Bavio se košarkom pa je odustao, koš mu je bio previsok, nogometom, pa sad bi, pa ne bi, sad bi vaterpolo... Prošle godine mi je učiteljica govorila je moguće da moje dijete počinje imati opsesivno kompluzivni poremećaj. Po čemu: kaže da je jako uredan na satu, knjige slaže da budu uredne, lijepo piše, ljevoruk je, nekad je odsutan na satu i isključi se. Igra se samo s jednim učenikom na odmoru a nekad i s drugima, razred je jako nemiran, kad se kod kuće djeca igraju zajedno, npr.nogometa, on vozi bicikl, svi igraju graničara, on neće. Dosta je osjetljiv, ne zna se braniti. Imamo samo njega. Muž 15 dana radi, 15 je doma. Nikakav autoritet mu nisam doma. Jednostavno se ponekad isključi kad mu nešto govorim, kao da me ne čuje... Što da radim? hvala! Jele
Odgovor:
Draga mama,
Prije svega voljela bih vam reći da iz svega što ste naveli nisam stekla dojam da vaš dječak pati od opsesivno kompulzivnog poremećaja, te vjerujem da pretjeranog razloga za brigu nema.
Naime, nije svaka urednost opsesivno kompulzivni poremećaj, a djeca puno toga uče gledajući svoje roditelje koji su im modeli, posebno u najranijoj dobi. Ako je vaša navika kod kuće držati stvari urednima ili u obitelji postoji netko tko se tako ponaša, moguće je da se vaš sinčić istog obrasca drži i u školi nad svojim knjigama – u čemu nema ničega lošega ili zabrinjavajućega.
Ono na što bi se osvrnula jest vaša konstatacija da mu niste autoritet doma – smatram da je to područje na kojemu biste mogli djelovati ako postoji problem, no prije toga bi vas voljela pitati po čemu točno znate (osim po njegovom povremenom isključenju kada mu nešto govorite) da mu niste autoritet? Roditelj koji je autoritet svom djetetu jest onaj koji mu pruža puno ljubavi, podrške i topline ali isto tako usmjerava djetetovo ponašanje i ne dopušta mu da čini štetu sebi ili drugima. Takav roditelj postavlja granice, u smislu da dijete zna što može a što ne (i pri tome dobiva objašnjenje zašto je nešto u redu a zašto nešto nije), poučava ga, razgovara, podupire njegov istraživački duh, ne ograničava ga, vlastitim primjerom pokazuje kako se asertivno zauzeti za sebe.
Ako se vaš sinčić povremeno „isključi“, ako preferira igre s jednim djetetom i općenito aktivnoti koje su više samostalne a ne grupne kao što je košarka, nogomet ili graničara, moguće je da je vaš sin mali introvert. Naime, djeca (ali i odrasli) koja su dominantno introvertna svoju energiju najvećim dijelom crpe iz svog unutarnjeg svijeta misli, emocija i ideja. Sklona su razmišljanjima (pa se može dogoditi da se ponekad „isključe“) i preferiraju samostalne aktivnosti koje im omogućuju mir i tišinu. U druženjima najviše uživaju u odnosima „jedan na jedan“ ili u manjim grupama uglavnom bliskih prijatelja. Introvertirana djeca nisu sretna u situacijama ili aktivnostima koje ih previše stimuliraju. Osjetljiva su na gužvu, buku i previše istovremenih aktivnosti. Ukoliko ne dobiju priliku „napuniti svoje baterije“ time što će provesti neko vrijeme nasamo, mali introverti se osjećaju iscrpljeno, što se može iskazivati kao umor ili „živčanost“, te kroz fizičke simptome kao što su glavobolja i trbobolja. Također ne vole niti brzu promjenu aktivnosti. Ukoliko ste vašeg sina prepoznali kao introverta, razloga za zabrinutost nema. Ono što je bitno jest da dobije poruku da je prihvaćen kao takav, da ga se ne „gura“ u grupne igre koje mu ne odgovaraju, da mu se omogući da uživa u svojim razmišljanjima o kojima možete razgovarati.
Nadam se da vam je odgovor pomogao, a ako imate još pitanja ili su vam potrebni savjeti, slobodno nas kontaktirajte u naš Centar.
Želim vam puno sreće.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trenerCentar Proventus