglo poći po krivu, te prvih nekoliko godina života djeteta. Uglavnom je lako naići na informacije o hranjenju djeteta, rasporedu odlaska na kontrolne preglede pedijatru, kako spriječiti potencijalne tragedije poput gušenja, što učiniti nakon pada na glavu i slično.
No, ono na što vrlo mali broj ljudi obraća pažnju i o čemu se vrlo malo govori je jedna obična, ali vrlo važna sitnica koja pomaže djetetu da bude uspješno u kasnijem životu.
Doktorica Carol Dweck, pionirka je i istraživačica motivacije kod ljudi te kako ona djeluje na naš um. Zalaže se za rad na "umnom rastu" umjesto "popravka" na istom.
Pojednostavljeno, njezina teza odnosi se na motiviranje djeteta putem isticanja njihovih sposobnosti učenja umjesto stalnog ponavljanja koliko su pametni!
Ističe nekoliko vrsta razgovora koji se najčešće vode s djetetom, a koje zapravo i ne bi trebalo voditi, ako želimo da dijete "umno napreduje".
Primjerice, roditelji griješe jer djetetu kažu "Jako si pametan jer znaš pročitati tu rečenicu!". Umjesto toga, dr. Dweck smatra da je bolje i motivirajuće za dijete govoriti "Zaista si se puno trudio kako bi naučio čitati i sada to i znaš. Bravo!"
Još neki od primjera koji služe za motiviranje i "popravak uma" po dr. Dweck.
"Popravljanje uma": "Baš si pametno dijete, brzo si završio s tom slagalicom."
"Motiviranje": "Baš mi je žao što smo gubili vrijeme na ovako laganu slagalicu. Idem pronaći zahtjevniju koja će ti biti veći izazov. Znam da ti to možeš!"
"Popravljanje uma": "Dobio si četvorku. To je u redu."
"Motiviranje": "Dobio si četvorku. To znači da si na dobrom putu prema petici i odličnom znanju. Ako sutra ponoviš taj test sigurno ćeš znati još više i dobiti peticu!"
Za stav i mišljenje prema ovoj teoriji upitali smo suradnicu Kristinu Bačkonju, dipl.psihologinju i NLP trenericu iz Centra Budi svoj. "Sugestije koje autorica iznosi su u psihologiji poznate u kontekstu stroke-a: stroke je jedinica pažnje koje uputimo drugoj osobi. Ono što autorica navodi, a što svakako podržavaju i psihologijska istraživanja jest da je dobro dijete motivirati na način da se stroke-ira njegovo ponašanje, da mu se ukazuje na njegove sposobnosti i da dijete dobiva poruku da rezultati dolaze kao posljedica njegova rada. Djeca roditelja koji vjeruju u njihove sposobnosti i podržavaju ih postižu i bolje rezultate u životu između ostalog i zbog samoispunjavajućeg proročanstva – ako netko vjeruje da ja mogu, počnem vjerovati i sam u to, te potom svoje ponašanje usmjeravam prema cilju. Isto se događa i ukoliko netko ne vjeruje u nas i naše sposobnosti."
Razlika u poruci koja se prenosi je suptilna, ali razlika koja njome nastaje je ogromna!
Važan je pristup i primjena tog pristupa, a samim time mijenja se i stav prema uspjehu. Primjerice, djetetu se osim da je napisalo "ok" test daje do znanja da je učenje proces i da sigurno može postići i bolje rezultate. Ono što zagovornici ove teorije ističu da ona nije nastala prije nekoliko dana i da nije riječ o nekom New Age hipi trendu. U prilog tomu ide i istraživanje koje je dr. Dweck provodila sa sedmašima te potvrdila svoj stav koliko zapravo znači "motiviranje uma" i pravilno njegovano razmišljanje. Pratila je grupu školske djece koja su u novu školsku godinu ušla s gotovo identičnim rezultatima testova i bilježila koja je grupa u naredne dvije godine postizala bolje rezultate.
Dakle, djeca su u novu školsku godinu ušla sa sličnim rezultatima na testu. Već tijekom prvog polugodišta njihove ocjene su se počele razilaziti, te pojedincima padati, popravljati i tako u naredne dvije godine. Djeca su u školi imala potpuno različite ciljeve, no ono što ističe dr. Dweck je da su oni pod "popravljanjem uma" željeli izgledati i ispasti pametno uvijek i pod svaku cijenu, dakle, njihov cijeli život je podređen izbjegavanju isticanja potencijalno loših strana. Dok, djeca kojoj je um bio pod utjecajem motivacije su razvila vjerovanje kako se inteligencija razvija i napreduje te su razvili vjerovanje kako je "učenje proces koji se uvijek isplati i iz kojeg se napreduje".
"Možemo zaključiti da je djetetu uvijek nužna povratna informacija o njegovu radu kako bi ono moglo napredovati, motivirati se. Ako povratnu informaciju uputimo na način da usmjeravamo dijete prema boljem, ako vjerujemo u njegove sposobnosti, ali pri tome uputimo pohvalu i na razini identiteta (da je pametno, vrijedno, dobro) te mu dajemo dozvolu da je ok dobiti i nižu ocjenu (i da to ne znači da nije pametno) – tada smo na dobro putu da odgojimo sposobnog i sretnog čovjeka", zaključuje Kristina.
Kada je pravo vrijeme za razvijanje pravilnog razvijanja i motiviranja uma? Da li je ikad prerano ili prekasno?
Smatra se kako nikad nije prerano, ali niti prekasno. No, poželjno je i moguće od najranijih dana. Zapravo, već od trenutaka kada djeca počinju razumijevati jezik i okolinu. Djeca se lako naviknu na rečenice poput "Gle što je uspjela, baš je pametna!" i to je u redu, pozitivno ohrabrenje, no djeci to prelazi u naviku i ponekad ne žele riskirati i pokušati nešto novo kako ih slučajno ne bi zaobišao ovakav pozitivan komentar.
U odraslim godinama i kod formiranih ličnosti možda je malo teže promijeniti način razmišljanja, no nije nemoguće, ističe dr. Dweck. "Sve se može, ako samo izađete iz svoje sigurne zone".